Glazba duboko djeluje na emocionalni i tjelesni svijet čovjeka. Može umiriti, probuditi sjećanja i stvoriti osjećaj povezanosti, ali određeni zvukovi ili pjesme mogu izazvati nelagodu i aktivirati bolna iskustva. Upravo zbog te duboke povezanosti glazbe i ljudskog iskustva, suvremena muzikoterapija sve više naglašava važnost trauma-informed pristupa.
Trauma-informed pristup temelji se na razumijevanju da mnogi ljudi, bez obzira na dob ili životne okolnosti, nose iskustva traume bilo da se radi o emocionalnom zanemarivanju, nasilju, gubitku, medicinskim iskustvima, kroničnom stresu, bullyingu, obiteljskim konfliktima ili drugim iskustvima koja su ostavila trag na živčanom sustavu i osjećaju sigurnosti.
Tu ne polazimo od pitanja: „Što nije u redu s ovom osobom?”, nego od pitanja: „Što je ova osoba prošla?” i „Što joj je potrebno kako bi se osjećala sigurno?”. Upravo je osjećaj sigurnosti temelj svakog terapijskog procesa, a u muzikoterapiji on postaje posebno važan jer glazba može vrlo brzo doprijeti do emocionalnih slojeva koje osoba možda još ne može verbalizirati.
Muzikoterapeuti zato ne rade po principu univerzalnih metoda koje bi trebale djelovati jednako na svakoga. Ono što je jednoj osobi umirujuće, drugoj može biti izrazito neugodno, pa tako određena pjesma može buditi lijepe uspomene, ali i podsjećati na gubitak ili traumu.
Zbog toga trauma-informed muzikoterapija podrazumijeva da terapeut na početku rada provjerava postoji li averzija prema određenim instrumentima ili žanrovima. To pitanje predstavlja važan dio stvaranja sigurnog terapijskog prostora i nikako nije samo usputna formalnost. Kad osobi damo mogućnost da izrazi što joj odgovara, a što ne, šaljemo poruku da njezine granice imaju vrijednost i da se njezino iskustvo poštuje.
Mnogi koji su prošli traumatska iskustva naučili su ignorirati vlastite granice ili su bili u situacijama u kojima njihov glas nije bio važan. Terapijski prostor zato ne smije ponovno stvarati osjećaj prisile ili nadmoći terapeuta nad klijentom. Klijent ne mora govoriti o emocijama prije nego što je spreman i tu nema nametanja određenih tehnika koje bi mogle smanjiti osjećaj sigurnosti kod osobe.
Primjerice, u nekim praksama opuštanja ili meditativnog rada često se podrazumijeva da osoba treba zatvoriti oči kako bi se „dublje povezala sa sobom”. Međutim, za osobe koje imaju iskustvo traume zatvaranje očiju može izazvati pojačanu budnost, nelagodu ili osjećaj ranjivosti. Kad osoba ne vidi prostor oko sebe, može izgubiti osjećaj kontrole nad situacijom, a upravo je gubitak kontrole često bio dio traumatskog iskustva.
Trauma-informed pristup razumije da sigurnost ne izgleda isto za svakoga i da se osjećaj povjerenja ne može požurivati. Zato ne pokušavamo „izvući emocije” pod svaku cijenu, jer cilj nije stvaranje intenzivnog iskustva radi samog iskustva, već stvaranje prostora u kojem osoba može ostati dovoljno sigurna da istražuje vlastito iskustvo. Ovaj pristup ističe da iscjeljenje ne nastaje kroz prisilu, intenzitet ili gubitak kontrole, nego kroz iskustvo da osoba može biti prisutna, autentična i sigurna u odnosu s drugima.
