Komu vjerovati, gdje se okrenuti, koje trendove slijediti? Čini mi se kako naš brod ovaj put plovi bez nekog preciznog kormilara ili kapetana koji je dosad uvijek znao svoju krajnju destinaciju. Čini mi se kao Titanik koji konstantno nailazi na nove i nove ledene sante koje više ili manje uspješno izbjegava. Netko ukida Covid-putovnice, netko pooštrava mjere, netko ne čini apsolutno ništa. Netko zapošljava nove ljude jer u trenucima krize možeš “jeftinije” dobiti kvalitetniju radnu snagu koju ćeš, kada kriza prođe, upogoniti punom parom u nove, poslovne pobjede.
Postoji i druga strana
Oni koji kratkoročno razmišljaju, pokušavaju izuzetno narasle troškove rezati kirurškim zahvatima masovnih ili individualnih otpuštanja. Nikome na ovom našem zalutalom brodu nije odveć lako. Osim, naravno, mogulima industrije videoigara, poput Microsofta, koji je za akviziciju Activision – Blizzarda, drugoga giganstkog izdavača videoigara, izdvojio gotovo neshvatljivu sumu od 69 milijardi dolara. Kako bih vam približio ovaj iznos, reći ću samo kako su to gotovo 3 godišnja proračuna Republike Hrvatske. Iz Microsofta poručuju kako još uvijek nisu gotovi s ekspanzijom na ovom tržištu i kako su nove akvizicije već u planu. Zanimljiv je podatak da ovo tržište na našim prostorima još uvijek nazivamo „videoigrice“. Zanimljiv je i podatak kako je Zagrebačka plinara nedavno svim poduzetnicima poslala 3, riječima: triput veći iznos naknade za potrošeni energent plin. Ne 10% veći, ne 30% veći, već 3 puta veći iznos! Možemo samo zamisliti kako to utječe na fiksne troškove poslovanja malih poduzetnika, na čijim leđima počiva većina gospodarstava članica Europske unije. Mali poduzetnici su u pamfletima i govorima svih političara. No, nitko, gotovo nitko na našem ludom brodu ne govori o radnicima na čijim će se leđima, naravno, prebiti sve sante leda na koje naš Titanik naleti.
Bez pitanja i bez povoda
Sve do prije par dana. Nazivaju to pandemijom otkaza. U Sjedinjenim Američkim Državama, u samo nekoliko zadnjih mjeseci, gotovo 4 milijuna radnika dalo je otkaz, svojevoljni, vlastito odabran otkaz na postojeće radno mjesto. Kako to Ameri kažu: „No questions asked!“, bez pitanja i bez povoda. Pandemija se proširila na gotovo sve zapadne zemlje, ljudi masovno daju otkaze. Zamislite, pandemija se proširila čak i na hrvatsko tržište rada, gdje je zadnjeg mjeseca zabilježen povećan broj otkaza u aranžmanu samih radnika. Zamislimo koliko je situacija ozbiljna kada se proširila i na naše, trošno i uvijek neregulirano, tržište rada.
Jesu li ljudi konačno dosegnuli razinu svijesti koja govori kako je jedini kvalitetan rad – slobodan rad koji jedini može donijeti kreaciju, kritičko mišljenje i otkriti prolaz između ledenih santi?
Što se događa?
Je li to Titanik pred konačnim potonućem ili je to samo prolazni trend koji će nestati poput jesenje kolekcije odjeće kada zapušu ledeni vjetrovi zime? Je li to konačni ljudski „DOSTA!“ svemu onome što je u menadžmentu i upravljanju pogrešno? Obično su ovakvi „DOSTA!“ u povijesti završavali krvavim revolucijama. Zasad se ne usuđujem ponuditi odgovor. Dajte mi mjesec dana, do sljedećeg broja Poduzetnika. OK?
