Profesorica-poduzetnica postala je Anita Kovačević koja je nakon desetljeća predavanja engleskog jezika polaznicima različite dobi, predznanja i podrijetla, sa suprugom osnovala vlastitu obiteljsku tvrtku za edukaciju i nakladništvo, iako je i dalje aktivna u nastavi. Nakon brojnih naslova na engleskom jeziku, Anita Kovačević na hrvatskom tržištu plasira priručnik “Metoda upitnika”.
Metoda upitnika temelji se na šest osnovnih pitanja – tko, što, gdje, kada, kako i zašto, a olakšava snalaženje u svim područjima života, u edukaciji, biznisu i u svakodnevnoj komunikaciji u obitelji.
Tko, što, gdje, kada, kako i zašto – pitanja su koja olakšavaju razumijevanje, učenje i smještaj novog pojma u široj slici. Priručnik iskusne profesorice jezika preporučuju njezine kolegice profesorice razredne nastave i književne urednice te zapažaju da Metoda upitnika omogućuje razvijanje shvaćanja i zaključivanja, ostvaruje dalekosežne nastavne ciljeve i primjenjiva je u svim predmetima i u svakodnevnoj komunikaciji. Metoda upitnika pomaže dječjem umu da se širi i logički zaključuje, tvrdi Sonja Nekić.
Ivona Jeleč zapaža toplinu teksta i ocjenjuje da je riječ o priručniku za 21. stoljeće, dok Tena Jurišić Karačić preporučuje priručnik svakomu tko prenošenje znanja smatra svojim pozivom.
Kao profesorica jezika, osnovali ste svoju tvrtku za edukaciju. Kakav sadržaj nudite odraslima, a kakav djeci? Koje su prednosti interakcije uživo u edukaciji, u usporedbi s online tečajevima? Od koje dobi djeca mogu početi koristiti online sadržaje za edukaciju?
Usmjerili smo se baš na edukaciju i komunikaciju kroz radionice. Bilo da se radi o radionicama na engleskom ili hrvatskom jeziku, sadržaje radionica pomno osmišljavamo kako bismo potakli kreativnost, kritičko promišljanje i empatiju. Provodimo dječje pričaonice engleskog jezika, konverzacijske radionice engleskog za odrasle, radionice komunikacije za roditelje i djecu, metodičke radionice za edukatore, kreativno pisanje i čitateljske klubove, kvizove i slično.
U svemu se vodimo Metodom upitnika (Jednom prilikom mi je učenik rekao da voli to što ih pitam što misle i onda uistinu saslušam što misle. Koji kompliment! Jer to i jest srž komunikacije. Zato pitamo i saslušamo!).
Zasad radionice pretežno provodimo uživo, iako je potražnja za online edukacijom velika. Tehnologija nam olakšava komunikaciju na daljinu, no uistinu volim “osjetiti sobu”! Volim prenijeti i upiti energiju u prostoriji dok se komunicira i duboko vjerujem u posebnost te energije, a ona se online ne može tako doživjeti. Što se tiče dobi djece u korištenju online sadržaja, ne mogu povući jasnu granicu jer svako je dijete svemir za sebe i najbolje bi ga trebali poznavati roditelji. Roditelji pak mogu odrediti postupni prelazak te granice samo ako su otpočetka s djecom te sadržaje koristili zajedno, vodeći djecu pitanjima i osluškujući ih, pa ih postupno pustili da sami istražuju.
U informatičko doba, kada nam je potrebno kritičko mišljenje za organiziranje velike količine informacija, metoda upitnika dolazi kao spasonosan alat jer omogućuje razumijevanje i lakše učenje. Kako namjeravate popularizirati Metodu upitnika?
Treba iskušati pa se uvjeriti! Lako je pričati i predavati o metodama i teorijama, no s obzirom na to da sam ja praktičar, jer sam i sama još uvijek u nastavi, a i roditelj sam, tako je meni najprirodniji način prenošenja znanja i vještina poučavanja i komunikacije baš taj – izravnim poučavanjem i komunikacijom putem praktičnih radionica! Po mom dosadašnjem iskustvu, najbolji je način prenošenja te vještine radionica na kojoj ću sa zainteresiranim učiteljima, odgojiteljima, roditeljima i ostalim edukatorima “zaigrati” Metodu upitnika, tj. aktivno proći kroz određena pitanja, pokazati im na primjerima i igrama koliko je ta jednostavnost djelotvorna! Neki će reći da “otkrivam toplu vodu”, ali, da se slikovito izrazim, i bojler treba znati podesiti, a i slavinu otvoriti u pravi trenutak!
Metoda upitnika potiče znatiželju koja je ključna za učenje bilo kakve vrste jer ona doslovno znači “imati ŽELJU za ZNANJEM” – znati + želja! Metoda upitnika i popratne igre baš su zato djelotvorne – jednostavne su i primjenjive za sve uzraste. Fascinantno je kako mnogi još uvijek podcjenjuju moć igre i zaigranosti u učenju, a one su glavni pokretači svega! Zato se ja volim “igrati” ove metode sa svim uzrastima! Oni koji su Metodu iskušali, javili su mi se s komentarima da im je olakšala planiranje vlastitog poslovanja, životnih dilema, planiranja aktivnosti, odnosa sa zaposlenicima, promišljanja sebe, fokusiranja bez stresa, roditeljstva…
Metodu upitnika razvili ste u praksi. Kada ste primijetili kako učenici reagiraju na pitanja koja ste im postavljali? Kada ste postali svjesni da se može formulirati metoda koju mogu koristiti i drugi nastavnici?
Teško je tomu odrediti baš neki trenutak jer se kristaliziranje tog načina rada u nešto što zovemo metoda odvijalo postupno. Moglo bi se reći da sam taj način razmišljanja osvijestila u radu kad sam je primijenila kao roditelj. Naime, i suprug i ja radimo u edukaciji, iako u različitim granama, no vlastitoj djeci nismo nikad imali namjeru biti profesorima ili onako učiteljski “soliti pamet”. Međutim, kad se naš sin u osnovnoj školi počeo boriti sa sastavcima i lektirama, nekako sam tražila način da mu pristup tom zadatku pojednostavim. Znala sam da je vrlo maštovit, da voli priče i ima izraženu znatiželjnu crtu u sebi, ali trebalo je tu gomilu ideja suvislo organizirati da mu se olakša njihovo jasno izražavanje.
I tu su pitanja tko, što, gdje, kako, kada i zašto beskrajno pomogla. Najednom je sve bilo lakše, jasnije, poticajnije i kvalitetnije. Moglo bi se tako reći da je mama u meni osvijestila učiteljicu! Tako sam i ideje za igre i storytelling u nastavi organizirala u skladu s tim upitnim riječima, pa ih kao takve prenosila kolegicama i kolegama profesorima i odgojiteljima na seminarima i radionicama. Budući da predajem engleski jezik, tako sam u početku tu ideju zvala Wh-Method (prema riječima who, what, where, when, how and why), no s vremenom je metoda prerasla u nešto što je korisno u raznim aspektima učenja i komunikacije, pa čak i timskom radu i suradnji s roditeljima.
Kao profesorica engleskog jezika, objavili ste knjigu The Question Mark Method na engleskom. Koliko se u engleskom jeziku koriste slične jednostavne pomoćne didaktičke metode? Kako je Metoda upitnika prihvaćena na engleskom?
Kvalitetno učenje stranog jezika složen je proces, no baš je zato izuzetno važan pristup učenju kroz igru, kakav su i moji učitelji i mentori poticali. Nije ta vrsta poučavanja vezana isključivo za engleski jezik, uistinu je primjenjiva u svemu, iako je u meni nikla iz poučavanja engleskoga, pa mi ju je tako ljudima najlakše objasniti. Ključ Metode upitnika leži u tome što kroz ta “novinarska” pitanja ne promišljate samo o sebi, već i o ciljanoj publici, a time je cjelokupna komunikacija kvalitetnija jer razmišljate kritički, kreativno i empatično. Mojim učenicima, primjerice, ne govorim ni o kakvoj metodi (ne zanima njih teorija), već u aktivnostima razgovaramo o tim pitanjima i primjenjujemo ih. Npr., kad osvijeste tko je autor priče, što je u životu radio, gdje i kad živio, kako je priča nastala, te najvažnije – zašto ju je autor uopće napisao, trebate vidjeti izraze na njihovim licima! Kao da im je netko pred očima oprao prljavi prozor i najednom vide svijet! A o likovima priča da i ne govorim. Izuzetno je zanimljivo kad promišljaju o tome zašto, jer time promišljaju i o tome zašto oni osobno, ili pak njihovi prijatelji i obitelj, nešto osjećaju i čine, a međusobnog razumijevanja nikada dosta, pogotovo u modernom svijetu. Tim pitanjima budimo znatiželju, takvo se široko razmišljanje prenosi zatim i u pisanje, govor, čitanje, način razmišljanja!
Recenzentice knjige, iskusne nastavnice i profesorice, ocjenjuju da Metoda upitnika omogućuje razvijanje shvaćanja i zaključivanja, primjenjiva je u svim predmetima i u svakodnevnoj komunikaciji. Kako će na populariziranje Metode upitnika djelovati priručnik?
Pozitivno, nadam se. Mislim da dosta učitelja i nesvjesno koristi tu metodu u radu. Neki pak možda misle da je ona tu samo zato da učenicima nešto “opet olakša”. No kad razgovaram s edukatorima i roditeljima, sve češće dolazimo do zaključka da se danas uistinu teško nositi s gomilom dostupnih činjenica i izvora informacija (pa i poluinformacija i dezinformacija)! Sve češće se djeca, a i mi sami, gubimo u kvantiteti dostupnih sadržaja, a kvaliteta sadržaja sve je upitnija. Metoda upitnika vas u toj poplavi – resetira.
Back to basics, povratak osnovama ili na tvorničke postavke – koji god izraz vam je najdraži. A postavke Metode uistinu funkcioniraju u svakom polju. Npr. matematika je puno zanimljivija kad iza tih brojki upoznate ljude koji su neki princip otkrili i upitate se zašto im je to trebalo i zašto će vama trebati. Kemija postaje zabavna kad shvatite koliko je važna za tortu koju ćete jesti za rođendan! Povijest oživi kad povijesne ličnosti prestanu biti mrtvo slovo na papiru jer ih doživite kao ljude od krvi i mesa s vlastitim problemima i motivacijom! Kad otkrijete ljude i njihov “zašto” iza svega, onda vas uz njih vežu osjećaji, a kad učite ono što osjećate, to ostaje zapisano u vašoj svijesti puno dulje od pukih činjenica! Uostalom, kad za sebe (a kao roditelji, i za svoju djecu) znamo odgovore na tih šest upitnih riječi, stvari uvijek postaju jasnije!
U knjizi ukazujete na mogućnosti umjetne inteligencije, koje se tek otkrivaju i upozoravate da je mozak alat koji propada ako se ne koristi, a pamćenje se vježba pamćenjem, razmišljanje razmišljanjem. Kakve mogućnosti vidite u najavama korištenja AI tehnologije, a koja ograničenja?
Uh, gomila je pitanja tu otvorena – Pandorina kutija, rekla bih. AI smatram alatom, a dobar alat treba znati koristiti. Dozvolite da se poslužim dobro poznatim citatom: With great power comes great responsibility. Vrlo sam osjetljiva po pitanju ljudske lijenosti – imamo tu groznu naviku smisliti nešto genijalno što bi moglo imati vrhunski učinak za rješavanje globalnih problema, a onda to komercijaliziramo na razinu olakšavanja svakodnevice, pa krenemo za lakšim – umjesto za ispravnim. I tako vrhunski alat kojim bismo mogli rješavati medicinske, ekološke i ine probleme svedemo na aplikacije koje će se vrhunski prodati da umjesto nas pišu zadaću? Nije li to strašno? I da, u knjizi kažem da ako želimo naučiti kuhati, moramo kuhati mi, a ne netko za nas. Isto tako i misliti. Nisam protiv AI, već protiv neodgovornog trivijaliziranja moćnih alata u svrhu brze zarade. Učiti djecu da ne moraju misliti jer će neka aplikacija to obaviti za njih? E, to je vrlo opasno, distopijski nelagodno, a dugoročno pogubno. Odobravati kopiranje i krađu tuđe umjetnosti jer se “može” ubijanje je onoga što je naša srž – kreativnosti. Mogućnosti odgovornog korištenja AI su beskonačne, no poljuljano mi je pomalo povjerenje u ljudsku odgovornost prema sveukupnom životu. Sami sebe ograničavamo u razvoju kad god idemo prečicom, lakšim putem. Lakše je ugodno, ali nije uvijek bolje.
Metoda upitnika može se primijeniti i u odgoju i roditeljstvu. Na koji način pitanja mogu unaprijediti komunikaciju između roditelja i djece? Za koga je korisnije da nauči metodu upitnika – za roditelja ili za dijete?
Baš sam neki dan razgovarala s jednom mladom majkom, uspješnom i kvalitetnom poduzetnicom i stručnjakinjom. Obje smo primijetile koliko djece danas nema pojma o tome što su njihovi roditelji ustvari po zanimanju i što rade. Obje smo primijetile koliko roditelja danas uopće ne zna tko su najbolji prijatelji njihove djece, koja im je najdraža pjesma i zašto, pa čak niti koja im je najdraža boja. A ni djeca to ne znaju za svoje roditelje. Čime bi se vaše dijete željelo baviti kad odraste? Znate li vi uopće kakvo je zanimanje kojem vaše dijete teži, jer neka današnja zanimanja tek su se pojavila? Čime ste se vi željeli baviti kada ste bili njihovih godina? Postoje li još uvijek ta zanimanja? Koliko se drastično svijet promijenio otkad je roditelj bio dijete i kako se sad s time nositi? Pogotovo ako više gledamo u ekrane nego jedni druge u oči. Zanimljivo mi je kad pitam nekog roditelja nešto o njegovu djetetu a odgovor je: “A otkud ja znam?” Ili dijete o roditelju, a oni kažu: “A otkud ja znam?”
Odgovor mi je uvijek: “Pa pitajte! Komunicirajte.” A oni me često pitaju: “Ali kako?” Eto. Metoda je tu korisna da nas podsjeti na povratak na početak. Ako nešto trebaš znati, pitaj. Što vi mislite o tome?
