Iza šarmantnog nakita “Cloud&Co.” stoji vrijedna ekipa kreativaca na čelu sa simpatičnom Katarinom Radnić Zmazek, inače diplomiranom pravnicom i majkom preslatke jednogodišnje djevojčice Lole. Katarina je dokaz kako u životu treba slijediti svoje snove, a tuđa mišljenja i savjete uzimati s rezervom. Nakon što je završila faks, obavila praksu i upisala se u imenik odvjetnika, odlučila je poslušati svoje srce i svoju ljubav prema izradi nakita pretočiti u neodoljive komade koji su postali nezaobilazan detalj mnogih žena. Otkrila nam je kako se njezin hobi pretvorio u stabilan posao, koji su je izazovi čekali po putu i kako ih je rješavala, ali i kako se snašla u najslađoj i najodgovornijoj ulozi – ulozi majke.
Kako ste se našli u svijetu nakita? Je li vam to bio svojevrstan ispušni ventil za obveze na Pravnom fakultetu?
– Oduvijek sam voljela nakit, a time me zarazila i mama koja je uvijek govorila da se bez nakita osjeća golo. Izrađivala sam ga uvijek na neki način – u vrtiću pa u školi, u srednjoj smo imali radionicu u sklopu naših tjedana otvorene nastave gdje sam naučila neke osnove. Položila sam i tečaj u sklopu Otvorenog učilišta. Nije bila namjera da bude ispušni ventil, no sigurno je to postao. Kasnije više nisam imala vremena za faks (smijeh) i eto, danas je postao moj jedini posao i izvor prihoda.
Koje ste sve tehnike trebali svladati? Što ste sve naučili na tečajevima?
– Moram reći da sam bila dosta samouka i vodila se logikom. Nisam sve znala, ali kako uvijek imam potrebu tražiti rješenja za sve izazove i probleme, tako je bilo i s nakitom. Mislim da je najvažnija ”tehnika” biti uredan i pedantan. Na tečaju sam učila razne metode, koje doduše trenutno ne primjenjujem, jer sam se zbog velike potražnje okrenula industrijskoj proizvodnji. No pomogli su mi da razumijem proizvodnju i izradu nakita. Ipak, ono što sam naučila primijenit ću jednog dana kad počnem raditi unikatne komade.
Kakve su bile reakcije vaših najbližih kada ste im obznanili da ćete svoj hobi pretočiti u posao?
– Prvenstveno moram naglasiti da se to nije dogodilo jedan dan. Meni je trebalo dugo vremena da i sama shvatim i prihvatim što želim. Tako su i ljudi oko mene bili u svakoj fazi tog procesa, paralelnog rada na dva posla. Često su mi govorili “Pa možeš to paralelno raditi”, no ubrzo sam shvatila da bih dva posla radila polovično umjesto jedan izvrsno. Ipak, sve dok nisam položila pravosudni ispit, odradila praksu i upisala se u imenik odvjetnika, nisam rekla da mislim da trebam raditi samo nakit. Prihvatili su to na kraju dobro jer su uvidjeli da me usrećuje, a i da je to nešto što jako dobro ide i ima puno potencijala.
Mami sigurno nije bilo lako jer je imala uhodan odvjetnički ured, no danas je sretna jer sam ja sretna. Većina ljudi kojima bih to ispričala su govorili “Zar ti nije žao nakon toliko truda i vremena samo napustiti odvjetništvo?”, no, nisu svjesni da kad si u nešto siguran, kao što sam ja bila u nakit, onda je ostanak u odvjetništvu gubitak vremena. Puno ljudi danas radi poslove na kojima nisu sretni, rade i protiv sebe, a ja to nisam mogla i nikad ne bih. Lakše mi je onda misliti da sam “izgubila” 8 godina u pravu, nego da sam nastavila i probudila se za 40 godina i shvatila da sam izgubila 40 godina.
U kojem se trenutku hobi počeo pretvarati u biznis? Sjećate li se svog prvog prodanog komada nakita?
– Sjećam se. Bilo je to prijateljici, našle smo se na benzinskoj na Langiću (smijeh). U početku mi je to sve bilo neugodno, htjela sam svima poklanjati, trebalo mi je da shvatim puno toga da bih ga i ja počela tretirati kao biznis. Biznis je postao kad sam dobila prve kupce, ozbiljnije klijente i kad sam konačno otvorila firmu. Ovo daje ipak jednu dozu ozbiljnosti i profesionalnosti, imaš obveze svaki mjesec koje moraš podmirivati i odgovornost prema državi, zaposlenicima i klijentima pa na kraju i sebi.
Kako su izgledali prvi dani nakon otvaranja firme? Koliko vam je dugo trebalo da skupite dobar tim ljudi?
– Moram reći da me dosta užasavao početak zbog sve papirologije koju sam morala voditi za poslovanje. Nisam znala što su dostavnice, otpremnice, što račun treba sadržavati, skladište… Polako i pažljivo sam sve slagala i učila korak po korak. Sve se nauči. Kad sam shvatila svrhu svakog tog papira sam shvatila i kako sve funkcionira.
Ljude sam skupljala postupno, neki su bili privremeno, neki su ostali. Gradimo jednu zdravu radnu zajednicu, gdje je zdrava radna atmosfera, čak i zabavna, no znamo da kad se radi se radi, znamo da zajedno gradimo brend, proizvodnju, posao i koja je važnost svakog unutar svog odjela. Skupljam marljive ljude koji žele raditi i ambiciozni su raditi i više.
Zaštitni znak vaše linije nakita je šarmantni oblak koji se sjajno uklapa u svaku kreaciju. Što vas je inspiriralo i gdje inače pronalazite inspiraciju?
– Trudim se da svaki dio kreacije ima svoju simboliku i poruku, a i da je sve međusobno povezano. Oblak je krenuo kao univerzalan znak za nešto pozitivno. U razvoju kolekcija su se oblaku pridružile ostale nebeske pojave i tijela. Tako je danas dio naših kolekcija zviježđe, mjesečeve mijene, planeti, kišne kapi i slično. Nebo i priroda su mi uvijek bili izvor inspiracije, skrivene poruke, znakovi, to volim istraživati i čitati o tome.
Koje sve materijale koristite u izradi nakita?
– Koristimo isključivo srebro, različite pozlate na srebru poput zlatne, rosegold, crno rodinirane, a od kamenčića koristimo razne poludrage kamenčiće, riječne bisere i staklene perlice. Nadamo se da ćemo u skorijoj budućnosti imati kolekcije i u zlatu.
Koje komade nakita vam je najzahtjevnije stvarati?
– Sav naš nakit je ručno rađen, vrijeme i detalji su ono što nakit u izradi čini zahtjevnim. Ako je izazovno napraviti jedan komad, onda je još zahtjevnije napraviti veće količine, ako se radi o nekom traženijem kompliciranom komadu jer, kao što sam navela, sve je ručno rađeno. Trudimo se ipak napraviti sve polako i pažljivo kako bi bio što kvalitetniji.
Prošle ste godine otvorili i svoju prvu trgovinu u centru Zagreba. Uz ponos i sreću, koliko je živaca, truda i planiranja potrebno za takav podvig?
– Moram reći da bi dućan bio gotov i prije no preuređenje pročelja zgrade se oduljilo. Ono što je dodatno bilo izazovno je da je cijelo uređenje i otvaranje prošlo u mojem zadnjem stadiju trudnoće pa je pritisak bio još veći. Teško je reći koliko vremena, no svakako je potrebno staviti na papir sve što ti može trebati jer iako misliš da si gotov, zapravo nikad nisi.
Dućan je prostor koji iziskuje konstantne promjene od izloga, stalaka, promjena rasporeda, kao i samog asortimana i zato ideje treba zapisivati. Ipak, koliko god da vremena treba to je bio podvig koji bi uvijek ponovila i koji se svakako isplatio zbog količine ljudi koja nas svaki dan posjećuje.
Osim što ste uspješna dizajnerica nakita, imate još jednu važnu ulogu – mama ste preslatkoj jednogodišnjoj djevojčici s neodoljivim imenom – Lola. Kako ste se odlučili na to ime?
– Imali smo tri imena koja su nam se svidjela i suprug je izabrao Lolu. I druga imena su bila neobična jer sam nekako shvatila da ljudi s neobičnim imenima imaju i neobičan kreativan život, barem one koje ja znam. Danas ne mogu zamisliti da se drugačije zove, mala Lola bekrija, naša pilula sreće, hrpica radosti kako je zovemo.
U kojoj vam je mjeri majčinstvo preokrenulo život naopačke? Jeste li ga dočekali spremni (ako je itko ikad potpuno spreman)? Gledajući s odmakom, što vas je naučilo?
– Puno toga sam shvatila kroz majčinstvo o sebi, o životu, o odnosima i o samom majčinstvu. Tip sam koji se voli pripremiti na stvari, iako se ne možeš pripremiti na to, možeš se informirati i saznati sve što te može dočekati pa sam se tako pripremala i za porod i za prve dane majčinstva kroz jedan tečaj, različite knjige, tuđa iskustva, ali samo pozitivna.
Prolazila sam i akupunkturu i pokušavala sve to prihvatiti kao što prirodnije iskustvo. Mislim da sam u tome uspjela jer se sve nekako poklopilo i zaista sam se osjećala mirno i za svaku situaciju sam znala da je normalna i prirodna. Za majčinstvo je potrebno strpljenje.
Kakva je Lola karakterno? Ostavlja li vam dovoljno vremena (i snage) da se bavite poslovnim obvezama? Ili vam je to nakratko palo u drugi plan?
– Imam predivnu ekipu baka i djedova iza sebe koja puno pomaže da je sve ostalo u balansu i nije baš skroz naopačke. To mi zaista jako olakšava i omogućava mi vrijeme za mene, za poslovne obveze, a i da je Lola uvijek okružena veseljem i igrom. Vodimo je apsolutno svugdje i izlažemo svim mogućim iskustvima i zato je s njom lako.
Vozila se u svim mogućim prijevoznim sredstvima, upoznala puno ljudi, probala i voli sve što se od hrane može probati i jesti. Jako je znatiželjna i vesela, prvo što kažu da je jako simpatična, ali ima i svoj karakter i zna što hoće ili neće. To je moment kad se baci na pod, a ja onda samo prođem dalje i ignoriram pa i ona odustane (smijeh).
Što biste željeli svojoj Loli, koje kvalitete ćete joj se truditi prenijeti?
– Želim joj da bude svoja, dosljedna sebi i neopterećena nikim i ničim, da prepozna iskrenost u ljudima. Želim je naučiti da može biti što hoće, a mi ćemo joj dati sve dostupne temelje za ono što želi te joj pokazati da snovi iziskuju predanost i žrtvu. Svi smo u strahu kako danas odgojiti djecu kad oni vrijednost broje lajkovima i krive vrijednosti se cijene. I muž i ja radimo poslove gdje nismo vezani za ured i radno vrijeme pa ćemo se truditi dati joj što više našeg vremena, zajedno putovati i družiti se i pokazati joj što je zaista bitno u životu.
Kako izgleda dan jedne majke i dizajnerice? Pronađete li vremena i za opuštanje?
– Rekla bih da je svaki dan drugačiji. Kad ujutro ostavim Lolu jednoj od baka, dođem u ured i prvo popijem kavu uz koju radim plan za dan ili tjedan, raspravljamo o nekim pitanjima, rješavamo probleme ili samo ćakulamo. Atmosfera je uvijek puna smijeha iako svatko zna što radi i zadacima se pristupa odgovorno.
Neke dane se bavim samo sastancima, neke papirima, a u nekima se dogodi da spontano nastane pola kolekcije. Uvijek je bolje kad se dogodi spontano. Popodne se družim s Lolom, prijateljima, odemo u šetnju i tek nakon što ona ima svoj večernji show i stavim ju spavati, imam ta četiri sata za sebe. Uvijek sam išla kasno spavati i to je bilo vrijeme za mene. Tako je ostalo i kad sam rodila, ne bih to mijenjala.
I za kraj, što biste poručili onima koji imaju ideju za vlastiti posao, ali nemaju dovoljno hrabrosti i podrške? Koliko je vama hrabrosti trebalo da iskočite iz svog “pravnog” okvira? Ili je to išlo potpuno spontano?
– Mislim da sam negdje vidjela natpis “Ništa nije ubilo toliko snova, koliko rečenica Što će ljudi reći?” To je najveća istina koja postoji i to tvrdim jer sam i sama prošla pitanja, mišljenja i stavove ljudi kad sam izabrala nakit umjesto odvjetništva, kad sam otvarala dućan, kad sam rodila, kad sam dojila… Ljudi imaju dobru namjeru, ali i mišljenje o svemu i to mišljenje je jasno i glasno jer “znaju sve o svemu”.
Lijepo je imati podršku, ali svatko tko želi uspjeti u bilo čemu mora tu podršku prvo pronaći u sebi. Mora se pripremiti na puno rizika, rada i žrtve, na moguće neuspjehe koji se trebaju tretirati kao škola, a ne kao kraj – kako se to u našem društvu percipira – i da vjeruje u ono što radi. Kad se sve to spoji počinju se otvarati prilike, vrata i prozori. Ja sam imala sreću da sam našla nešto što me veseli i to razvijala, istraživala, stalno usavršavala, a imala sam i jasnu viziju kako želim da to izgleda i bilo mi je sve jasnije što trebam učiniti. Išla bih protiv sebe da sam ostala u odvjetništvu i zato me nije bilo strah, niti je za mene postojala druga opcija.
Naslovna fotografija: Željka Molnar
Više o lifestyle temama čitajte na portalu Naturala.hr.
