Neurotici grade kule u oblacima! Psihotici se u njih nastane. U njima žive. Ove kule kod neurotika nisu lijepe i često su upravo odraz onoga što “ne žele”, ali padaju u zamku da u njih ulaze. Te kule su konstruirane i zamišljene tvorevine uma, bazirane na nesvjesnom igranju “boga”. Kao da smo vidoviti, mi velik značaj stavljamo na naše slike, zaboravljajući da budućnost uopće ne znamo. Čak i kada se neki događaji dogode, većina zamišljenog o tome kako “bi bilo” nije točna.
Trebamo li biti zabrinuti?
Što nam donosi taj skup osjećaja, misli i usmjerene pažnje koja se ponavlja kao u nekom strujnom krugu koji nazivamo zabrinutost? Rekao bih – gotovo ništa. Kada su u pitanju male stvari, nema neke pretjerane koristi od zabrinutosti. Kada se radi o velikim stvarima, poput vlastitog zdravlja ili zdravlja bližnjih, tada imamo još manje koristi od zabrinutosti jer nam samo krade energiju. Dakle, veći izazovi zahtijevaju manje zabrinutosti, a ne više.
Ako se brinem, onda sam spreman na sve?
Neki ljudi hrane zabrinutost time što imaju uvjerenje da je biti zabrinut korisno i potrebno. To uvjerenje da je zabrinutost dobra i da ih štiti održava zabrinutost. Kako pak zabrinutost raste i misli se vrte u krug, osoba počine osjećati da joj zabrinutost šteti, ali ipak misli da je ne smije ili ne treba ugasiti jer “normalno je da se brinem”.
Riječ koju trebamo koristiti je BRIŽNOST ili neki oblik konstruktivnog djelovanja, razmišljanja i upravljanja pažnjom i energijom koji nam pomaže da nadvladamo kratkoročne ili dugoročne izazove.
Kako se prestati brinuti?
Svakako možemo govoriti o treningu usmjeravanja pažnje jer je upravo pažnja jedan važan element u procesu zabrinutosti.
Istraživanje emocija ili prihvaćanje i imenovanje emocija druga je bitna stavka koju možemo vježbati. Umjesto razmišljanja, možemo se fokusirati na emociju koju osjećamo u tijelu i imenovati je. Djelovanje, planiranje i rješavanje problema također su elementi koji smanjuju zabrinutost.
Supresija misli i druge strategije, koje samo stvaraju još više zabrinutosti, mogu se rastumačiti osobi koja se brine. Kada osoba shvati proces, onda počinje iscjeljenje i nastaju novi obrasci odnosa prema mislima, osjećajima i iskustvima. Čak i onim bolnima. Prisjećanje na ulogu koju imamo “ja sam tu da stvari učinim boljima i da činim što mogu”, također je bitno jer nismo pasivna “žrtva” nego aktivna osoba s odgovornošću i sposobnošću koja ima u svemu tome nešto za reći.
Tolerancija misli
Također, možemo vježbati ili reprogramirati naš odnos prema samim “mislima”. Kakve god jesu, ne trebamo odmah na ružne misli ispaliti projektile ili se pak na njih nalijepiti. Ponekad, kada neke stvari ne želimo, dovoljno je biti ravnodušan na neke misli, nasmiješiti se i one će otići.
Testiranje realnosti i misaoni proces su veoma važni jer se mnogi ljudi brinu oko “hipotetskih” budućnosti koje ne postoje. Ako prepoznamo hipotetsku budućnost koja nas plaši, dovoljno je reći “to nije stvarno” i ne otići za njom ili u nju, već se posvetiti onomu što je stvarno i gdje smo potrebni.
