Stigla nam je veljača kad se u mnogim zemljama svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, obilježava Valentinovo ili Dan zaljubljenih (14. veljače), zbog čega mu se pripisuje epitet mjeseca ljubavi. Piše psihologinja Tihana Malenica Bilandžija, Inspiracija.net
Čini se da veza svetog Valentina i veljače datira još iz starog Rima, u vrijeme kada je car Klaudije II. zabranio ženidbu i zaruke vojnicima kako bi spriječio njihovu želju za ostankom kod kuće umjesto odlaska u rat. Međutim, svećenik Valentin ih je, unatoč carevoj odluci, potajno vjenčavao, zbog čega ga je car, kada je saznao za to, 14. veljače dao pogubiti.
Teško se oteti dojmu da je priča o Valentinovu i veljači kao mjesecu ljubavi nešto što primarno pogoduje marketinškim stručnjacima i svima onima koji nude proizvode i usluge koje na bilo koji način asociraju na ljubav, a ljubav se ujedno poistovjećuje s potrošnjom jer je netko nekad utvrdio da suvremeno društvo počiva na potrošnji i ona je poprimila osobine Svetoga grala.
No, vratimo se ljubavi.
Kako biramo svoje partnere? U što se zaljubljujemo?
Jedni se zaljubljuju na “prvi pogled”, a drugi na “drugi pogled”, dok će treći za sebe reći da radije racionalno biraju partnera. Ipak, postoje određene osobine poput tjelesne privlačnosti, ugodne osobnosti (većini ljudi su uglavnom privlačnije osobe koje posjeduju razvijenu inteligenciju i socijalne vještine te su pristupačne i tople, sposobne uspostaviti bliske odnose) te demografskih karakteristika, uvjerenja, vrijednosti, interesa sličnih našima, koje povećavaju vjerojatnost da ćemo završiti u ljubavi i partnerskom odnosu s nekom osobom. Jednako tako, tomu pogoduju i okolnosti poput učestalosti kontakta (netko koga često susrećemo ili smo u redovitom kontaktu) i fizičke blizine (netko s kim možemo biti u čestom fizičkom kontaktu). Ovo su poprilično (pred)vidljivi utjecaji koje lako zapažamo i kod sebe i kod drugih u procesu donošenja ljubavnih odluka.
Međutim, zagrebemo li malo dublje na podsvjesnu razinu, tamo ćemo pronaći i neke druge silnice koje će nas usmjeriti prema određenim tipovima partnera. Tako će na naše izbore utjecati obiteljska dinamika u kojoj smo odrastali, obrasci ponašanja roditelja i potisnuti sadržaji svijesti – naše i naših roditelja. Način na koji su nam roditelji pružali ljubav i pažnju, postaje naš referentni okvir za ono “kako voljeti i biti voljen”, a ovisno o tome kakvo smo djetinjstvo proživjeli, naši izbori neće uvijek ići iz “zdravog i sigurnog mjesta”, već iz traume.
Kako u razumijevanju ljubavi pomaže primjena sistemskih konstelacija?
Primjenom metode sistemskih konstelacija uranjamo u naše nesvjesno i otkrivamo koje dinamike djeluju na razini duše i određuju naša ljubavna iskustva. Konstelacijski radovi razotkrivaju zakonitosti koje vladaju u sistemima kojima pripadamo, primarno obiteljskom, a koje utječu na uspostavu, održivost i kvalitetu naših partnerskih odnosa. Radovi na temu partnerskih odnosa ukazuju na to da većina problema koji nam se pojavljuju u odnosu nemaju veze s partnerom i samim odnosom, već s našim upletenostima u primarnoj obitelji.
Partnera biramo u skladu s potrebama, odnosno energetskim karakteristikama našeg obiteljskog sistema, pa tražimo partnera koji pripada sistemu sličnih ili komplementarnih karakteristika našemu. Nerijetko upleteni u djetinju žudnju za roditeljskom (majčinskom) ljubavi (smatramo da je nismo dobili dovoljno), bivamo privučeni partneru koji će nam biti “bolja majka” od one koju imamo. To u samom začetku ugrožava odnos kao i kada jedan partner tretira drugoga kao dijete ili oca, bira ga zbog njegove nacionalnosti, vjere, materijalnog bogatstva ili ga želi spašavati, uzdržavati, zaštititi, vladati njime i sl.
Prisutnost ovakvih i sličnih dinamika onemogućava zrelo partnerstvo i brak, pa ih je važno osvijestiti jer ono čega nismo svjesni upravo je ono što nas najviše određuje. U konstelacijskim radovima otkrivaju se i specifične sistemske dinamike koje utječu na odabir samačkog života, istospolna partnerstva, kao i na ona u kojima neće doći do produljenja života kroz djecu.
Ljubav može biti prisutna u našem životu kad prihvatimo svoje roditelje onakvima kakvi jesu i od njih ne očekujemo niti zahtijevamo ništa više od onoga što smo kao djeca dobili. To ujedno znači da prihvaćamo sebe, svoje podrijetlo i sudbinu takvima kakvi jesu, a onda i svog partnera, njegovu sudbinu, obitelj i podrijetlo. Kada smo mi spremni na to, onda isto može učiniti i naš partner.
Ne postoji “samo” seks
Posebnost partnerskog odnosa u odnosu na druge bliske odnose jest dimenzija seksualnosti. I na nju utječu naše sistemske upletenosti, pa će tako žena biti u doticaju sa svojom seksualnošću i ženstvenošću ako je povezana sa svojom majkom i ženskim precima. U suprotnome se ta veza neće uspostaviti, jednako kao i kada je još uvijek dijete u svojoj obitelji i žudi za roditeljskom ljubavi te im zamjera da je nisu dovoljno voljeli ili joj pružili nešto što smatra potrebnim za svoju sreću.
Kad jednom partneri uspostave vezu kroz seksualnu intimu, rastajanje bez boli i krivnje više nije moguće. (Bert Hellinger)
Kod muškaraca postoji još jedan specifičan uzrok slabljenja njihove muškosti kroz sudjelovanje u ratovima. Izloženost teškim traumama tijekom takvih kolektivnih događanja često je toliko velika da se ne mogu s njima nositi na način koji bi očuvao njihovu životnu energiju u dovoljnoj mjeri da im je na raspolaganju i za partnerski odnos i očinsku ulogu. Tako oslabljeni ne mogu se dobro povezati sa svojim partnericama na intimnoj niti bilo kojoj drugoj razini. Ratne traume ne donose patnju samo njima, već nerijetko i njihovoj djeci, a ponekad i unucima.
Neovisno o uzrocima, oslabljena muška i ženska energija kroz generacije umanjuje naše šanse za ispunjavajućim partnerskim odnosima. Kroz konstelacijski rad razotkrivamo vlastite sistemske upletenosti, ali i one naših predaka, te ih prihvaćamo, uključujemo i podržavamo sve što njeguje ljubav kako bi ona neometano protjecala našim obiteljskim sistemom i činila nas dostupnima za ljubav, pa tako i onu partnersku.
Izražavanje ljubavi kroz seksualni čin povezuje partnere bez obzira na to žele li oni to ili ne. Čak i kad se radi o jednokratnom susretu lišenom emocija ili avanturi dvoje stranaca koja neće prerasti u vezu, na razini duše to dvoje ljudi ostaje zauvijek energetski povezano jer ih ne povezuje njihova namjera ili osobni izbor, već sam čin koji predstavlja najveći mogući ljudski čin koji u sebi nosi potencijal nastanka novoga života. Tijelo posjeduje mudrost koja izrasta iz njegovih instinkata pred kojima naš razum i volja uzmiču. Zato će seksualnost, vođena instinktima, biti ta koja će nas pokušati uskladiti sa zakonima ljubavi u našem partnerskom odnosu i ukazati nam na sistemske upletenosti.
Ako jedan partner drugoga tretira kao dijete i pokušava ga promijeniti i preodgojiti, to može dovesti do preljuba. Partner/ica dijete će naći ljubavnicu/ka. Ako je odnos dobar, ali u njemu postoji treća osoba, onda ona najvjerojatnije predstavlja majku ili oca partnera koji vara, odnosno odražava njegovu sistemsku upletenost kroz nezrelu povezanost s roditeljem suprotnog spola (“tatina kći” i “mamin sin”).
Konstelacijski uvidi o ljubavi i seksualnosti u partnerskim vezama potiču na preispitivanje prevladavajućih društvenih uvjerenja i trendova koji sve više podržavaju površan i neobvezujući odnos prema seksualnosti jer se kose sa sistemskim zakonitostima koje omogućavaju protok ljubavi, a time i životne energije kroz nas i sisteme kojima pripadamo. Tjelesno izražavanje seksualnosti ne umanjuje niti dokida njenu duhovnu dimenziju. Ona je naša direktna veza s izvorom života i upravo kroz nju se život nastavlja iz generacije u generaciju, zaslužujući da joj pristupamo s punom svijesti i poštovanjem. Sjedinjenje dvoje ljudi u seksualnom činu nadilazi njihovo pojedinačno i zajedničko individualno iskustvo i vezuje ih na puno dubljoj razini od one koju možemo pojmiti.
Kako ostvariti dobru vezu ili brak?
U partnerski odnos ulazimo s vrijednostima i normama iz svojih primarnih obitelji, a za njegovu opstojnost i skladno funkcioniranje, pogotovo ako je formaliziran brakom i uključuje djecu, važno je uspostaviti novi zajednički sustav vrijednosti. Potrebno je preispitati vrijednosti i obrasce koje smo naslijedili od svojih obitelji i zamijeniti ih za one koji su bolji za našu vezu. U tom procesu javlja se krivnja zbog napuštanja nekih vrijednosti usvojenih u primarnoj obitelji, što se doživljava kao svojevrsna izdaja roditelja. Zbog toga se događa da oba partnera ustraju na svojim postojećim vrijednostima i obrascima, tražeći od onoga drugoga da ih usvoji kao svoje, kako bi u njihovom duhu živjeli i odgajali zajedničku djecu.
Ako partneri ne uspiju usuglasiti zajednički sustav vrijednosti i prioriteta pa radi “mira u kući” jedan od partnera prikloni se drugome – to ne rješava problem. Naprotiv, postoji velika vjerojatnost da će se djeca nesvjesno solidarizirati s onim roditeljem koji je popustio pod partnerovim pritiskom. Ako svaka strana uporno nameće svoje, vjerujući da je superiorno onome što zagovara onaj drugi, djeca će se naći u dvojbi što prihvatiti kao ispravno i slijediti. S lakoćom usvajaju samo ono za što oba roditelja vjeruju da je važno. Zato je napuštanje primarnog obiteljskog sistema, unatoč krivnji, potrebno za sklad u novom sistemu koji izrasta iz partnerstva. To je jedna od mnogih “malih” smrti i napuštenih iluzija kojima nas uči partnerski odnos u svrhu odrastanja i sazrijevanja.
Zbog svoje složenosti partnerski odnos je izniman poligon za naš osobni razvoj, a ponekad će završiti i razdvajanjem, odnosno razvodom. Ako je u odnosu, kod jednoga ili oba partnera, prisutna izražena ljubomora, moguće je da se radi o sistemskom pritisku koji osobu udaljava od partnera – ljubomorna osoba nesvjesno želi da partner ode (“nisam vrijedan ljubavi”, strah od napuštanja, odanost sudbini roditelja, identifikacija s drugim članom sistema, kompenzacija za osobni dug). I u slučaju nevjere i u slučaju ljubomore odnos je već zapravo završen, ali partneri to još nisu uvidjeli ili odbijaju prihvatiti.
Dobar kraj za novi početak
U pravilu veza ili brak završavaju zato što su jedan ili oba partnera upleteni u neriješena pitanja iz svoje obitelji ili zato što im se putevi razilaze, a ne zato što je jedan partner nešto skrivio, a drugi nije. Okrivljujući se međusobno, partneri stvaraju dojam da je nešto drugo bilo moguće ili da je neko drugo ponašanje moglo spasiti njihov odnos. Posljedica toga je da ostaju upleteni u dinamici koja ih onemogućava da odvojeno krenu dalje sa svojim životima, čak i onda kad se fizički i formalno razdvoje. Put do mirnog raskida partnerskog odnosa, kako bi bez upletenosti nastavili sa svojim životima, pretpostavlja otpuštanje onoga drugoga sa zahvalnošću i poštovanjem za ono što je u odnosu bilo dobro i preuzimanje svoga dijela odgovornosti za ono što je dovelo do njegova okončanja. Rastanak u miru omogućava partnerima nastavak života neopterećenog prošlošću i pružanje prilike za novu ljubav.
