Sigurno ste bili na nekom koncertu gdje izvođač kasni. Ne ono akademskih 15 minuta, nego sat, dva, tri. A vi čekate. Jer ste fanovi. Jer volite te pjesme. Srce vam zaigra, dan je dobar, malo se popilo, pa kao – oprostit ćemo.
Ali jeste li se ikad zapitali: tko je taj lik ili likica ili likovi da si to dozvoljavaju? Koji dio “poštuj publiku” im je promaknuo?
Da vas nema, tko bi ih slušao, kupovao albume, kliktao na youtube? Oni kasne, a vi im još plješćete. Kao da su vam učinili uslugu što su se uopće pojavili. I nisu to samo oni. Kasne i drugi: – na sastanke, jer im je ego veći od sata; na odgovore, jer ste im “seen” u životu; na plaćanja, jer “račun će biti podmiren čim se Jupiter poravna s Marsom (btw – Bogom rata)”; na isprike, jer ih nikad i ne planiraju. Do kad ćemo tolerirati to nepoštovanje? Do kad će se ti majstori kašnjenja provlačiti kroz život kao da im je sve oprošteno jer imaju mikrofon, titulu, ili dobar izgovor?
Vrijeme je da prestanemo pljeskati onima koji nas zapravo ignoriraju/ne poštuju. Jer kad netko kasni tri sata, pola sata… to nije stil. To je bezobrazluk u ritmu.
A tvoj unutarnji skeptik koluta očima i ne vjeruje da ti još čekaš taj šamar buđenja. Ni bunta, ni trzaja — samo tiho odgađanje, kao da će se netko drugi probuditi umjesto tebe. I onda ti, naravno, šapne ono najgore: da si problem zapravo ti. Odnosno, svi mi. Jer sve toleriramo. Kao da skupljamo sličice tolerancije za album “Kako biti tepih u 12 jednostavnih koraka”.
Toleriramo kašnjenja. Toleriramo nepoštovanje. Toleriramo tuđe frustracije, ispade, pasivnu agresiju, bahatost, emocionalnu nepismenost, poslovnu lijenost, životnu neodgovornost. Toleriramo “ma takav je on”, “ma pusti, ona je osjetljiva”, “ma nije htio”, “ma sutra će”. Postali smo hodajuća tolerancija. Tolerancija za sve i svašta: Toliko tolerancije da bi se mogla proglasiti svjetskom baštinom.
Ljudi moji, gdje je nestao integritet? Viteštvo? Odgovornost? Samopoštovanje? Ono imam temelj, imam stav, imam dubinu koju ne možeš kupiti ni popustima ni obećanjima ni ratovima. Nema odgovornosti ako ti je draže opravdanje. Nema dosljednosti ako ti je draže odgađanje. Nema samopoštovanja ako ti je draže pljeskati onima koji te ignoriraju. Jer kad si dobro sa sobom, ne trebaš glumiti zvijezdu. Ne trebaš kasniti tri sata da bi dokazao da vrijediš. Ne trebaš se skrivati iza izgovora, titula, mikrofona, statusa, horoskopa, i “nisam stigao”. Do kad ćemo tolerirati takvo nepoštovanje? Onih koji kasne na pozive, na rješenja, na sve što tebi treba — osim kad treba objasniti zašto se ništa ne može danas. Ili sutra. Ili ikad. I sve to prolazi bez isprike, bez odgovornosti. Uvijek ista priča: “puno posla, malo ljudi”. A ti? Imaš malo živaca, puno obaveza i još više pitanja, ali nikoga nije briga — jer od tebe se, naravno, očekuje da sve to shvatiš, progutaš i još klimneš glavom.
WTF, ljudi, što je ovo — cirkus bez šatora ili sustav bez srama? Sustav u kojem si samo broj, glas u slušalici i problem koji će “netko riješiti kad stigne”. A brojevi ne plješću. Brojevi se brišu. Pitajte glistu — prošla je kroz bilježnicu iz matematike i obrisala sve brojeve koji su je živcirali dok je pokušavala proći u miru.*
* Možda bi i ti, radi mira i vlastitog integriteta, mogao izbrisati barem malo tolerancije na nepoštovanje.
