Virovitičko-podravska županija omogućila je putem projekta “Mreža poduzetničkih inkubatora” izgradnju poduzetničkih inkubatora u Orahovici i Pitomači, a u Slatini je obnovljena zgrada bivšeg Doma zdravlja i danas poduzetnicima nudi odlične uvjete za poslovanje. U Slatini je Klaudija Rončević otvorila krojačku radnju Ronnys koja dizajnira i prodaje odjeću za žene, muškarce i djecu.
Od zaposlenice do vlasnice krojačke radnje
Klaudija je rođena u Sloveniji 1980. godine, a djetinjstvo i školovanje provela je u Hrvatskoj (Slatina) gdje i dandanas živi. “Udana sam i majka dvoje malodobne djece. Godine 1997. uspješno sam završila Srednju tekstilnu školu Marka Marulića. Nakon završetka škole provela sam godinu dana u inozemstvu, no sudbina me vratila natrag. Zaposlila sam se u struci u tvrtki Uzor Imko d.d. gdje sam se zadržala sve do njenog zatvaranja i otvaranja druge tvrtke na istom mjestu. U međuvremenu sam koristila porodiljni, no nedugo nakon povratka i ta tvrtka (EC-com) odlazi u stečaj. S obzirom na to da nije krenulo baš sjajno, odlučila sam se prekvalificirati za drugo zanimanje u nadi da će biti lakše u toj našoj sredini pronaći posao. Nisam puno birala i čim mi se pružila prilika, opet sam se našla u tvrtki koja se bavi tekstilnom strukom. Zaposlila sam se po treći put. Više nisam ni razmišljala previše o budućnosti. Nije mi više bila nova, a ni strašna pomisao da ni to neće potrajati dugo. Bit će nešto drugo, tješila sam se. Mogu reći da sam tada osjetila rad pod normom koja je u početku bila podnošljiva, no s vremenom se povećavala i bilo ju je nemoguće stizati jer bih se stvarno “potrgala” na putu do cilja. Ono što me zadržavalo u toj firmi bila je mala, ali redovita plaća. Tada se dogodio, za mene, jedan strašan gubitak u životu. Moja je majka preminula. Osjećala sam potrebu za promjenom u svom životu, a prvi potez bio je napustiti taj posao i potražiti nešto drugo. Još uvijek nisam razmišljala o tome da bih mogla pokrenuti vlastiti posao. Baš u vrijeme kada se moja majka borila za život i proživljavala svoje zadnje dane, došlo je do jedne zgode koje se često sjetim. Radeći svim silama i snagama da što prije odem na godišnji i da mogu biti uz nju, po završetku posla htjeli su me prebaciti na drugi posao gdje bih se zadržala koji dan duže. Pobunila sam se, a odgovor koji sam dobila bio je: ‘Kada otvoriš vlastitu firmu, radit ćeš što te volja, a sada ćeš raditi ono što ti mi kažemo!’ To je bila kap koja je prelila čašu i dovela do odluke da idem dalje. Moj četvrti posao bio je opet tekstilne struke. Bio je puno zanimljiviji i bila sam sretnija jer mi je baš to bilo potrebno kako bih lakše prebrodila gubitak. Nažalost, nisam ni slutila da ni to neće potrajati dugo i da može biti gore od onog odakle sam otišla. Nije potrajalo ni godinu dana, a zadnja tri mjeseca radila sam bez plaće. Sama pomisao da radiš, a za to nisi plaćen, bila je strašna.”
I opet na “raskrižju”, kamo sada krenuti, što napraviti?
Nakon svih iskustava odlučila sam riskirati i pokušati postati svoj gazda. Nasreću, bilo je izvedivo s obzirom na to da mi nije bio potreban kapital kako bih pokrenula vlastiti posao. Uz potporu sredstava koja sam dobila od HZZ-a, a koja su bila namijenjena za kupnju potrebnih strojeva i repromaterijala, započela sam svoj put u poduzetništvo. Napokon je sve krenulo kako treba. Također, u to su se vrijeme završavali radovi na Poduzetničkom inkubatoru za koji sam se prijavila i dobila sam besplatan smještaj godinu dana. U njemu ukupno mogu ostati 5 godina, što je itekako bio dodatni vjetar u leđa. I tako sam sa svojim krojačkim obrtom Ronnys krajem siječnja ove godine ušla u prostor i krenula u poduzetničke vode. Ime Ronnys nastalo je asocirajući na prezime te na nešto neobično i drugačije, kako bi bilo u skladu s okolnostima pod kojima je nastalo. Još jučer nisam ni razmišljala o tome, a danas sam sve – direktorica, vlasnica, radnica… Da je svaki početak težak uvjerila sam se i ja. Nije bilo puno vremena za istraživanje tržišta, no smatram da je našem gradu potrebno nešto drugačije od obične krojačke radnje. Potrebno je mjesto na kojem bi ljudi mogli ostvariti svoje želje i kupiti nešto što nema u gradu, a ni u blizini.
Treba se boriti i naoružati strpljenjem
Ronnys je nastao u vrijeme pojave koronavirusa, a novonastala situacija nametnula mi je proizvodnju pamučnih maski za lice. Ne kaže se uzalud: “Svako zlo za neko dobro”. Tako je meni koronavirus, osim posla, bio i dobar marketing jer je puno ljudi tada prvi put čulo za mene. Naravno, svoje proizvode nudim i na Facebooku te Instagramu. Ideje često dođu same ili po potrebi kupaca, a konkurencije se ne bojim jer vjerujem da će uvijek biti klijenata koji će prepoznati kvalitetu i rado se vraćati. Pri izradi odjevnih predmeta uvijek nastojim biti kreativna, ažurna i uredna, a klijente uvijek dočekujem i ispraćam s osmjehom. Naravno, doza straha je uvijek prisutna. Uvijek se pitam hoće li biti posla, hoću li uspjeti? U svakom poslu postoje usponi i padovi, a moj je stav da ne smijemo odustati na prvoj prepreci. Treba se boriti, naoružati strpljenjem i paziti se lakomosti. Bogatstvo i uspjeh ne dolaze preko noći, no bez njih se može ostati preko noći.
Posao pružanja usluga šivanja i servisiranja odjeće uvijek može opstati. To nije posao u kojem se lako i brzo zaradi, no mislim da se od njega može pristojno živjeti. Volim svoj posao, uživam vidjeti da je ručni rad cijenjen, da proizvod koji sam izradila veseli nekoga i da ga ta osoba nosi s radošću. Bila to haljina, tunika, hlače, pokrivalo za glavu, traka za kosu ili popularne maske za lice. Zasad mogu reći da još nisam postigla svoj cilj. Još je uvijek puno rada preda mnom. Želja mi je svakako proširiti tvrtku i zapošljavati. Stvoriti tim i pošteno raditi, stvarati i živjeti. Daleko u budućnost još ne razmišljam, fokusirana sam na sadašnjost i borbu da opstanem. Naravno, želja mi je i namjera raditi ovaj posao i nakon 5 godina. Ipak sam se cijelo vrijeme vraćala toj struci. Također, za kraj želim kazati kako je za pokretanje moje priče bila važna podrška mojih najbližih. Puno je lakše kada znaš da nisi sam u tome.
