Žena koja je dovoljno Loca da povjeruje u svoje snove i napokon se odvaži pa ih počne ostvarivati. Žena bez titule, ali s emocijom. Izabela Herman Gradinščak – Loca handmade obrt, Zagreb
„U meni je oduvijek bilo puno verzija i mislila sam da je to normalno, da svi tako duboko i energično osjećaju sve oko sebe i sve što im se događa. Da svima mozak stalno radi, da se svi imaju sposobnosti prilagođavati i u kratkom roku pronalaziti rješenja za ponekad nemoguće situacije. Ali ne, nije tako svima i ne treba biti tako svima. Shvatila sam napokon da me to razlikuje i da to ne treba biti mana već prednost, samo je uz taj košmar u glavi ponekad teško izdvojiti jednu po jednu ideju i posvetiti se samo njoj. No ja ne znam drugačije, mislim da je taj moj „jureći vlak“ zaslužan za sve divne kreacije, samo je ponekad malo teško upravljati njime, a to najviše osjete moji ukućani kad su zatrpani repromaterijalom i polugotovim komadima nakita. Moj suprug i maleni petogodišnji obožavatelj boja moje su dvije najveće podrške. Uz moju priju Sanju naravno.
Kroz moj život provuklo se jako puno teških situacija koje su me oblikovale i nažalost utišale, pa sam puno godina provela bez boja, a pogotovo vjere u sebe da ja to mogu. Sada kada se moj život promijenio u svakom pogledu, prodisala sam i pustila Locu da izađe jer kako sam napisala jednom – „nisi se rodila da te drugi smanje, smiješ biti najbolja verzija sebe“. Pročitala sam jednom i da kreativnost izađe tek onda kada osjeti da smije, e, tako i ja osjećam taj svoj početak. Sada napokon smijem biti JA i smijem biti kreativna jer to sam ja.“
Izabela Herman Gradinščak je romantičarka u duši, energična na djelu i vječiti sanjar. Nikad u kalupu i uvijek izvan okvira. Žena koja dušu ostavi na plesnom podiju, snagu pronađe u ljudima, a nježnost u svakoj životinji. I onda to sve pretoči u svoje kreacije. Evo našeg razgovora.
Kako je izgledao prvi trenutak kad ste odlučili: „Idem ozbiljno s ovim”? Jeste li imali strategiju otpočetka ili ste učili putem? Tko je bio Vaš prvi pravi kupac izvan kruga prijatelja?
Kod mene se sve događa intuitivno i bez strategije jer sam po prirodi takva te sam s godinama naučila da mi moja intuicija uvijek najbolje govori, samo što je često nisam slušala jer je nisam znala razlučiti od straha. No pokazalo se da je u svemu najbolji prijatelj. Naravno da je u poslu potrebno i planiranje jer ako npr. ne isplaniraš kada trebaš novi materijal, ostat ćeš bez njega, no što se tiče samih kreacija iredoslijeda kojim ću ih raditi, tu se uvijek vodim onime kako se osjećam u tome trenutku. Pa je tako i s objavama na društvenim mrežama. Volim sve podijeliti odmah i volim da smo na taj način nekako povezane moje klijentice i ja, da osjete taj isti trenutak, tu energiju koja je pomogla da se neki dizajn ostvari. Da osjete moje uzbuđenje oko toga. Volim takav odnos jer je topao i nekako najmanje poslovan. A tako je stigla i prva prodaja, preko Instagrama. Sjećam se još sada kako sam bila uzbuđena jer nisam mogla vjerovati da netko želi kupiti nešto što sam stvorila svojim rukama, nešto što je moja mašta proizvela. 😊
U svom predstavljanju kažete da je LOCA „čučala i čekala da izađe” — možete li nas vratiti u taj trenutak i opisati kako je ta ideja konačno dobila svoj oblik?
Pa da, ja to tako nekako osjećam jer prije naušnica ta Loca se zadnjih godina sramežljivo pojavljivala, pa je tu bilo svačega. Od oslikanih vaza preko macramea, pa malo koketiranja sa zračnom glinom, iz koje sam izrađivala anđele i poklanjala ih, a najviše sam ponosna na veliku zdjelu za voće koju sam izradila. Bila je ko malo umjetničko djelo. I tada sam shvatila da volim taj osjećaj kada stvaram rukama, a sreća kada neki komad završim, nemjerljiva je s onim osjećajem kad odeš u dućan i takav neki sličan komad kupiš. Vrijednost je također nemjerljiva. Tada je moja hrabrost postala veća pa sam se odvažila oslikati zid u spavaćoj i tako je nastala predivna duga iznad kreveta. No tu nisam stala, kroz par mjeseci preuređivali smo boravak pa je izazov bio još veći. Oslikati zid dug 9 metara. Kako je uspio taj projekt, možete vidjeti skoro na svakom mom videu ili fotkici jer je skoro uvijek pozadina, a suprug i ja ga baš volimo. Daje prostoru neku drugu dimenziju i znamo da je unikatan jer nije tapeta, već rukom oslikan.
I tako sam jedne vruće srpanjske subote slučajno na Instagramu doznala za naušnice od polimerne gline, nesvjesna da već posjedujem jedne koje izrađuje prijateljica Dušica – također kreativka. Isti dan kupila sam tu glinu u nekoliko boja, našla u stanu nešto što će mi poslužiti kao valjak i nešto što sliči na kalupe za izrezivanje. I rodila se Loca. 😊 A oko imena nije bilo dvojbe jer me suprug tako ima upisano u imeniku otkad me upoznao. Moglo bi se reći da me poznavao u dušu prije mene same. Tako je sve krenulo. Postala sam doslovno opsjednuta učenjem o glini, tehnikama, procesima, ma o svemu. I danas, skoro dvije godine nakon, to učenje ne prestaje. Polimerna glina nije samo razvaljaj, napravi uzorak, izreži i ispeci. Ona je toliko puno više, načini na koje je sve možete oblikovati i dizajnirati stalno vas iznenađuju jer ih je bezbroj. I zato je meni izazov, pogotovo u zadnje vrijeme, jer sve manje radim s kalupima za izrezivanje, a sve više radim komade za koje je potreban dobar osjećaj u rukama.
Naglašavate da je svaki komad više od nakita — da je to osjećaj i dio Vas; kako taj unutarnji svijet emocija i „boje i pokreta“ konkretno pretvarate u dizajn nakita?
E, pa super, to pitanje je kao neki nastavak prethodnom odgovoru. Sve ono što ja osjećam kada stvaram, nosite sa sobom, svu ljubav kojom sam oblikovala taj komad, svu onu energiju koja me potakla da napravim neki uzorak ili oblik. A inspiracija dolazi sa svih strana. Ponekad je to samo neki mali uzorak nečije haljine, ponekad je to oblik koji sam susrela na nekoj građevini ili u prirodi, ponekad plesni pokret, a ponekad je to osjećaj kojem želim dati oblik u stvarnome svijetu. Osjećaj koji želim pretočiti u nešto opipljivo. Shvatila sam da postoje dani kad ne treba forsirati jer jednostavno nije dan za rad s rukama. Ako sam tužna, pogotovo ne želim da moj nakit ima tu energiju. Ja sam svoj na svome kada pjevam i plešem, tada se osjećam najljepše, najživlje i najproduktivnije. Puno energije crpim iz glazbe jer je velik dio mog života i ne mogu zamislit život bez nje. Svaku emociju mogu opisati nekom pjesmom. To svi moji prijatelji znaju. Volim trenutke i osjećaje povezivati s određenom pjesmom, a plesati mogu na sve što ima ritma.
Kako izgleda trenutak kada shvatite da je neki komad „gotov” — vodite li se više intuicijom ili imate jasan kriterij kad je dizajn završen?
Uhh, odluka da je nešto dovoljno dobro i definira se kao gotovo srezala je puno snova i zakočila puno predivnih ideja da ugledaju svjetlo dana. Ili da se plasiraju među ljude koji su ponekad najveći navijači, a ponekad najžešći kritičari. No ipak, najveći kritičar i saboter je čovjek sebi sam. Perfekcionizam je dobar ako ga se zna koristiti, u protivnome nam samo šteti. Jer možda taj neki komad na kojem radite je upravo sada dovoljno dobar, dapače, možda je tako nesavršeno savršen da bi ga netko poželio za sebe, ali se vi bojite pokazati ga svijetu u strahu da niste dovoljno dobri u tome što radite. Zato se i tu vodim intuicijom i treniram samu sebe da budem manje samokritična. Možda netko ne želi da ta naušnica izgleda kao da je izašla iz tvornice, savršena. Možda baš onaj mali otisak prsta koji mi se zalomio na glini ili ona malena crtica koja mi je pobjegla ukrivo kada mi je kist otišao jer mi je ruka zadrhtala, baš čine razliku i daju dušu tom komadu. Možda je to baš ono što jedna žena želi staviti na sebe uz onu haljinu koju je gledala tjednima i napokon je naručila kad je ugledala moje naušnice jer je znala da jedno savršeno pristaju uz drugo. I uvijek će znati kada ih stavi na sebe da nosi nešto izrađeno s ljubavlju i nešto što nosi emociju, a sada će na to sve i ona dodati svoju emociju, pa će vrijednost takvog komada nakita svakim nošenjem postati sve veća. Zato to nije samo nakit. To je priča o emociji i o stvaranju uspomena.
Kolekcijom „Loca Premium” kažete da brend ulazi u novo poglavlje — što se konkretno mijenja za Vas kao kreatoricu, a što za Vaše kupce?
Nekako se sam po sebi dogodio, ajmo to nazvati, rast Loca handmade obrta. Dugo sam odbijala prijedloge da počnem raditi ogrlice, narukvice, prstenje ili nešto slično. Nekako nisam bila spremna jer još nisam imala nijednu viziju kako bih željela da to izgleda. U glavi su mi bile samo naušnice koje inače obožavam oduvijek i skoro nikad nisam izlazila bez njih te sam uvijek imala veliku kolekciju. Znala sam ih često i dobivati na poklon jer su svi znali da volim naušnice. Uglavnom, prošle godine, kad je mojoj mami Jadranki bio rođendan, koja je inače moj prvi obožavatelj i najveći promotor jer skoro nikada ne izlazi bez Loca naušnica, došla mi je ideja da ona bude prva za koju ću izraditi komplet naušnica, ogrlice i narukvice.
Bile smo zajedno oduševljene, ja što sam uspjela, a ona što je ona prva za koju sam to izradila i to tako dobro da prvo nije vjerovala da je to sve ručno izrađeno. To mi je toliko napunilo srce da sam napokon otvorila vrata ideji da izradu nakita podignem na novu razinu. Kroz puno novih kolekcija i tehnika koje sam otad usvojila, linija Loca Premium prirodno se nametnula jer u tu kategoriju spadaju svi malo elegantniji komadi koji iziskuju još više preciznosti, sati rada i drugačije tehnike. A često i puno detalja zlatne boje koja sama po sebi daje taj Premium osjećaj. Loca će i dalje biti u bojama jer je to glavno obilježje same Loce i to je glavna linija, ali želim da moja klijentica ima mogućnost odabira kad joj zatreba nešto elegantnije. A kako sam s vremenom i ja zavoljela taj zlatni sjaj, koji sam na početku odbijala raditi jer „ja nisam zlatna“, sve je nekako došlo u pravo vrijeme i posložilo se.
Trenutno u poslu najviše koristite društvene mreže. Koliko društvene mreže stvarno donose prodaju, a koliko služe za izgradnju brenda? Imate li trenutak ili objavu koja je „prelomila” Vaš rast?
Što se tiče društvenih mreža, moj stav je da su jako dobre ako ih koristite na taj način. Meni su donijele predivne osobe u život, prvenstveno žene. I klijentice i suradnice, a neki odnosi prešli su u prijateljske. Tu svakako želim spomenuti moju Angelu i moju Jelenu, nas tri smo jedna drugoj najveća podrška. One su tu uvijek i hvala im, samo one znaju na čemu sve. I znam da se taj nijedan online susret, koji mi je donio neku divnu ženu u život, nije dogodio slučajno, jer sve manje vjerujem u slučajnosti. Petra Ninčević je također žena koju želim spomenuti i zahvaliti joj jer je prva pružila najveću podršku i priliku da me promovira na svom MomTalku te tako pomogne da postanem vidljiva. To jako puno znači nekome tko je na početku. A na svom tom prvom eventu koji organizira, gdje sam je i upoznala uživo, odvažila sam se i došla sama, rekla mi je da će se sve jednog dana posložiti i pronaći ću svoje „žensko pleme“. Naime, tada još nisam imala Locu i bila sam jako usamljena. Ono što me nikada nije napuštalo bili su hrabrost i ta neka želja za boljim. Da budem dobro i da nešto ružno pretvorim u lijepo. Da se opet izgradim iz temelja i podignem glavu, kao ptica feniks.
Kada bih išla izdvojiti prvi prijelomni trenutak, to bi bio taj, kada me Petra podržala pa se dogodio rast profila i došle su prve veće prodaje. Tu je još puno divnih žena s kojima se međusobno podržavam i surađujem, neke od njih su i SuperMame Sonja i Martina. Puno grupa poduzetnica uz koje sam dobila razne prilike za predstavljanje, a koje su me, eto, dovele i u Poduzetnik. Pomaže puno i to što živim u Zagrebu pa su prilike za susrete uživo veće. I dalje se najviše prodaja događa preko društvenih mreža, ali uskoro planiram i web stranicu koja će biti veliki Loca izlog s dostupnim modelima.
Koliko je važno da svaki komad nakita nosi osobnu priču, a ne samo estetsku vrijednost?
Meni, kao velikom emotivcu, sve je važnije da taj neki predmet ima priču, da ga je dotakla ljudska ruka, da je u to stvaranje utkana pažnja, da onaj tko je to izradio – radi to s ljubavlju. Često sam i prije Loce birala ručno rađene predmete, od nakita do torbi, i to naravno hrvatski dizajn. Nikada mi npr. nije bilo važno imati kožnu torbu, radije ću izdvojiti svotu za torbu koja je ručno izrađena i koja ima malo pomaknut dizajn. Ima neka čar u tome, onaj osjećaj koji dobiješ zauzvrat. Tako je i s nakitom koji ja izrađujem. Evo da vam opišem to. Ja jako volim boje, ja sam spoj neke vatrene fuksije i azurne plave. Ja sam vatra i voda koja je smiruje kada se užari. A zašto koristim toliko boja u svom dizajnu? Zato što su boje strast i srž same Loce i zato što je Loca za klijentice koje vide u bojama život. I zato je važan ručni rad, jer ruke su produžetak našeg srca. I kada vi u ruke uzmete ono što sam ja rukama i srcem izradila, osjetit ćete sve to što vam želim poručiti. Ostani Loca, čak i kada te svijet traži da se smanjiš. Odluči se za sebe.
Često spominjete zajednicu, podršku i emociju koju ljudi doživljavaju kroz Vaše komade — koliko su Vas upravo ti susreti uživo i reakcije ljudi oblikovali smjer u kojem razvijate LOCA brend?
Zajednica koju stvaram meni je jako bitna, a zbog tograzloga mislim da web stranica nikada neće prerasti u web shop jer volim taj osobni kontakt. Rekla bih da je Loca personalizirana od početka do samog kraja. Uz prijašnja radna iskustva u nekim dućanima s premium proizvodima otkrila sam kako volim taj osobni pristup svakom kupcu, a to su većinom bili klijenti s istančanim ukusom. Mislim da je i moja empatija pomogla u tome jer lakše osjetim u kojem smjeru moj klijent treba pomoć pri odabiru proizvoda. U biti sam otkrila kako jako volim raditi s ljudima i često naglašavam da me netko zatvori u ured s papirologijom, ja bih tamo uvenula. Tako sam i sad opet to sama sebi potvrdila kroz zadnjih nekoliko evenata gdje sam bila sponzor i imala izložbeni prostor da mi taj dio jako fali te da i to želim podići na novu razinu. Stoga me uskoro čeka moj prvi sajam u Španskom, kojem se baš veselim.
U jednom trenutku kažete da je ponekad dovoljna obična bijela košulja i jedan poseban komad nakita da bi se žene osjećale kao da mogu osvojiti svijet — što za Vas osobno čini taj „poseban komad” i kako znate da ima tu snagu?
Ma bijela košulja sama po sebi je poseban komad, koliko god izgledala jednostavno. Ona je u biti kao prazno bijelo platno i samo vi možete odlučiti što će ona biti. Kada dodate onu jednu ogrlicu iz koje isijava život, koja je puna boja i neobičnih oblika, kako da košulja i dalje bude obična? Ona postaje malo umjetničko djelo. S tim komadom nakita, koji je ručno rađen i znate da je samo jedan primjerak na svijetu, osjećate se baš tako, kao unikat. A to i jeste! Ta košulja i taj komad nakita tu su samo kao mali podsjetnik.
Koliko je teško živjeti od kreativnog biznisa u Hrvatskoj? Što biste savjetovali nekome tko želi otvoriti obrt danas?
Joj, jako teško pitanje. Ima perioda kad sve ide od ruke i jedva stignete, a ima perioda kada mislite da nitko nikada više neće kupiti ništa od vas, ha ha. Ali po meni je glavno da ne odustajete od svojih snova, ako imate viziju, trudite se, povezujte se s ljudima, ne gubite onu žar u očima zbog koje ste i započeli svoju priču.
