“Gori mi pod nogama!”
“Gasim požare cijeli dan!”
“Izgorjet ću od posla!“
“Zapalio bih ga”
Ovo su fraze koje često čujem od lidera s kojima radim. Opisivanje stresa kroz simbol vatre nije slučajno. Vatra jednako može biti korisna, kao što može uništiti sve pred sobom u nekontroliranom širenju. Kao što vatru u životu ne trebamo izbjegavati, već je moramo znati koristiti, isto je i sa stresom.
Piše: Vanja Prvulović, mag. psych. Sinapsa Centar d.o.o.
Lider koji ne zna regulirati stres nije samo iscrpljen – on nesvjesno širi vatru na sve oko sebe. Zrcalni neuroni, evolucijski ključni za preživljavanje, jer su nam omogućili učenje i povezivanje s drugima, danas su razlog zašto postoji emocionalna zaraza – mehanizam zbog kojeg lideri, često nesvjesno, prenose vlastiti stres na svoj tim i oblikuju kulturu straha umjesto otpornosti. Dodatno “potpirivanje vatre” su uvjerenja o stresu. Primjerice, “Ne smijem pokazati slabost” tjera na potiskivanje emocija dok ne eksplodiramo. “Moram raditi više od svih” drži nas u nepotrebnom preopterećenju, a “Stres je znak da radim nešto važno” uvjerava nas da je izgaranje dokaz uspjeha.
Evolucijski gledano, naš mozak dizajniran je prepoznavati prijetnje i osigurati preživljavanje – što je uloga lidera i danas. Prema socioanalitičkoj teoriji, ljudi se vode dvjema osnovnim motivacijama – povezivanjem s drugima i osvajanjem statusa. Nekada su ti instinkti osiguravali prihvaćenost u plemenu i snagu za borbu s drugim životinjama, jer su socijalna izolacija ili nedostatak opreza u odnosu na druge značili smrt. Danas, strah od odbacivanja ili gubitka statusa ne znači fizičku smrt, ali mozak ih i dalje tako doživljava. Oboje može biti izvor motivacije i pokretač promjene, ali i intenzivnog stresa.
Stres aktivira simpatikus, dio živčanog sustava zadužen da nas aktivira i time zaštiti. Problem je što moderni stres traje mjesecima i godinama. Dugotrajna aktivacija simpatičkog sustava isključuje prefrontalni korteks, centar razmišljanja i donošenja odluka, pretvarajući nas u bića koja reagiraju impulzivno, a ne promišljeno. Posljedica je donošenje kratkoročnih (danas sve štetnijih) odluka. Zato nas većina ima osjećaj da živimo od tjedna do tjedna, što nas čini sve neodgovornijima. Ključ otpornosti je u sposobnosti prebacivanja iz simpatičkog u parasimpatički sustav. Našim precima je aktivacija parasimpatikusa dolazila prirodno jer bi potrošili energiju fizički se iscrpljujući te bi im tijelo prirodno tražilo odmor i regeneraciju. U današnjem brzom i sjedilačkom vremenu, kontakt s tijelom i odmorom moramo namjerno kreirati.
Svjesno radite na simulaciji vagusnog živca, koji povezuje um i tijelo. Najbrži način za to je upravljanje disanjem. Disanje abdomenom i produženi izdah signaliziraju mozgu da je opasnost prošla. Vježbajte 4 BOX disanje ili S.T.O.P. tehniku u svom svakodnevnom radu. Uz to, radite male pauze svjesnosti. Primjerice, zastanite i promotrite najdalji zvuk koji čujete i potom najbliži zvuk, možda čak svoje disanje. Umijte se (ili tuširajte) hladnom vodom, stavite zapešća pod hladnu vodu ili kockicu leda na vrat kada ste uzrujani. Pjevušite ili grgljate i redovite se smijte.
Ono što nam je kroz evoluciju osiguralo preživljavanje – stalna budnost, borba i reaktivnost – danas prijeti preživljavanju svega oko nas. Lider koji ne zna upravljati vlastitim stresom ne uništava samo sebe i one koje vodi, već i društvo kojeg je dio te dugoročno i svijet u kojem živi.
Ako ne naučimo upravljati vlastitom unutarnjom vatrom, postajemo oni koji nesvjesno pale sve pred sobom. Ako nastavimo živjeti u stanju preživljavanja, postat ćemo oni koji to drugima onemogućuju, kako drugim bićima, tako i budućim generacijama.
