U našoj državi već i vrapci na grani znaju da je turizam glavna gospodarska djelatnost te da o rezultatima turističke godine ovise gospodarski rezultati, rast ili pad BDP-a, državni proračun, ali i stopa (ne)zaposlenosti.
Hrvatska turistička zajednica već je izašla s prvim ovogodišnjim rezultatima, koji pokazuju dvostruko bolje rezultate u odnosu na prvo tromjesečje 2021. godine. U odnosu na 2019. godinu ostvareno je 90 posto noćenja iz istog razdoblja.
Ovih dana, nakon odličnih prognoza i turističke popunjenosti, započeo je još jedan lov na radnike! Potražnja za radnicima svih profila i u svim zanimanjima je velika, ne samo u turizmu već i u građevini te trgovini. Primjerice, procjenjuje se da će ove sezone u turizmu manjkati 35 tisuća konobara, kuhara, sobara, recepcionera i drugih profila iz ove branše.
Osoba mog profila s preko 25 godina radnog staža, pritom i u ulozi poslodavca čitav radni vijek te stručnjakinja u području računovodstva i financija koja ima direktan uvid u žilu kucavicu – poduzetništvo, svakako imam što za dodati na ovu temu. U posljednje tri godine na www.proknjizime.com redovito pišem o aktualnim i gorućim temama, dajem prijedloge potrebnih promjena koje se tiču gospodarstva i poduzetništva, komentiram i kritiziram, hvalim i dajem podršku realnom sektoru i svima koji poput mene iz minimalnog stvaraju maksimalno, lukavo vrebaju prave prilike, a zatim ih opraše i učine da sjaje.
Ono što me u situaciji manjka radne snage najviše buni jest činjenica da ponude domaće radne snage i nema toliko puno, a tržište se nije prilagodilo, osobito državni aparat koji bi mogao/trebao omogućiti lakše zapošljavanje mladih – putem student servisa ili pak učeničkih servisa. Naime, nigdje ne piše da se mladi tako ne mogu uposliti. Još više zabrinjava činjenica da njihovu poreznu olakšicu roditelji ne mogu koristiti ako im je prihod veći od 15.000,00 kuna. Zar država nije mogla na neki bolji način dati podršku mladima? Primjerice, većim olakšicama, usmjerenim baš na njih?
Još uvijek je našoj majci i maćehi, alfa i omega državi prihvatljivije da domaća radna snaga odlazi i sve najbolje od sebe pruža negdje drugdje van Lijepe Naše, a našim poslodavcima ostaje da idu korak dalje i zapošljavaju radnike s kojima se često ne uspijevaju smisleno sporazumjeti oko radnog zadatka. U zadnjih par godina doživjeli smo da je država dopustila zaposlenje umirovljenicima, za studente je uvela minimalnu satnicu i doprinose koji su određeni i minimalnom plaćom, kako bi još više radnog stanovništva naše zemlje moglo raditi.
Tko je tu lovac, a tko lovina, zaista je teško reći ovih dana. Očigledno je samo da sve više stranih radnika nalazi svoju sreću upravo u našoj zemlji, dok mi svoje domaće i dalje šaljemo u zapadne zemlje jer još uvijek nije pronađen model kojim bismo smanjili ukupne troškove poslodavca za jednog radnika. HUP je nedavno izašao s prijedlogom smanjena doprinosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje kako bi radnicima rasle plaće. No tako nešto se možda usvoji tek za desetak godina, u idućem valu pada gospodarstva, svjetske krize i inflacije.
Turistička sezona kreće, a znamo li kuda se kreće naša poslovna zajednica na području zapošljavanja radne snage?
