Vjerovala sam sebi i svojem instinktu

Idite za svojim snovima!

iva-matas

Iva Tominović Matas odrasla je u Lovranu, malom primorskom mjestu poznatom po lovorima, marunima i trešnjama, gdje je provela divno djetinjstvo i školske dane. Srednjoškolsko obrazovanje završila je u Opatiji i Labinu, a potom Ekonomski fakultet u Rijeci.

O svom odrastanju kaže: “Imala sam zaista djetinjstvo iz bajke, dobila sam svu podršku i ljubav roditelja koji su mi usadili vrijednosti koje i danas cijenim, a to su ljubav u obitelji, rad i uživanje u malim stvarima. Preselila sam se u Pulu 2000. godine, a zatim u malo ribarsko mjesto pokraj Pule, Premanturu, najjužnije mjesto istarskog poluotoka koje je danas poznata turistička destinacija.”

Vrt je oduvijek bio moja ljubav

Profesorica iz Poduzetništva u srednjoj školi utjecala je na moju odluku da upišem Ekonomski fakultet. Strašno sam voljela taj predmet, kao i marketing. Nisam od onih koji su upisali fakultet na nagovor roditelja. Sama sam to odlučila i s guštom završila ekonomiju. Upisala sam i postdiplomski, ali ga nisam dovršila, zbog čega mi je jako žao jer nisam osoba koja nešto počne pa to ne završi.

Strast “pred nosom”

Prije nego što sam pokrenula svoj posao, devet sam godina radila u Brodogradilištu Uljanik, u komercijali i odjelu nabave kao samostalni referent. Ondje sam puno naučila i tada mi je to odgovaralo. Na pragu mojih tridesetih počelo je zasićenje. Nisam se više mogla zamisliti u uredu pod neonkama od 8 do 16 sati. Dugo je trajala ta moja unutarnja borba, a onda jednom prilikom, zalijevajući biljke u svom vrtu, koji sam napravila na petom katu zgrade, shvatila sam da mi je strast “pred nosom”.

Istog časa, ali doslovno, sjela sam za računalo i krenula u potragu kako bih saznala kako i gdje mogu završiti edukaciju za dizajnericu eksterijera. I nakon tri godine pripreme, eto mene u Londonu, u jednoj od najboljih garden design škola. Napisala sam i članak na tu temu koliko je bilo teško, ali pošto sam iz Lovrana, a tamo je udomaćena izreka “Krepat, ma ne molat”, što zapravo znači “Radije umrijet, a ne odustat”, tako sam ja nakon šest dana plakanja udarila šakom po krevetu (ne po stolu kako to obično ide). Prvi put na Chelsea Flower Showu u Londonu bila sam 2007. godine kao netko tko je tek maštao postati garden designerom, a 2010. godine u svojim sam rukama imala diplomu garden designera.

Postoji tamo jedna mala klupa na ulazu koja zna sva moja htijenja i zna koliko sam ponosna iz godine u godinu. Ne mogu opisati osjećaj kad sam prvi put došla na Chelsea Flower Show kao vlasnik studija za dizajn vrtova. Kao mala, vječno sam bila s mamom u vrtu, tako da vjerujem da sam se s tom ljubavlju rodila.

Green Hypnotic

U Hrvatskoj sam počela prije 8 godina radeći za gradove i kampove. Službeno sam Green Hypnotic osnovala prije pet godina. Sjedište tvrtke je u Puli jer na tom području i živim, a ured imam i u Lovranu. Tijekom godina rada etablirala sam dobru ekipu kooperanata čija se suradnja temelji na povjerenju i obostranom poštovanju. Na tu sam suradnju iznimno ponosna. Važno je izgraditi mrežu suradnika u koje imate povjerenja i s kojima možete dati razinu kvalitete kojoj težite. To su redom arhitekti, bageristi, građevinari, stolari, tvrtke koje se bave bazenima i spa opremom te one koje prodaju podne obloge, rasvjetu, vrtni namještaj, kao i tvrtke za postavljanje sustava za navodnjavanje, rasadnici…

Osnovna djelatnost tvrtke je dizajniranje eksterijera, a zatim i projektiranje te, u konačnici, izvedba. Dakle, cjelokupna usluga koja uključuje dizajn sa svim arhitektonskim elementima i elementima hortikulture, od postavljanja optimalne pozicije za bazen, odabira podnih obloga, izbora vrtnog namještaja, izgleda spa zone, položaja vrtnih kuhinja i sl., do izbora biljaka koje će se u tom specifičnom okružju uspjeti održati i lijepo razviti te će ujedno i odraditi određenu funkciju tijekom cijele godine.

Još ima prostora za izazov

Nije lako voditi tvrtku i baviti se poduzetništvom, ponajprije u sredini koja još ne podupire poduzetništvo, a i postoji neko generaliziranje poduzetnika. Kad sam se vratila iz Londona natrag u Pulu, bilo je više onih koju su me odgovarali od ulaska u samostalne poduzetničke vode nego što je bilo onih koji su me ohrabrivali. Ali vjerovala sam sebi, svojem instinktu. Uostalom, nisam otišla u London i okrenula život naglavce bez vjere u sebe i svoju ideju. Krenula sam s vjerom da ću uspjeti i s vremenom sam pronašla svoju nišu.

Što se tiče rezultata, zadovoljna sam postignutim, ali nisam gotova. Najveći korak bio je stabilizirati poslovanje i omogućiti da si sama osiguram plaću. To je veliki psihološki uspjeh, a što se tiče same tvrtke i nekih značajnijih indikatora uspjeha, tu dakako još ima prostora za izazov.

Prije tri godine došla sam u situaciju da sve ostavim, kad sam posao dovela financijski do same nule, ali ne zato što nisam dobro radila, nego zato što sam suviše vjerovala ljudima. Zaredali su mi se klijenti koji svoju uslugu nisu platili. Nisam znala kako ću prevladati tu situaciju. Doduše, nisam se nikada, pa ni tada, pitala: “Što mi je ovo trebalo?”, ali nisam znala što moram učiniti. Trebao mi je jedan period da se ohrabrim i sama sebe podsjetim zbog čega sam počela raditi ovaj posao. Samoj sebi sam rekla da mi nitko nema pravo oduzeti to što imam i ako treba, krenut ću ispočetka.

Treba koristiti znanja i iskustva već etabliranih poduzetnika

Birokracija je hrvatskom poduzetništvu kočnica, vjerojatno zato što zakone i regulative donose ljudi koji nikada nisu bili poduzetnici, nisu se realizirali i testirali na tržištu pa tako ne znaju što konkretno znači biti poduzetnik i zarađivati plaću iz mjeseca u mjesec. To čak ne mora biti problem, problem je što se ne komunicira dovoljno s nama, da se uđe u našu problematiku. Tu mislim najprije na lokalnoj razini, a onda na razini države.

Poticajno je što postoje određene mjere za poticanje poduzetništva s njihove strane, odlično je i što se organiziraju razna predavanja i radionice, ali kad im se direktno obratite s problemom, onda nekako ta komunikacija završava. Rješenje je, po meni, da se koriste znanja i iskustva već etabliranih poduzetnika, kao što su Nenad Bakić, Emil Tedeschi, Roberto i Silvio Kutić, Josipa Maslać Petričević, Jadranka Boban Pejić, Gordana Deranja i mnogih drugi veoma istaknuti poduzetnici na način da ih se aktivno koristi kao mentore. To su ljudi koji imaju ne samo poduzetničkog iskustva, nego veliku životnu energiju i želju da, kako oni sami kažu, vraćaju dug društvu koje im je omogućilo da uspiju.

Idite za svojim snovima

U zadnje vrijeme sve se više piše o ženskom poduzetništvu i izazovima žena poduzetnica, a posebno mama poduzetnica. Neću se fokusirati na ravnopravnost, to je problematika koja se polako ispravlja, međutim, kod žena poduzetnica majčinstvo je ono što stvara posebne izazove. Ako mogu poslati još jednu poruku, rekla bih da žene, odnosno djevojčice, od malih nogu treba ohrabrivati kao sposobne, odvažne, hrabre, pametne, neponovljive, ohrabriti ih u njihovim izborima karijera bez obzira na to jesu li to samostalne karijere ili poslovi u većim sustavima i organizacijama. Idite za svojim snovima!

Iva Tominović Matas
Krenula je s vjerom da će uspjeti i s vremenom pronašla svoju nišu.

Što sam starija, uspjehom smatram vrijeme koje imam kako bih uživala u malim stvarima, poput svakodnevne šetnje, druženja s djetetom i kvalitetno provedena vremena s obitelji te u nekim sitnim zadovoljstvima za koja imam vremena i prostora koliko to želim. Uspjeh mi je sve više povezan s osobnom srećom, sa sretnim trenucima. Smislen rad, bio on za posao ili osobno, opušta me i puni baterije. Poslovni i privatni život mi se isprepleće. Neke granice zapravo i nema, tako da se zna dogoditi da istovremeno radim i ležim na plaži, da u pauzi za ručak odem u kino kako bih razbistrila misli tijekom nekog stresnog događaja, da tijekom rada od kuće paralelno kuham jer me to posebno opušta. Imam želju na neki klasičan način odvojiti poslovni dio dana od privatnoga. Vjerujem da će doći dan kad ću izbalansirati i taj izazov na razinu kojoj se nadam.

Hoćete li čekati da netko drugi učini nešto za vas?

Još uvijek, nažalost, nema dovoljno mladih koji razmišljaju u smjeru poduzetništva. Nerijetko čujem kako se negdje žele “uhljebiti”. Moram priznati da me to žalosti jer nije u redu da protrate mladost u poslu koji ih ne realizira. OK, razumijem da ne mogu svi biti poduzetnici i lijepo je živjeti rutinu i imati sigurnu plaću. Možda bi ipak trebali biti hrabriji, sanjati, usuditi se propasti, riskirati… Ne bih htjela generalizirati, no to je kombinacija odgoja, karaktera i životne snage – hoćete li čekati da netko drugi učini nešto za vas ili ćete se sami pobrinuti za sebe.

Vi ste naša budućnost

Moje dijete je ove godine krenulo u prvi razred osnovne škole. Tog ponedjeljka bila je organizirana priredba u njihovu čast. U prvim redovima sjedili su (rastom visoki) načelnici, donačelnici i sva politička svita. Iza njih podizala su glave dječica kako bi preko njihovih glava uspjela vidjeti predstavu. To im je bila prva poruka sustava: “najprije mi”. Moram priznati da mi je bilo grozno vidjeti tu dječicu kako stoje ne bi li uspjela vidjeti priredbu koja je bila organizirana njima u čast. Tri dana nakon toga prisustvovala sam prvoj konferenciji “Poduzetnički mindset” gdje su bili prisutni uspješni poduzetnici kao gosti. Nitko od njih nije sjedio u prvom redu, već su ta mjesta bila rezervirana za srednjoškolce.

Ne mogu vam opisati trenutak kada su se pozvali svi iz prvoga reda da ustanu i kad je cijela dvorana zapljeskala, i to ni više ni manje nego srednjoškolcima. Poruka je bila: “Vi ste naša budućnost!” To je bio za mene kontrast dvaju događaja u četiri dana. Zato je važno prenositi stalnu poruku mladosti: “Važni ste!”

Želite li se uključiti u poduzetnički mindset, prvi doznati novosti iz svijeta poduzetništva i sudjelovati u našim novim projektima?! Obećavamo da vaše podatke nećemo ni s kim dijeliti.

Hvala! Uspješno ste prijavljeni.