Treba se okružiti engleskim, zar ne? Trebamo mu se izlagati i stavljati sebe u situacije gdje ćemo imati priliku koristiti ga, right? Međutim, the big question is – Možemo li samo govoreći strani jezik napredovati?
Zaista, we can’t go past a certain level bez da taj jezik vježbamo, svaki mentor ili profesor jezika trebao bi praksu GOVORENJA postaviti visoko na ljestvicu prioriteta jer je to after all najbolji, najbrži i najefikasniji način da postanemo dobri u komunikaciji.
Međutim, je li to to? Komuniciramo, govorimo i govorimo i suddenly naš engleski je bolji? Not necessarily the case.
Priča o jednom dječaku i njegovom romobilu će, mislim, najbolje dočarati što ponekad mi radimo sa svojim engleskim (ali i s other aspects of our lives).
Gledam u parkiću jednog dječaka kako vozi svoj romobil kojemu desni prednji kotačić stalno zapinje, ide ukrivo. On, snažan i pun želje kakav je, gura drugom nogom taj romobil, ali ne uspijeva ići pravo, već stalno ide ukrug. Pokušava on izaći iz tog kruga, pa ga digne cijelog u zrak, zatim ga okrene u skroz suprotnom smjeru ne bi li prestao vrtjeti se ukrug, ali nikako. Taj kotačić ide po svom, a on nema strpljenja pričekati da mu otac taj kotačić ispravi. Ne traži pomoć, upire po tom romobilu i, nažalost, ne uživa u vožnji koliko bi mogao. Ne ide naprijed.
Ne želi poslušati dobronamjeran savjet da stane i dopusti da se napravi jedan mali pokret, mala preinaka kako bi s lakoćom i puno većim užitkom išao naprijed. Misli da će se samo od sebe s vremenom popraviti.
You get where I’m going with this, right?
Ne radimo li mi isto u nekim/mnogim područjima života? I know I do. Kada je riječ o engleskom, I know many of you do.
Razumijemo engleski dok ga drugi govori, ali somehow kada mi trebamo govoriti, ustručavamo se, ne govorimo koliko bismo htjeli. A prilike za govorom i nisu redovite, kamoli svakodnevne, a kada se i ukažu, prešokovite su da budemo potpuno opušteni i nerijetko smo iznenađeni engleskim koji i nije tako dobar kao što ponekad zvuči u glavi.
U engleskom je malo tko pravi početnik, mnogi od nas smo jako dobri u razumijevanju, iskusni u čitanju i upijanju sadržaja, što se donekle i u našem govoru osjeti.
Međutim, često smo zaglavljeni u onom što se u jeziku zove intermediate curse ili prokletstvo srednje razine. Riječ je o terminu koji je vjerujem prisutan u svim situacijama kad učimo strani jezik. Dođemo do neke srednje razine u kojoj uspijevamo, uglavnom, prenijeti poruku, ali nismo opušteni, često zastajemo i svjesni smo da ono što smo rekli nije kako treba, ali ne možemo doći do idealne rečenice.
To je faza kada nam treba mali poguranac, fine tuning (uštimavanje), vodstvo i mentorstvo da izađemo iz začaranog kruga.
Uvijek se sjetim scene iz jednog filma u kojem američka obitelj dođe u London, iznajmi auto i nađu se u kružnom toku iz kojeg zbog drukčije vožnje ne znaju izaći.
Je li i tvoj engleski takav? Čeka li i on mali poguranac kako bi u svakom sastanku mogao/-la sudjelovati s lakoćom i opuštenošću pokazujući svu svoju vještinu, sve svoje znanje i stručnost koje pokazuješ dok govoriš hrvatski?
You and I both know da je najbrži put do cilja kroz vlastite pogreške, pa ako imaš određene ciljeve za svoj engleski, greške u engleskom nisu greške kojih se trebaš plašiti.
Piše: Anđela Kraljević, AMOS, obrt za poduku i prevođenje
