Ah, ta slavna rečenica: “Znaš li ti tko sam ja?” Čim se pojavi u zraku, znaš da ne slijedi razgovor, nego demonstracija nemoći u povišenom tonu. To nije predstavljanje – to je vapaj. Ne za poštovanjem, nego za nadoknadom onoga čega kronično nedostaje: karaktera.
To nije ni pitanje. To je oglašavanje. Poput pijetla koji se dere u pet ujutro ne zato što je važno svanulo, nego zato što ga nitko ne sluša ostatak dana. Razlika je samo u tome što pijetao barem ima funkciju u ekosustavu. Ljudi koji izgovaraju tu rečenicu nisu lavovi. Lav ne ide okolo i ne objašnjava da je lav. Ne traži da ga se pusti preko reda, ne maše grivom na šalteru i ne prijeti „znaš li koga zovem“. To rade majmuni kad izgube bananu, guske kad osjete paniku, i ljudi kad nemaju čime drugim potvrditi vlastitu važnost. I susrećemo ih posvuda: na šalteru – jer bože moj, on nema vremena čekati, u prometu – jer je lijeva traka novo bojno polje ega, u kafiću – gdje konobar postaje vreća za iskaljivanje jer kava nije stigla u pedeset sekundi, u medijima – jer kamera rijetko ostaje neutralna prema taštini, u politici – jer tamo se „znaš li ti tko sam ja?“ prevodi kao „glasaj za mene jer znam vikati“…
I svaki put isto očekivanje: sklonite se, poklonite se, priznajte hijerarhiju.
I problem, budimo iskreni, odavno nisu oni
Problem smo mi. Jer mi znamo. Vidimo. Skužimo u prve tri sekunde da je „sklop labav“. I umjesto da kažemo: „Ne. Ne zanima me tko si. Zanima me kako se ponašaš.“ mi šutimo, pomičemo se i puštamo. Tako im dajemo teren. A teren brzo preraste u pozornicu. Drugim riječima (kad smo već na početku spomenuli životinje) mi odigramo ulogu poslušnih ovaca. Pomaknemo se u redu. Kažemo „ma nema veze“. Pustimo budalu da pobijedi jer nam se ne da natezati. I tako, mic po mic, cijelo društvo se pretvori u stado koje se uredno razmiče pred najglasnijom koalom*.
U pozadini se onda dogodi ono opasnije – odustajanje od osnovnog. Od ideje da se čovjek prvo gradi iznutra. Da se poštovanje ne dijeli po funkciji nego po ponašanju. Da domar i direktor zaslužuju isti ton – ljudski. I onda se sjetiš (zapravo onaj tvoj tihi glas iznutra, onaj tvoj unutarnji skeptik koji se već guši od praznog optimizma) one priče iz učionice, papirića na podu. Djeca bacaju smeće, nastavnik ih traži da to pokupe. Normalno. Odgojno. Ali ne – roditelji se bune. Njihova se djeca, kažu, ne školuju za „đubretare“.
I jednim potezom smo: izbrisali osnovnu lekciju odgovornosti, ponizili poštene profesije, djeci objasnili da postoje ljudi višeg i nižeg reda i naučili ih da prava idu bez obveza i da bahatost prolazi bez posljedica. I što onda dobijemo? Bacače smeća iz auta, moćnike s egom američke bik-žabe, političare kojima su titule kost za glodanje. I vojsku ljudi koji misle da im svijet duguje poštovanje – bez da su ikad pokazali minimum pristojnosti.
U prirodi postoji jedno pravilo: najglasniji nije nužno najjači
Često je samo najnesigurniji. Pravi vođa ne urla. Pravi autoritet se ne objašnjava. Prava snaga nema potrebu za publikom. Zato, kad sljedeći put netko zareži: „Znaš li ti tko sam ja?“ slobodno se sjeti istine koju biolozi i psiholozi odavno znaju: Onaj tko stvarno ima mjesto u svijetu – ne mora dizati prašinu da bi ga zauzeo. A onaj koji mora pitati tko je – već se sam razotkrio. Jer u društvu se ne prepoznaju ljudi po tome koliko su glasni, nego po tome koliko ne moraju vikati da bi bili ljudi.
*Vjerujte, nije koala ovdje spomenuta bez veze, iza te naoko slatke životinjice „plišanog“ lica kriju se mnoge druge brutalne činjenice.
