Uvijek isti prizor. Sindrom prvog reda. Rezerviran kao da je riječ o svetom oltaru. U njemu političari, lokalni moćnici, profesionalni klimoglavci i kronični držači škara. Lica im blistaju, osmijesi napeti kao vrpca koju će, gle ironije, svečano prerezati.
Kao da su osobno miješali beton, postavljali pločice i u pauzi između dva sastanka, spašavali projekt. I mi plješćemo. Jer, naravno, logično je pljeskati bankomatu kad izbaci naš novac.
Zašto oni?
Zašto ne medicinske sestre koje su sinoć imale noćnu pa jutarnju smjenu, učitelji koji rješavaju društvene probleme između dva školska sata, smetlarski aristokrati koji svako jutro spašavaju civilizaciju od vlastitog otpada, volonteri koji rade bez honorara i bez PR-a, samohrani roditelji koji balansiraju život kao cirkuski akrobati bez mreže? Zašto ne oni? Jer oni, eto, nemaju “pravi profil”. A znamo svi – bez funkcije nema zasluga. Istina je banalna: oni nose društvo. Kao pčela koja bez puno buke odradi sav posao, a med na kraju pojede netko drugi. Ovi u prvom redu nose program događanja i vlastiti ego. Razlika je suptilna, ali mjerljiva u tonama.
I sada tvoj unutarnji skeptik (srećom da postoji) koluta očima i pita se: tko je uopće odlučio da prvi red pripada “važnima”?
Postoji li negdje taj zapisnik? Je li to bio neki sastanak na kojem je netko ustao i rekao: “Predlažem da oni koji najmanje dodiruju stvarnost sjede najbliže pozornici”? I svi klimnuli, jer naravno – i oni su htjeli sjediti tamo. Istina je manje spektakularna, ali jednako apsurdna: to nije zakon, nije pravilo, nije ni tradicija nastala iz poštovanja. To je inercija samopromocije. Godinama su isti ljudi dolazili, sjedali naprijed, fotografirali se, stvarali iluziju važnosti i onda smo svi kolektivno odlučili da je to “normalno”. I evo nas danas: živimo šprancu koju nitko nije napisao, ali je svi slijede kao sveto pismo.
Jer prvi red je postao scena, a ne priznanje.
Tamo ne sjedi onaj tko je dao najviše, nego onaj tko treba biti viđen najviše. Logika je jednostavna: ako si već moćan, moraš izgledati još moćnije. Ako si već javna osoba, moraš biti još javniji. A ako si, ne daj Bože, stvarno nešto napravio – onda si vjerojatno prezaposlen da bi uopće stigao sjediti. Zamislite samo kako bi izgledalo kad bi kriterij bio obrnut. Kad bi prvi red bio rezerviran za one koji su stvarno ostavili trag. Nastao bi kaos, ali onaj dobar. Ljudi bi se pitali: “Čekaj, tko je ova žena?” A odgovor bi bio: “To je medicinska sestra koja je spasila pola grada za vrijeme epidemije.” Ili: “To je učitelj koji je promijenio generacije djece.” Ili: “To je čovjek koji 30 godina čisti ulice koje svi ostali prljaju.” Ne bi bilo poznatih lica, ali bi konačno bilo poznatih djela.
I tu nastaje problem: takav prvi red nije fotogeničan za sustav koji se hrani vidljivošću, ne stvarnim doprinosom.
Jer stvarni doprinos je tih, dugotrajan i često nezgodan – podsjeća nas da vrijednost nije u funkciji, nego u čovjeku.
Zato se držimo stare šprance. Lakša je. Ne treba razmišljati, ne treba preispitivati, ne treba mijenjati mjesta. A možda je najveća ironija u svemu tome: oni koji bi stvarno zaslužili prvi red – najčešće ga uopće ne traže. I upravo zato ga zaslužuju. Možda će ga jednom i dobiti. Kad publika počne konačno gledati oko sebe. I da, svaka čast onim događajima gdje organizator napravi mali, gotovo subverzivan potez: prvi red posveti onima koji ga doista zaslužuju. Za ljude – ne za protokol. Za trag – ne za titulu. Za one koji možda nisu “važni”, ali su važni po onome što rade.
Jer kad prvi red zauzmu oni koji inspiriraju, a ne oni koji se samo pojavljuju – prostor se promijeni. Aplauz više nije automatizam, nego zahvalnost… kaže pčela, kratko zujne i ode raditi.
