U praskozorje Renesanse, u onom gotovo nevidljivom prijelazu između mraka srednjovjekovne ukočenosti i svitanja spoznaje, Europa ponovno otkriva svoje zaboravljene divove — Platona, Aristotela, misao koja je stoljećima tinjala pod prašinom pergamenata. Novi duh mentalnog oslobođenja nagriza temelje Starog kontinenta.
Zato profesor mora biti čovjek drukčiji od drugih: onaj koji uči iz svake situacije, koji čita poruke iz okoline i ostaje zanimljiv.
U takvom ozračju, 15. travnja 1452., u selu pokraj Firence, rađa se dječak po imenu Leonardo da Vinci. Izvanbračni sin seljakinje i oca koji se ubrzo okrenuo udobnosti bogate firentinske nasljednice, Leonardo nije imao ništa što bi ga preporučilo svijetu. Nije pripadao „zlatnoj mladeži“, nije imao privilegije. Imao je samo sebe. Siromašan, udaljen od izvora znanja, od dvorova u kojima se krojila moć i samostanskih skriptorija u kojima se čuvala misao, morao se osloniti na jedini kompas koji nikada ne laže: vlastiti duh. Bez formalnog obrazovanja; latinski jezik, tada ulaznicu u svijet učenih, naučio je tek kasnije. No pogled — i onaj unutarnji i onaj prema van — bio mu je otvoren.
Promatrao je svijet kao da mu je svaki list, svaki pokret životinje, svaki ljudski izraz dio velike knjige koju samo najuporniji znaju čitati. U prirodi je pronašao učitelje. U životinjama prve filozofe. U ljudima prve zagonetke. I od njih je naučio lekciju stariju od civilizacije: prilagodbu. Ne narušiti ekosustav koji te hrani. Mijenjati se sa svijetom.
Preživjeti i rasti
Nije li to ono što danas ugrađujemo u svaki obrazovni sustav, svaku ekonomiju, svaki pokušaj da se čovjek održi u vrtlogu modernog svijeta? Ono što mi nazivamo strategijom, Leonardo je nazivao — opažanjem. Jednostavnim, čistim, iskonskim.
I zato je postao ono što jest: majstor, savjetnik, izumitelj, umjetnik čija djela ne pripadaju vremenu nego čovječanstvu. Mona Lisa i Posljednja večera nisu slike — one su svjedočanstva. Kralj Franjo I. nazvao ga je čovjekom s najvećim znanjem na svijetu.
Zapamtimo Leonardove riječi: „Cijelo naše znanje izvire iz naših opažanja.” I zapamtimo da znanje ne teče silom, nego prirodno — kao voda prema onome tko je žedan.
A sada promotrimo profesora, učitelja
Čovjeka koji stoji pred generacijama i pokušava u njima zapaliti iskru koja se ne može narediti, nego samo probuditi.
Kada pomislim na modernog profesora, prva slika koja mi se pojavi jest — kameleon. Malena životinja, neugledna na prvi pogled, ali s darom koji nadilazi vlastitu skromnost. Njegova promjena boje nije laž, nije maska, nije prevrtljivost. To je jezik. To je komunikacija. To je način da kaže: „Evo me, postojim, i da — vidim i tebe.”
Tko je tomu bliži od predavača koji stoji pred razredom?
Prilagoditi se učeniku. Prepoznati raspoloženje svakog djeteta, mladića, čovjeka. Poznavati tisuće tema, tisuće putova do istine. Biti multidisciplinaran u rješavanju problema koje nitko drugi ne želi niti dotaknuti. I pritom održavati isti raspored facijalnih mišića koji nazivamo osmijehom. To može samo kameleon.
Kao što se kameleon prilagodi u nekoliko sekundi, tako i profesor mora reagirati u kaosu zadržavanja učenikove pozornosti i njegova bježanja u beskraj društvenih mreža. Može to učiniti kroz strast, zanimljivost, rad u timovima — ili zabranom pametnih telefona.
