Nedavno sam svjedočio jednom nevjerojatnom događaju i tu sam spoznao kako funkcionira komunikacijska „sačekuša“ te koja je dubina njene patologije. To je bio moj Roshomon! Prije opisa kadra i scene želim reći da ne možemo vječno u uredima ili obiteljima stavljati stvari pod tepih! Treba riješiti stvari, a ne čekati da eksplodiraju. Što dobivamo ako čekamo? Još veću eksploziju i potraćene godine života. Sada idemo na primjer.
Opis kadra:
Jedna je osoba u prostoriji gost pozvan da drugoj osobi iskreno i prijateljski prenese događaj kojemu je svjedočila – svoju iskrenu i dobronamjernu istinu.
Ljudi koriste metafore, hiperbole, analogije i priče kako bi što razumljivije drugima dočarali istinu ili misao koju žele izreći. Mi misao ne možemo telepatski poslati u um druge osobe – psiholozi testirali. Ako nešto i prođe, to su tek statistički značajne razlike u vrlo ograničenom, mikroskopskom spektru. Dakle, mi svoju istinu moramo nesavršeno zapakirati u riječi i vokabular koji imamo na raspolaganju, a osoba treba biti otvorena tu istinu čuti.
„Prešao sam pola svijeta“ ne znači da je čovjek prešao doslovno 50% kugle zemaljske i da laže ako je prošao samo 34% zemlje, već je sugovorniku htio dočarati da je puno putovao. Ako je sugovornik dobronamjeran, on se trudi prepoznati tu istinu, shvatiti drugu osobu, razumjeti to što želi prenijeti, a za to je potreban stav „Poštujem te kao čovjeka! Što je to dragi prijatelju, što mi pokušavaš reći? Slušam te otvorena srca!“.
Što bi onda bili „zločin“ i „sačekuša?“
To je stanje osobe koja razgovara s ciljem da uništi, porazi ili ponizi drugu osobu. Ali to nije najgore od svega niti je vrhunac licemjerstva! Vrhunac je izvan konteksta i smisla, selektivno korištenje istine i tobožnjih činjenica upravo u svrhu prikrivanja istine, manipulacije i laži! To je zločin jer se istinu koristi protiv istine u punoj svijesti. Kako je taj razgovor izgledao? Morat ćete se malo strpjeti jer idemo nekim redom!
Sitni prekršaji
Sitni prekršaji u komunikaciji bili bi više iritantni nego opasni. Primjerice, sugovornik vas stvarno želi razumjeti i možda vas stvarno i razumije! Brzo lovi „onu istinu“ iza vaših riječi i entuzijastično krene govoriti, a vi još niste završili rečenicu. Ta osobina je značajnim dijelom biološka i neke osobe imaju tu predispoziciju, pa se moraju trenirati u kontroli impulsa. Tu je i selektivno slušanje, gledanje na mobitel, zijevanje dok govorite itd., no osoba i dalje prati što govorite, ali ne obuzdava svoje impulse.
Prekršaji za platiti globu!
Drugi prekršaj bio bi teži, u rangu kazne za parkiranje. To je kada vas osoba prekine, ignorira što ste govorili, bez da objasni svoj čin i krene pričati svoje. To je iritantno i neobzirno. Rekao bih da je riječ o manjku emocionalne inteligencije, empatije, kulture govora ili je pak plod preopterećenosti, a može imati i genetsku podlogu. Treći prekršaj je još teži. On je u rangu toga da vam pauk digne auto, odveze ga na najdalji parking i onda platite globu. Tu već pomalo govorimo o metafori prelaska s prekršajnog na kazneno djelo.
Prva komunikacijska kaznena djela i emocionalno nasilje
Možemo govoriti o „double bind“ komunikaciji i sličnim fenomenima koji, osim prekida u prenošenju vaše istine, dodaju i optužnicu, okrivljavanje ili očito nepoštovanje vašeg ljudskog dostojanstva. Vi se tada osjećate poniženo, osjećate nepravdu, razočaranje i postajete ljuti, a ta vam osoba na to kaže: „Što si tako osjetljiva? Baš si pekmez!“. Primjerice, „double bind“ bi značio da, neovisno o opciji koju ste odabrali, nemate baš sretan ishod. Ako šutite, netko može reći: „Zašto samo šutiš? Ti nemaš ništa za reći?“, a ako nešto kažete, primjerice: „Uh, koji dan danas na poslu…“, osoba će vam uletjeti u riječ odgovoriti: „Ti se samo žališ! Želim samo malo tišine, nemoj me opterećivati“. Tu dolazimo do „zamke“.
Kazneno djelo: zamka
Ako kažete: „Pa zadnji put si mi rekla da samo šutim, a sad kad želim nešto reći…“, malo je vjerojatno da će vam se sugovornik ispričati. Vjerojatnije je da će vam reći: „Zašto si agresivna/nametljiva?“ ili „Zašto me uzrujavaš?“. Na to vi kažete „… ali samo sam“, a osoba vam odgovara da ju pustite na miru te zatim plače ili odlazi. Tada osjećate na svojoj koži što je „zamka“ o kojoj je pisao psiholog Matej Sakoman.
Zamka nije „sačekuša“ jer nije proračunata i svjesna, već je plod manjka samosvijesti, ograničenog sagledavanja stvarnosti, manjka emocionalne inteligencije i empatije. Sačekuša se često veže uz nezrelost, autoritarne osobe, granične i narcisoidne osobnosti.
Kazneno djelo: komunikacijska agresija i „hodanje po jajima“
Primjer bi bio i oblik kaznenog djela koje vaš život pretvara u „hodanje po jajima“. Hajdemo pogledati kako to izgleda!
Kažete osobi: „Možda ne bi bilo loše da sada, kada si odmoran, obaviš onaj najteži i najvažniji dio posla, a onda u dućan svratiš kad ideš po djecu – to je usput!“. Sugovornik odgovori: „Ti meni prigovaraš?“ ili „Ti si kao bolje organizirana?“. To je načelo u svemu i vi konstantno morate birati riječi ili platiti kaznu, ne možete biti autentični. Izrazito zrele osobe uz takve ljude žive sretno jer shvaćaju njihovu slabost i u sebi nose neupitan mir i snagu.
Opravdanje zašto ovo nije „teško kazneno komunikacijsko djelo“ jest u tome što je osoba to učinila nesvjesno.
„Sačekuša“ – teško komunikacijsko kazneno djelo!
Osoba dobronamjerno i s poštovanjem želi prenijeti istinu. Ako stvorite ugodnu atmosferu, ponudite osobu i pokažete joj toplinu, poštovanje i dobrotu, ta će vam osoba reći sve „svoje istine“ iskreno, onako kako ih vidi. Vi tada možete postaviti pitanje, pitati za mišljenje, slušati, razumjeti, istražiti i pomalo stvarati sliku. Dobar novinar tako radi svoj posao, dobar profesionalac tako osluškuje potrebe svojih klijenata, dobar lider tako otkriva potrebe svojih zaposlenika, dobar roditelj tako sluša svoju djecu. Ako želite da se istina počne otkrivati, onda ne možete zatvarati ljude.
• Primjer ću izmijeniti, ali poanta će ostati jednaka. Ovo je dijalekt:
Štef:„Evo, zamolil me Martin da ti prenesem ono kaj sam videl i di sam sve delal na moru s vašim prijatelom. Dakle, delali smo na tri njegova broda, a i nekoliko jurilica i lokala, bome mu dobro ide, valda ima pola sela dole…“
Osoba s druge strane sluša. Želi uči duboko u istinu o svom poslovnom partneru, kakva god ta istina bila. Kako bi potakla da se osoba do kraja otvori, kaže: „Hvala ti, Štef! Pa kako to izgleda, kako idu radovi, što ste sve delali?“
Štef na to iskreno kaže: “Uh, svašta smo delali! Iznutra i izvana, kroz razne godine…“
Sugovornik bilježi sve podatke i informacije te se baca na posao kako bi otkrio i provjerio svaku lokaciju, informaciju i stekao sliku. Laže li mu partner? Ili se samo hvali, a to nije njegovo? Ili je u pozadini neka priča koju ne zna? Poanta je istina.
• Samo što razgovor ne ide tako nego ovako!
Štef: „Evo, zamolil me Martin da ti prenesem ono kaj sam videl i di sam sve delal na moru s vašim prijatelom Mirkom. Dakle, delali smo na tri njegova broda, a i nekoliko jurilica i lokala, bome mu dobro ide, valda ima pola sela dole…“
Sugovornik: „Štef, Mirko stvarno ima pola kuća u selu? Svaku drugu kuću?
Štef: „Ma ne, ne mislim da ima pola kuća nego sam htio…“
Sugovornik: „Štef, sad ste rekli da ima pola kuća, a sad kažete da nema? Štef, lažete li? Znate li koja je kazna za klevetu? Znate li da vas ne samo Mirko, već svi mještani mogu tužiti jer ste rekli da njihove kuće pripadaju Mirku! Vi ste dakle vidjeli ugovore o vlasništvu i znate da Mirko ima ili nema bilo koji objekt u selu, brod, jurilice…?“
Štef: „Ne, nisam vidio ugovore, samo sam…“
Sugovornik: „Dakle, ne znate ima li išta u čitavom selu?“
Štef: „Ne znam.“
Sugovornik: „Ako ne znate, zašto ste okolo govorili da ima? Zašto ste klevetali i širili tračeve?“
Ova je „sačekuša“ komunikacijski zločin!
Treba se znati mentalno pripremiti za istinu i rješavanje stvari te koristiti sve stilove pregovaranja, ali i biti spreman na povremenu eskalaciju. Važno je imati kulturu zdravog konflikta! Moramo znati da konflikt nije tragičan i ne smijemo ga katastrofizirati. Odnosi koji konflikt smatraju dokazom konačne presude, a ne dijelom procesa rasta, pucaju.
