Ovo nije još jedna kolumna o turizmu. Sezona je dobra, brojke čak i rastu, mnogi su zadovoljni. Ili se bar tako čini, ali o tome nekom drugom prilikom.
Često parafraziram rečenicu da se u Hrvatskoj svi razumijemo u dvije stvari, nogomet i turizam. O turizmu sam mnogo pisala, a za nogomet ipak nemam potrebne kvalifikacije, pa sam odlučila otvoriti temu obrazovnog sustava koja mi je iz više perspektiva bliska.
Kao predavač, dvadeset godina provela sam unutar sustava visokog obrazovanja u Hrvatskoj i inozemstvu. Danas obrazovanje promatram iz neke druge perspektive, kao roditelj, ali i kao poslodavac koji na kraju tog dugog obrazovnog puta susreće mlade ljude kad ulaze u poslovni svijet. I upravo mi je ta promjena perspektive možda najzanimljivija. Jer kada dovoljno dugo gledate isti sustav s različitih strana, počnete primjećivati da ono što se događa u školskoj klupi ne ostaje u školskoj klupi.
Kada se nedavno ponovno dogodio ozbiljan incident u jednoj zagrebačkoj školi, bila sam na poslovnom putu. Prva reakcija bila je isključivo roditeljska s pitanjem u kojoj se školi to dogodilo? Je li moje dijete dobro? Vjerujem da je isto pitanje u tom trenutku prošlo kroz glavu mnogim roditeljima. Jer kada čujete da se nešto dogodilo u školi, prije nego što saznate kojoj, na trenutak pomislite da bi to mogla biti upravo škola vašeg djeteta. Kada se pokaže da nije, odahnemo i nastavimo dalje. A možda upravo tu počinje problem.
Posljednja zbivanja u školama nisu samo izolirani incidenti o kojima ćemo nekoliko dana razgovarati. Ona ponovno otvaraju pitanje što se posljednjih godina događa s našim obrazovnim sustavom i koliko smo kao društvo sami tomu pridonijeli? I odmah, jedna važna ograda – ovo nije još jedan tekst o tome kako su “današnji mladi” lošiji od generacija prije njih jer nisu. Svaka generacija dolazi u sustav koji su za nju stvorile generacije prije nje. Ako danas kod dijela mladih prepoznajemo probleme s odgovornošću, odnosom prema autoritetu, prihvaćanjem povratne informacije ili razumijevanjem granica, možda prvo pitanje ne bi trebalo biti što nije u redu s njima, nego je puno poštenije pitati što smo mi napravili s okruženjem u kojem su odrastali.
Autoritet smo oduzeli, odgovornost ostavili
Razgovarajući s učiteljima i nastavnicima, ali i promatrajući sustav kao roditelj, sve češće čujem da smo učiteljima ostavili veliku odgovornost, a postupno im oduzeli autoritet. Kao roditelji željeli smo biti uključeni. I trebamo biti uključeni. Ali negdje smo putem počeli prelaziti granicu između uključenosti i interveniranja. Propitujemo ocjene, odluke, pedagoške mjere i postupke učitelja. Time djeci u najboljoj namjeri šaljemo poruku ako ti se posljedica ne sviđa, netko će je pokušati ukloniti umjesto tebe. Naravno, bilo bi prejednostavno svu odgovornost prebaciti na roditelje.
Jednako ozbiljno moramo razgovarati o tome kako obrazujemo i biramo ljude koji ulaze u škole, koliko ulažemo u njihovo kontinuirano usavršavanje i jesmo li ih pripremili za djecu, roditelje i društvo koje se dramatično promijenilo. Od učitelja očekujemo da obrazuju, odgajaju, motiviraju, prepoznaju probleme, individualiziraju pristup, komuniciraju s roditeljima, upravljaju složenim odnosima u razredu i pritom postižu obrazovne rezultate, a uza svu tu odgovornost oduzimamo im ono najvažnije – autoritet.
Posljedica nije isto što i kazna
Možda je jedan od problema upravo to što smo u želji da budemo manje autoritarni počeli brkati posljedicu s kaznom. Ne zagovaram sustav u kojem će jedna pogreška obilježiti dijete godinama. Upravo suprotno! Ali između trajnog etiketiranja i sustava u kojem posljedice gotovo nestaju postoji prilično širok prostor za učenje odgovornosti. Jer ta djeca neće zauvijek ostati u školskim klupama. Postat će srednjoškolci, neki od njih i studenti, a vrlo brzo nakon toga i zaposlenici. I tada ćemo od njih očekivati samostalnost, odgovornost, prihvaćanje povratne informacije, poštovanje drugih ljudi i razumijevanje da naše odluke imaju posljedice. Ali tada je za odgoj uglavnom već kasno.
Škole i fakulteti mogu obrazovati, a poslodavac educirati. Ali ni jedno ni drugo ne može jednostavno nadoknaditi petnaest ili dvadeset godina tijekom kojih neke temeljne navike i vrijednosti nisu izgrađene.
Zato problem tržišta rada ne počinje na tržištu rada. Počinje mnogo prije.
Ne možete mentorirati nekoga tko ne želi biti mentoriran
O tome posljednjih godina razmišljam i iz vrlo osobne perspektive. Još iz vremena akademskog rada nosila sam veliku želju za rad s mladim ljudima. Voljela sam raditi sa studentima, mentorirati ih, otvarati im vrata i prenositi ono što sam kroz godine naučila.
Vjerovala sam, i još uvijek vjerujem, da je jedna od odgovornosti ljudi s iskustvom dio tog iskustva prenijeti onima koji tek dolaze. Ali negdje putem izgubila sam dio te želje. I ponovno, ne zato što mislim da je problem u generaciji. Među mladim ljudima s kojima se susrećem ima iznimno sposobnih, brzih, informiranih, vrijednih i ambicioznih pojedinaca. S nekima od njih zadovoljstvo je raditi upravo zato što imaju ono što nijedan obrazovni program ne može nadomjestiti, a to je taj žar da nešto nauče.
Međutim, mentorstvo je odnos. Za njega je potrebno dvoje. Ne možete mentorirati nekoga tko ne želi biti mentoriran.
Mentorstvo ima smisla kada netko pita, pokušava, pogriješi, ponovno pokuša, želi razumjeti više i spreman je uložiti nešto svoje kako bi napredovao. Teško ga je graditi ondje gdje postoji veliko očekivanje prava, prilika i napredovanja, a puno manje razumijevanja da profesionalni razvoj traži i vlastiti angažman. Zato je točna ona rečenica da ne možete nekome više željeti profesionalni razvoj nego što ga želi on sam. Tada se događa nešto što smatram posebno lošim za tržište rada – ljudi s iskustvom počinju birati druge ljude s iskustvom.
I samoj mi je jednostavnije raditi s ljudima koji su već profesionalno formirani, koji razumiju odgovornost, povratnu informaciju i činjenicu da se povjerenje i prilika ne podrazumijevaju, nego grade. Za mene je to jednostavnije. Za tržište rada nije. Jer kada ljudi koji imaju znanje i iskustvo počnu gubiti volju ulagati vrijeme u one koji tek dolaze, prekida se prijenos znanja između generacija koji je jedan od najvažnijih lanaca profesionalnog razvoja. Upravo tu se ponovno moramo vratiti sustavu. Ako mladom čovjeku tijekom odrastanja stalno uklanjamo prepreke, rješavamo neugodne situacije umjesto njega i stvaramo očekivanje da se sustav treba prilagođavati njemu, ne možemo ga nekoliko godina poslije optuživati zato što je upravo to očekivanje donio na radno mjesto. Mi smo ga tomu naučili.
Znanje nije dovoljno
Sve češće susrećem ljude koji na poslovni sastanak ili prvi susret dolaze bez elementarne pripreme o tome tko sjedi s druge strane, ali s vrlo jasno formiranim stavom o sebi. Samouvjerenost sama po sebi nije problem, dapače, jako cijenim tu osobinu. Problem nastaje kad iza nje nema ni znanja, ni pripreme, ni znatiželje, ni elementarnog poštovanja prema sugovorniku. Tada samouvjerenost lako postaje bahatost, a profesionalni razgovor prostor za dokazivanje vlastite važnosti. To je nesigurnost na koju se značajno može utjecati tijekom obrazovnog sustava. Trebamo ljude koji razmišljaju, propituju, argumentiraju i imaju hrabrosti suprotstaviti se autoritetu kada za to postoji razlog.
Ali postoji velika razlika između kritičkog mišljenja i nepristojnosti. Između samopouzdanja i samodopadnosti. Između propitivanja autoriteta i izostanka poštovanja prema drugom čovjeku. To se ne uči prvoga dana na poslu. Uči se mnogo ranije, u obitelji, u školskoj klupi, u odnosu prema učitelju, prema drugim učenicima, prema pravilima i prema činjenici da nismo uvijek najvažnija osoba u prostoriji. Ako to ne naučimo tamo, ne trebamo se čuditi kada isto ponašanje jednoga dana sjedne preko puta nas za poslovni stol.
Što na kraju plaća poslodavac?
S jedne strane, u poslovnom svijetu puno govorimo o nedostatku djelatnika, kompetencijama, talentima, generacijskim razlikama, employer brandingu i o tome kako privući i zadržati mlade ljude. S druge strane, premalo razgovaramo o tome što zapravo očekujemo da poslovni sustav popravi.
Poslodavac može mladog čovjeka naučiti poslu. Može ga naučiti prodaji, financijama, marketingu, tehnologiji ili upravljanju projektima. Može mu omogućiti edukacije, dati mentora, otvoriti vrata i pružiti priliku. Ali koliko je realno očekivati da ga s 23 ili 25 godina prvi put učimo da dođe pripremljen, održi riječ, poštuje druge ljude, prihvati povratnu informaciju, preuzme odgovornost za ono što je preuzeo i razumije da profesionalni razvoj uključuje i stvari koje mu nisu ugodne? Znanje se može prenijeti. Profesionalne vještine mogu se razvijati. Odnos prema radu, odgovornosti, drugim ljudima i samome sebi puno je teže početi graditi tek kada osoba uđe na tržište rada. Ako poslovni sustav postane posljednja korektivna institucija za sve ono što obitelj, škola i društvo nisu uspjeli napraviti prije njega, cijenu ne plaćaju samo poslodavci, plaćamo je svi.
Gubimo vrijeme ljudi koji bi ga mogli ulagati u razvoj i inovacije. Gubimo dio njihove želje za mentoriranjem. Usporavamo prijenos znanja između generacija. A mladim ljudima činimo nepravdu jer od njih tražimo da preko noći pokažu obrasce ponašanja koje ih godinama nismo dosljedno učili. Ako smo ih u najboljoj namjeri štitili od neuspjeha, neugodnih situacija, loših ocjena, pogrešaka i posljedica, ne možemo se pretjerano čuditi kada nisu spremni za svijet koji ih od svega toga neće zaštititi.
Zato ovo nije tekst o tome što nije u redu s mladima, nego o tome što mi odrasli, kao roditelji, učitelji, profesori, poslodavci i institucije moramo napraviti bolje. Možda smo obrazovanje predugo promatrali kroz pitanje što djeca trebaju znati. Matematiku. Jezike. Povijest. Informatiku. Digitalne vještine. Kompetencije budućnosti. Sve je to važno, ali postoji pitanje koje predugo ostavljamo po strani – kakvi ljudi trebaju izaći iz obrazovnog sustava? Jer škola ne obrazuje samo učenika za sljedeći stupanj obrazovanja. Ona sudjeluje u stvaranju budućeg zaposlenika, kolege, menadžera, poduzetnika, poslovnog partnera i građanina.
Stoga, kada se sljedeći put budemo pitali što nije u redu s tržištem rada, odgovor ne trebamo prvo tražiti u uredima, tvrtkama, plaćama, benefitima i statistikama zaposlenosti. Trebamo ga tražiti godinama ranije, u školskim klupama.
