Onaj trenutak kad te nešto toliko izbaci iz cipela da pomisliš: “Čekaj malo… tko je ovdje lud?”
Jer rotirka nije ukras. Nije modni dodatak za krov auta, nije sezonski trend jesen–zima. Rotirka je upozorenje. Signal da nešto nije rutinsko. Da netko ima prioritet koji nadilazi sve naše male, dramatične „kasnim“ situacije. Plave rotirke posebno. One ne trepere iz hira niti zato što je netko poželio osjećaj važnosti uz jutarnju kavu. One su rezervirane za one koji dolaze kad stvari postanu ozbiljne: policiju, hitnu i vatrogasce. Drugim riječima — kad se upale, tvoj je plan upravo službeno degradiran u rubriku “više nije bitno”. Čak i tvoje živciranje što kasniš — nažalost, mora malo stati u rikverc i razmisliti o životu. Jer u istoj sekundi, negdje par metara ili kilometara dalje, netko možda nema luksuz čekanja. I to bi, u nekoj idealnoj verziji stvarnosti, bila najkraća lekcija iz života: kad se upale plava svjetla, ti možda gubiš minutu, ali netko drugi pokušava ne izgubiti sve.
Ali*… postoji i druga vrsta rotirki. One koje ne spašavaju živote, nego raspored. One koje ne gase požare, nego nestrpljenje. One koje ne dolaze jer je hitno — nego jer je “netko” hitniji. I upravo tu počinje ona kratka priča iz poznate knjige „Disaster – dijagnoze iz naših života“. One koja ima više stranica nego što prosječan političar ima isprika, a znamo da ih ni ne broji jer ih nikad ne koristi.
E pa, u jednom poglavlju te knjige nalazi se priča o Marku. Ne nekom mitskom Marku, nego sasvim običnom Marku – čovjeku koji je jednom stao na zebru i pomislio da vrijedi isto kao i netko s rotirkama.
Ukratko…“Marko je bio opasan. Marko je odlučio dokazati da su rotirke na autima političara nepotrebne. “Ako mogu svi stajati u koloni, mogu i oni,” govorio je, s onim opasnim sjajem razuma u očima. Počeo je mjeriti vrijeme čekanja, brojati zaustavljene vozače, snimati bahatost i dijeliti statistike kao da živi u zemlji gdje prava statistika ima ikakvu težinu. I onda je napravio najveću grešku – uspio je. Dokazao je, precizno i nepobitno, da rotirke nisu pitanje sigurnosti nego statusa. Da nisu tu da spašavaju živote nego minute. Tuđe minute, naravno. Naravno, sustav je reagirao brzo i učinkovito – po prvi put. Marko je završio na psihijatriji. Dijagnoza: izolirani slučaj zdravog razuma u terminalno apsurdnom sustavu. Doktor ga je gledao suosjećajno i rekao: “Gospodine Marko, vi stvarno vjerujete da su svi jednaki?” Marko je kimnuo. Doktor je zapisao i uzdahnuo: “Teži slučaj.” I tako Marko danas u bolničkom dvorištu objašnjava golubovima kako bi promet mogao funkcionirati bez rotirki. Golubovi klimaju glavom – ne zato što se slažu, nego zato što barem oni znaju da ti netko može sletjeti na glavu bez upozorenja i posrati se kada odluči i to bez posljedica.“
I tu negdje između dijagnoze i Marka zapravo se krije pitanje svih pitanja. Nije problem u rotirkama. Problem je u pitanju kada je rotirka prestala značiti “oprez, netko treba pomoć”, a počela značiti “makni se, netko ima moć”?
Jer nekad je odgovor jasan. Kad ide hitna — negdje nečije vrijeme istječe. Kad idu vatrogasci — nešto gori što ne bi smjelo gorjeti. Kad ide policija — red je ugrožen. Tada se ne mičeš jer moraš. Mičeš se jer razumiješ. Ali što kada razumijevanja nema, samo navika?
*… taj “ali” u životu uvijek dođe kao grmljavina u filmu — znaš da dolazi, ali se opet malo trzneš.
