Mario Jurić (Nogometni sindikat) – Liderstvo služenjem u kopačkama

Nogomet je najmasovniji i najpopularniji sport svjetskih razmjera, ali su pred nogometom postavljeni sve veći zahtjevi.

nogometni

Donosimo zanimljiv razgovor s Mariom Jurićem, glavnim tajnikom Hrvatske udruge “Nogometni sindikat” i voditeljem projekata “Čuvajmo športsko srce”, “Kampa za igrače bez ugovora”, nagrade “Trofej nogometaš”.

Što je projekt “Čuvajmo športsko srce”?

To je projekt kojim ćemo kao udruga “Nogometni sindikat” omogućiti besplatnu ehokardiografiju svim svojim redovnim članovima. Činimo to u suradnji s Poliklinikom Life iz Zagreba.

Koja je važnost ovog projekta za nogometaše?

Važnost je ljudski život. Spasiti živote aktivnih sportaša. Iznenadna srčana smrt u aktivnih sportaša ima brojne uzroke, zbog kojih umiru ili prilikom opterećenja ili u stanju potpunog mirovanja, pritom ne znajući da imaju razvijen neki oblik poremećaja kardiovaskularnog sustava.

Ovo je za Vas vrlo osoban projekt?

Tako je. Ivan Turina bio je moj prijatelj i kolega iz Dinama. S Matom Čuljkom, osnivačem Futsal Dinama, pobijedio sam na Kutiji Šibica. Alen Pamić sin je mog trenera iz Istre. Bruno Boban bio je u mom kampu za igrače bez ugovora. Nitko od njih nije prolazio detaljne liječničke preglede koji bi uključivali UZV srca i ergometriju. 

Kada ste započeli s ovim projektom?

Započeli smo ga još 2017. godine kada je preminuo Mate Čuljak. To je bio jedan snažan okidač. Nedugo nakon toga umro je i Bruno Boban. Tada smo znali da definitivno moramo hitno djelovati. Obavili smo puno razgovora s kardiolozima, liječnicima, klupskim liječnicima te igračima i svi su bili složni u tome da liječnički pregledi moraju biti opsežniji.

Kako dalje?

Gledajte, ako jedna mala udruga poput nas može osigurati tisuću besplatnih pregleda za svoje nogometaše, onda velike institucije poput Ministarstva i nacionalnih sportskih saveza mogu učiniti isto. I mnogo više! Ja sam samo htio pokazati da se može. Prvo su mi svi govorili da se ne može. Kad čujem riječi “ne može se”, ja si u glavi zacrtam “hajmo vidjeti kako se može”. Sada slušam kako ehokardiografija kao pregled predugo traje i kako se nema vremena za to. Kako klubovi nemaju vremena, da igrači nemaju vremena, da doktori nemaju vremena…

Kako mislite nema se vremena?

Pa recite Vi meni! Kad meni netko kaže kako nema vremena, ja prvo pitam što moramo učiniti da stvorimo to vrijeme. Mi ljudi uvijek nađemo vrijeme za ono što nam je važno. A ovo je jako važno. Svakom roditelju mora biti važno. Roditeljima koji svoju djecu usmjeravaju prema sportu i nama koji te mlade dočekujemo i odgajamo u profesionalne sportaše. Tko ima toliku drskost i bešćutnost da mirno spava, a da nismo iscrpili sve mogućnosti otkrivanja urođenih srčanih devijacija i tako smanjili smrtnost igrača.

Djelujete jako uporno i odlučno?

Projekte na listi naših prioriteta pokušavamo provesti i to se jednostavno mora napraviti. Neki to nazivaju odlučnošću. Ja samo znam da kad se cilj odredi, on se mora i ostvariti. Mene u biti ne zanima koliko će mi biti teško i koliko će trajati da se dođe do cilja, glavno je da se do njega dođe i da se projekt odradi.

Vi ste i sami bivši profesionalni nogometaš?

Jesam. Igrao sam pet godina u Dinamu. Prije toga u Inkeru iz Zaprešića. Poslije u Rusiji tri godine. Nešto u Šibeniku, a 4 sezone u Slaven Belupu.

Dario Šimić i Mario Jurić

Kako je Vaše nogometno iskustvo utjecalo na ideju osnivanja sindikata?

Za vrijeme jednog mog boravka u SAD-u, gdje sam pokušao završiti nogometnu karijeru, otvorila se mogućnost da posjetim nogometni sindikat. Ondje sam slušao kako su govorili da roaming pozivi moraju biti plaćeni kad nogometaši putuju iz zemlje u zemlju. U jednom trenutku uhvatio sam se kako razmišljam – gle ove Amerikance, u svemu pretjeruju, što im sad znači tih 10 ili 20 dolara više… Na kraju sam shvatio da je meni nenormalno postalo normalno, odnosno da je normalno da se netko bori za svoja prava. Meni je bilo normalno da ne dobiješ plaću po 10 mjeseci, što je bio slučaj tada u Hrvatskoj. Po povratku iz SAD-a zatekla me afera u kojoj je 17 nogometaša završilo u zatvoru zbog namještanja utakmica, a nitko nije znao drugu stranu priče – da su bili na granici preživljavanja.

Kako se borite za prava nogometaša?

Prije svega kroz izmjenu pravilnika i pravne regulative koja regulira status nogometaša. Na tom smo planu napravili jako puno. Naime, kada smo 2010. osnovani, prosjek kašnjenja plaća u 1. HNL bio je oko deset mjeseci. Danas u 1. HNL nema kluba koji duguje igračima plaće/naknade. U 2011. godini HNL je imao preko 150 arbitražnih sporova, danas ih imamo oko 10. Neke stvari danas su nezamislive, kao npr. da ne možete otkazati ugovor klubu, čak i ako vas ne plaća 10 mjeseci, nego ste trebali pokrenuti arbitražni postupak koji bi u to vrijeme znao trajati i nekoliko godina, a za to vrijeme ste svoje obveze prema klubu trebali izvršavati pravovremeno. U suprotnom biste bili suspendirani i tako otežali svoj položaj u arbitražnom postupku. Danas su stvari puno, puno bolje.

Što je FIFPRO i kako on utječe na Vaš rad?

To je naša krovna organizacija, koja nam daje potporu i smjernice, a u nekim slučajevima i financira naše projekte. Bez njih bi nam zasigurno bilo puno teže provesti sve projekte koje smo uspješno realizirali.

Vi ste zagovornik edukacije nogometaša?

Naravno. Kako drukčije?! Edukacija uvijek, a nogomet dok tijelo dozvoli. Ulaskom Hrvatske u EU 2013., preko naše krovne organizacije, omogućili smo svim našim članovima, odnosno profesionalnim nogometašima, gotovo besplatno studiranje u Danskoj. Online studij u športskom managementu. Trogodišnje studiranje u Danskoj, koje inače košta 25.000 €, odnosno 8.400 € po godini, mi svojim nogometašima omogućujemo po promotivnoj cijeni od 300 €. Već sada 27 nogometaša studira preko nas i u šali kažemo kako smo u Hrvatsku uvezli preko milijun eura u znanju.

Na koje projekte ste još ponosni?

Osnivanjem sindikata ispisali smo povijest hrvatskog nogometa, ali nisam ponosan, nego zahvalan što sam imao priliku biti dio tog procesa. Svi projekti na kojima sam radio imaju svoju draž, a ako bih morao istaknuti jednu akciju, onda bi to bilo organiziranje iskazivanja neposluha na utakmici Šibenika i Karlovca, kada su igrači sjeli na pod na početku utakmice i time iskazali nezadovoljstvo zbog višemjesečnog kašnjenja plaća. Poslije toga više ništa nije bilo isto.

Koje izazove ste imali s realizacijom nogometnog Oscara?

Najveći izazov je bio taj što je taj event postao toliko popularan da su nam zabranili korištenje imena Oscar, koje je zaštićeno autorskim pravima. 😊

Koje svoje osobine smatrate najvažnijima za svoj uspjeh?

Upornost je po meni najvažnija osobina koja vas gura prema uspjehu. Ima ona mudrost od Calvina Coolidgea: “Ništa na svijetu ne može zauzeti mjesto upornosti. Talent ne može, ništa nije češće od neuspješnih ljudi s talentom. Genijalnost ne može, nenagrađeni genij je gotovo poslovica. Obrazovanje ne može, svijet je pun obrazovanih neuspjeha. Upornost i odlučnost su svemoćne!“

Mario, jeste li Vi u duši zapravo poduzetnik?

Neka vrsta poduzetnika, da! Radim na projektima HUNS-a, a do sada smo proveli dvadesetak velikih projekata. Imamo i časopis koji izlazi četiri puta godišnje. Za sav taj posao potrebno je imati poduzetnički duh, kao i razvijene managerske vještine. Između ostaloga, obrazovao sam se i na VERN-u te mi je sasvim jasno kako u nekim projektima moram preuzeti i ulogu lidera.

Kakav je Vaš liderski stil?

Nisam ni sam siguran. Trudim se svakim danom biti bolji i da odluke koje donosim budu pravedne. Ništa mi nije problem odraditi. I to tražim od svojih suradnika. Svaki posao je važan ako vodi prema cilju. Kao manager, mislim da sam dosta demokratičan. Osluškujem svoje suradnike i u svakom slučaju izlazim im u susret. Moja vrata su suradnicima uvijek otvorena i svi imaju pravo predlagati izmjene, poboljšanja i nove projekte. Ako procijenimo da nam prijedlog donosi poboljšanje, suradnici imaju odriješene ruke predloženo i provesti.

Nakon tolikih smrti mladih sportaša, drastično moramo mijenjati brigu o njima. To se mora dogoditi odmah. Vjerojatno nećemo spriječiti sve iznenadne smrti, ali ako spasimo i jedan ljudski život, vrijedilo je.

Mario Jurić

Kakve savjete biste dali mladim sportašima?

Savjetovao bih im isto što i vlastitoj djeci – na prvom je mjestu obrazovanje, a tek onda sport i rekreacija. Svega 2% nogometaša ostvari se na profesionalnoj razini, a oni koji ostvare značajnu nogometnu karijeru i financijsku sigurnost, još je manji. Znanje je nešto što ostaje. Noga može biti slomljena, zdravlje narušeno, a obrazovanje uvijek ostaje uz nas. 

Što radite u slobodno vrijeme?

Slobodno vrijeme provodim sa svojim klincima – imam ih četvero – razvozim ih na treninge i razne aktivnosti. To me uveseljava. Sva djeca mi se bave sportom i odlični su učenici tako da supruga i ja nemamo s njima nekakvih dodatnih izazova.

Što Vam je najvažnije u životu?

Najvažnije su mi obitelj i vjera. Obitelj mi daje mir i bez toga teško funkcioniram, zato svoju intimu čuvam daleko od javnosti.

Što je sljedeće pred Vama?

Moraju se poboljšati uvjeti za igrače u nižim ligama. Futsal i ženski nogomet mogu i moraju ići na višu razinu. Broj visokoobrazovanih sportaša mora biti veći. Pregledi i medicinska zaštita sportaša (nogometaša) mora biti bolja. U prvoj rečenici Zakona o sportu stoji kako je sport od iznimne važnosti za Republiku Hrvatsku, a u isto vrijeme se naši političari sporta sjete jedino kada se treba fotografirati uz nekog osvajača medalje. Čast izuzecima, ali tako je! Stari zakon je loš i zato što prije treba donijeti novi. Uvjeti u kojima rade mlađi dobni uzrasti su nam loši. O svemu tome ćemo glasno govoriti. Dobar pravni okvir je preduvjet za dobro funkcioniranje sporta.

Želite li se uključiti u poduzetnički mindset, prvi doznati novosti iz svijeta poduzetništva i sudjelovati u našim novim projektima?! Obećavamo da vaše podatke nećemo ni s kim dijeliti.

Hvala! Uspješno ste prijavljeni.