Generacijska tranzicija nije proces, već drama – kaže Ivan Stanković u nadahnutom predgovoru knjige Borisa Vukića “97 dana u porodičnim kompanijama”. S mnogo razumijevanja i za razvoj tvrtke i za osjećaje članova obitelji, Boris Vukić u svojoj je novoj knjizi zabilježio 97 priča u kojima su na ispitu osjećaji i očeva i djece kada se odlučuje o budućnosti obiteljske tvrtke. U svakoj obitelji i u svakoj tvrtki prije ili kasnije nastaje kriza u kojoj treba preispitati uloge svih uključenih – vlasnika tvrtke, nasljednika i cijele obitelji. Za prijenos tvrtke na drugu generaciju trebaju se pripremiti i obitelj i tvrtka, inače kriza koja nastaje može biti razorna i za obitelj i za tvrtku.
Boris Vukić je iskusni poslovni konzultant tvrtke Adizes, koji je našoj poslovnoj publici dobro poznat po bestseleru “Osnivači, nasljednici, menadžeri…”, u kojoj se bavi pripremom svih uključenih u prijenos poduzeća. U svojoj novoj knjizi, Boris Vukić zabilježio je razgovore, razmišljanja i odluke u tvrtkama i obiteljima, kojima je svjedočio u svojoj savjetničkoj praksi.
S Borisom Vukićem razgovaramo o nastanku i prijmu njegove knjige koja sublimira iskustvo i osjećaje te o učincima edukacija obiteljskih tvrtki s kojima radi na cijelom području jezika – u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori…
U knjizi “97 dana u porodičnim kompanijama” je 97 anegdota o poslu i o ljubavi, o menadžerima, nasljednicima i glavama obitelji. Koliko dugo ste skupljali anegdote koje ste objavili u knjizi?
Ne bih ih nipošto nazvao anegdotama, jer ta riječ može da implicira nešto neozbiljno ili manje važno. A upravo je drugačije – jako je ozbiljno i važno. To su crtice, bilješke, zapisi događaja ili susreta koji su se ili dogodili ili sam ih na jedan neuobičajen način zamislio i zapisao. Cijeli profesionalni život smatram da se o ozbiljnim stvarima ne mora i ne treba na isti takav način i govoriti. Kako su godine odmicale, ja sam se sve ozbiljnijim temama i bavio. Kad su ozbiljne, onda mogu da budu i bolne, sigurno nisu lake. Zato mora malo garnirunga – da bi se lakše “svarile”. A skupljao sam ih u glavi otpočetka, dvadesetak godina koliko me već tema generacijske tranzicije okupira. A počeo sam ih bilježiti posljednjih 5-6 godina u kojima se eksponencionalno intenzivirao moj savjetodavni rad.
Kako kaže Ivan Stanković u predgovoru, porodične kompanije ne propadaju zbog tržišta nego zbog stvari o kojima se ne govori, a knjiga “97 dana” otvara teme o kojima treba govoriti. Kakve su prve reakcije na knjigu? Kako djeluje knjiga i otvara li teme o kojima u kompanijama treba govoriti?
Zaista sada možemo govoriti o prvim reakcijama jer praktično je knjiga sama krenula u svijet prije mjesec dana. Evo sad se tek pojavljuje u knjižarama. Zasad je dobro primljena ova neuobičajena forma koju sam koristio, prepoznali su čitatelji moj pokušaj da i kroz humor pošaljem neke jasne pouke i poruke, ali saznao sam da je bilo i suza. Savjetujem da se prvo pročitaju svi dani, neki će čitatelju biti zanimljiviji, neki manje. Da se stekne slika cjeline. A zatim se vraćati onima koji su za konkretne slučajeve tranzicije aktualniji. Spomenuo bih i komentar jednog osnivača da je knjigu ostavio pored kreveta da ga podsjeća na odluke koje mora donijeti. I to jest njezin zadatak, da osim što donosi repertoar tema o kojima treba govoriti, pokrene i na odluke, na dogovore, na zapisivanje tih dogovora. Kad bih u nekim prilikama savjetovao osnivače da pokrenu Obiteljski savjet, jedno od njihovih pitanja bilo bi: “A dobro, hoćemo, ali o čemu da pričamo?” Imao sam spreman odgovor: “Ako ne znate vi, pitajte svoju djecu!” Sada to mogu dopuniti. U ovoj knjizi naći ćete više nego dovoljno jasnih tema o kojima se morate očitovati, razgovarati i donositi odluke.
“97 dana” je svojevrstan nastavak Vaše knjige “Osnivači, nasljednici, menadžeri”, u kojoj ste prikazali prijenos tvrtke iz perspektive osnivača, nasljednika i obitelji. Budući da kao poslovni konzultant pratite poduzetnike i prijenos njihovih tvrtki, primjećuje li se da edukacije i savjetovanja donose pomake? Kako poduzetnici uče i mijenja li se način prijenosa kompanija s prve generacije na drugu?
Nema se tu nešto puno mijenjati u načinu prijenosa, potrebne su promjene u pristupu – hoćemo li učiniti sve da generacijska tranzicija bude planirana ili ne. Ako hoćemo, hajmo onda djelovati. Prethodna knjiga “Osnivači, nasljednici, menadžeri” jednim je dijelom imala zadatak podizanja svijesti i edukacije o značaju generacijske tranzicije. I taj zadatak je ispunjen, značajni su pomaci u odnosu i osnivača i nasljednika i menadžera prema ovoj temi. Drugim, značajnijim dijelom, ona je vodič kroz ovu tranziciju s jasno objašnjenim koracima kroz metodologiju “4 pripreme”, tj. što treba učiniti u okviru pripreme nasljednika, kompanija, osnivača i obitelji. U jednom trenutku promišljao sam treba li raditi dopunjeno izdanje ili pisati četiri knjige o svakoj pripremi i uključiti iskustvo mojih kolega i moje, ali sam odustao – to bi bilo preopsežno djelo, a svakom čitatelju bi samo određen dio bio koristan. To je sve ostalo u našim manualima. Za svakoga komu je potrebna podrška u svakoj od ovih priprema, sigurna ruka koja će ih voditi kroz ovaj proces, znaju adresu na koju se mogu obratiti.
Pokrenuli ste Klub 2040 koji čine pripadnici druge i treće generacije vlasnika tvrtki u regiji. Kako su članovi Kluba 2040 dočekali “97 dana”? Jesu li u knjizi prepoznali sebe ili svoje očeve? Jesu li u Klubu 2040 poduzetnici koji su prošli prijenos tvrtke ili ga tek čekaju? Jesu li svjesni krize koju donosi prijenos tvrtke i znaju li kako je prevladati?
Na sastanku Kluba ujesen ćemo pričati i o knjizi i nakon njega ću vam moći točno odgovoriti. Članovi Kluba 2040 dolaze iz kompanija u kojima je započet proces tranzicije, u nekima je započet njihovim učlanjenjem u klub i početkom njihove pripreme, a kod pojedinih se ovaj proces praktično završio – njihove kompanije nisu samo osnivačeve već su u punom smislu obiteljske. Puno je članova, više od 200, iz svih država koje su nekad bile republike, različite veličine, industrije… Po svemu su različiti, a samim svojim prisustvom jasno pokazuju da su svjesni kriza i izazova koji su pred njima. I od njihovog odnosa prema kompaniji, osnivačima, menadžerima, obitelji, puno toga ovisi, ali ključevi tranzicije ipak nisu (samo) u rukama nasljednika.
U predstavljanju knjige naveli ste da i dalje prikupljate i bilježite priče i da se knjiga može proširiti ili objaviti drugi dio. Kada planirate objaviti još dana, nakon prvih 97?
Prvo da kažem zašto je 97 – ne zato što ih nema više, već zato što nisam htio da ih bude 100, jer ništa u životu porodičnih kompanija nije okruglo i očekivano, kao što bi zvučalo da sam stao na stotki. Preneočekivano je i ćoškasto baš to što je devedeset i sedam.
Čim je knjiga otišla u tisak, počeo sam se prisjećati “novih” dana. Baš mi je žao u knjizi što nema dana kad mi se razjasnio odgovor na pitanje kakvi su nasljednici i što nema punog točnog odgovora da su bolji nego što ih okruženje doživljava, ali ne tako dobri kao što sami misle o sebi. Ili onih dana koji se upravo danas dogodio u razgovoru s jednim osnivačem s kojim godinama razgovaram, ali on ništa nije poduzimao. Taj dan nazvao bih “Nima pape više vrimena”, po priči u kojoj otac u Dalmaciji svako malo zapitkuje sina studenta priprema li se za ispit, a ovaj mu stalno odgovara “ima vrimena, pape” do pred sam ispit kad mu konačno kaže “nima, pape, više vrimena, nima”. I ovaj moj osnivač mislio je da ima vremena, a tako propustio nekoliko dobrih rešenja i sad je u nikad većem problemu.
Sigurno je – bit će novih dana, ne znam koliko i ne znam u kojoj formi.
“97 dana” suizdavački je projekt triju izdavačkih kuća – novosadskog Adizesa, podgoričke Nove knjige i zagrebačke Beletre. Zašto jedno izdanje za sva tržišta? Hoće li poduzetnici u Hrvatskoj prihvatiti priručnik na srpskom? Jesu li zrele prilike za razmjenu poslovne literature između Srbije i Hrvatske?
Nisam primijetio da na sastancima političara ili privrednika postoji prevoditelj, otpočetka ovog stoljeća nisam vidio titl na filmovima koji se prikazuju u Srbiji, Hrvatskoj, BIH, Crnoj Gori, isto važi i za pjesnike ili romanopisce. Na sastancima Kluba 2040 su i sudionici iz Slovenije i Makedonije. Razumijemo se kad govorimo svatko na svom materinskom jeziku.
Odlomak iz knjige
Dan u kojem se tražio odgovor na pitanje može li kompanija biti i porodična i profesionalizovana
Danas su se dugo raspravljali osnivač i naslednici, otac, sin i ćerka na temu “Može li kompanija biti i porodična i profesionalizovana?” I odgovor je – DA. Ne samo da može, nego i mora, da bi dugoročno bila održiva i napredovala, kompanija mora biti profesionalizovana. A da li profesionalizovana kompanija podrazumeva da joj je na čelu menadžer koji nije iz porodice? NE. Prvi čovek profesionalizovane porodične kompanije može biti i član porodice. Uz jedan važan uslov – da porodična kompanija nije jedina kojoj on/ona može biti na čelu.
