Pristupanje dugu, preuzimanje duga i preuzimanje njegova ispunjenja često se koriste u poduzetničkim odnosima, a ovdje su prikazane njihove sličnosti i razlike.
Pristupanje dugu
Članak 101. Zakona o obveznim odnosima (ZOO) definira ugovor o pristupanju dugu kao ugovor između vjerovnika i trećega, kojim se treći obvezuje vjerovniku da će ispuniti njegovu tražbinu prema dužniku. Takvim ugovorom treći stupa u obvezu pored dužnika. Ugovorom o pristupanju dugu ne dolazi do promjene dužnika, nego uz dužnika u pravni odnos prema vjerovniku ulazi i treća osoba. Dakle, treći stupa u obvezu pored dužnika što znači da je dužnik i dalje u obvezi. Dužnik nije stranka tog ugovora. Za taj obveznopravni odnos s vjerovnikom nije potreban pristanak dužnika. Dužnik ujedno ostaje u obvezi, ne oslobađa je se. Dakle, kod pristupanja dugu sam dužnik nije stranka tog ugovora, već treći stupa u obvezni odnos pored dužnika, ali bez dužnikovog pristanka.
Budući da ZOO ne propisuje način sklapanja ugovora o pristupanju dugu, takav ugovor može biti sklopljen u bilo kojem obliku, osim ako je zakonom drukčije određeno. U tom smislu je ugovor o pristupanju dugu neformalan ugovor.
Nakon sklapanja ugovora o pristupanju dugu, osim treće osobe dužnik je i dalje u obvezi, i to potpuno samostalno i neovisno od te treće osobe. Ugovorom o pristupanju dugu vjerovnik stječe pravo tražiti ispunjenje tražbine bilo od svog dužnika, bilo od trećeg s kojim je sklopio ugovor o pristupanju dugu. Kod pristupanja dugu nije potreban pristanak dužnika. Štoviše, dužnik ne može spriječiti ni trećega da plati ako je obveza dospjela. Tako se znatno pojačava vjerovnikov položaj koji zapravo dobiva dva dužnika.
Zakonom nije propisana obveza da takvi ugovori budu sklopljeni u posebnom obliku, a nije propisano niti da je za njihovu valjanost potrebno da potpise ugovornih strana ovjeri javni bilježnik. Dakle, pristupanje dugu može se sklopiti i konkludentnom radnjom, odnosno konkludentnim ponašanjem vjerovnika kojim prihvaća izjavu treće osobe o pristupanju dugu.
Preuzimanje duga
Ugovor o preuzimanju duga je ugovor između dužnika i preuzimatelja duga na koji je vjerovnik pristao, koji je uređen čl. 96. – 100. ZOO-a. Da bi ugovor o preuzimanju duga bio valjan, neophodan je i pristanak vjerovnika zbog mogućnosti njegovog dolaska u nepovoljniji položaj promjenom dužnika.
Nastupom valjanosti ugovora o preuzimanju duga preuzimatelj duga stupa na mjesto prijašnjeg dužnika, a prijašnji dužnik se oslobađa obveze. Ako je kojim slučajem u trenutku preuzimanja duga preuzimatelj bio prezadužen ili nije sposoban podmirivati svoje obveze, a vjerovnik to ne zna ili nije u mogućnosti to znati, prijašnji dužnik se ne oslobađa obveze, a ugovor o preuzimanju duga ima učinak ugovora o pristupanju duga.
Preuzimanje duga može se okarakterizirati kao neformalan pravni posao, što znači da ga je moguće sklopiti u pisanoj ili usmenoj formi. U praksi se često radi o pisanom ugovoru koji sklapaju dužnik i preuzimatelj duga.
Preuzimanjem duga obveza se ne mijenja, mijenja se samo dužnik koji duguje vjerovniku kako mu je dugovao prijašnji dužnik. Pošto preuzimatelj duga preuzima onakvu obvezu kakvu je prema vjerovniku imao prijašnji dužnik, preuzimatelj stječe pravo istaknuti sve one prigovore koji mogu proizaći iz odnosa vjerovnika i prijašnjeg dužnika, kao i prigovore koji mogu proizaći iz njegovog sadašnjeg odnosa s vjerovnikom.
Ugovor o preuzimanju duga proizvodi pravne učinke od trenutka sklapanja ugovora ako vjerovnik na ugovor da svoj pristanak. Najvažniji pravni učinak ugovora o preuzimanju duga jest da preuzimanjem duga preuzimatelj stupa na mjesto prijašnjeg dužnika, a ovaj se oslobađa obveze, kako je propisano u čl. 98. st. 1. Zakona.
Obveza između preuzimatelja i vjerovnika ostaje ista kao i obveza koju je prijašnji dužnik imao prema vjerovniku. Pravna pozicija vjerovnika koji je dao pristanak na ugovor o preuzimanju duga prema preuzimatelju ostaje nepromijenjena, odnosno identična njegovoj pravnoj poziciji koju je imao prema prijašnjem dužniku.
Preuzimanje ispunjenja
Kod promjena na strani dužnika, osim pristupanja dugu te preuzimanja duga, imamo i institut preuzimanja ispunjenja koji je uređen člankom 103. ZOO-a. Ispunjenje se preuzima ugovorom između dužnika i trećeg, kojim se treći obvezuje ispuniti obvezu dužnika prema njegovu vjerovniku. Taj treći – preuzimatelj ispunjenja, ako pravodobno ne ispuni obvezu vjerovniku te ovaj zatraži ispunjenje od dužnika, odgovara dužniku. Ali tu se ne radi o preuzimanju duga niti o pristupanju dugu, pa vjerovnik nema nikakvo pravo prema preuzimatelju ispunjenja. Osnova preuzimanja ispunjenja jest ugovor između dužnika i trećeg. Tu postoji sličnost prema institutu preuzimanja duga jer se na istoj strani – s dužnikom – događa sklapanje ugovora.
Međutim, razlika je vidljiva u tome što je kod preuzimanja duga potreban i pristanak vjerovnika koji ima konstitutivan značaj. Kod preuzimanja ispunjenja preuzimatelj stupa u obvezni odnos samo prema dužniku. Vjerovnik ne može zahtijevati od dužnika da mu treći podmiri dug jer je dužnik i dalje u obvezi prema vjerovniku, a vjerovnika se ne tiču dužnikovi interni odnosi s trećim. Vjerovnik je ipak dužan primiti ispunjenje dospjele obveze od preuzimatelja jer bi inače mogao pasti u zakašnjenje.
Pravni učinak ugovora o preuzimanju ispunjenja djeluje samo između ugovornih stranaka – dužnika i preuzimatelja, stoga ne dolazi do promjene u obveznom odnosu glede glavnog ugovora između dužnika i vjerovnika.
Dužnik pak ima pravo od preuzimatelja duga zahtijevati pravodobno ispunjenje obveze, a ako preuzimatelj to ne učini, odgovara dužniku za neispunjenje. Ako preuzimatelj izvrši obvezu vjerovniku, u pravilu ne može zahtijevati naknadu od dužnika. Dakle, ispunjenje se preuzima ugovorom između dužnika i nekog trećega kojim se ovaj obvezuje ispuniti njegovu obvezu prema njegovu vjerovniku, on odgovara dužniku ako pravodobno ne ispuni obvezu vjerovniku te ovaj zatraži ispunjenje od dužnika, ali ne preuzima dug, niti pristupa dugu i vjerovnik nema nikakvo pravo prema njemu.
Zaključak
Ugovorom o pristupanju dugu ne dolazi do promjene dužnika, već uz dužnika u pravni odnos prema vjerovniku ulazi i treća osoba. Zato naš zakon to formulira na način da treći stupa u obvezu pored dužnika. Time se znatno pojačava vjerovnikov položaj koji zapravo dobiva dva dužnika. Ugovorom o preuzimanju duga preuzimatelj duga stupa na mjesto prijašnjeg dužnika, a prijašnji se dužnik oslobađa obveze. Glede preuzimanja ispunjenja, osnova jest ugovor između dužnika i trećeg. Tu zapažamo sličnost prema institutu preuzimanja duga jer se na istoj strani – s dužnikom – događa sklapanje ugovora. Međutim, distinkcija je vidljiva u tome što je kod preuzimanja duga potreban i pristanak vjerovnika koji ima konstitutivan značaj.
