Jedino menadžer koji duboko vjeruje u ono što čini može svoja uvjerenja i zanos prenijeti na sve dionike poslovnoga procesa. Konkretan primjer: ljudima je potrebno delegirati poslove iz pravih pobuda, zato što su za njih osposobljeni, ne zato što im želimo naškoditi jer nismo sigurni u sebe.
Ljudi vole i očekuju biti uključeni koliko god se na prvu ne činilo tako. Ljudi vole pripadati i slijediti, ljudi vole biti pohvaljeni i nagrađeni, iako će vam mnogi reći da ih pohvale ne zanimaju, već samo količina sredstava na bankovnom računu. Ukoliko ta svota nije potkrijepljena ostvarenjem sebe kroz posao koji radiš, prije ili kasnije, organizacija će se raspasti iznutra. Ostat će samo ruševine nekadašnje velebnosti.
Okruženi smo primjerima neuspješnih organizacija, čak i onih s dobrim namjerama, kad isključivo jedna osoba slijedi svoju viziju i pokušava je ostvariti sama.
Primjer iz lektire
Ideja malog Ljubana, iz Lovrakova “Vlaka u snijegu”, nikada ne bi bila ostvarena i svi bi se zajedno smrzli i ostali zauvijek zatrpani u snijegu da Ljuban svoju viziju, energiju i vjeru nije podijelio s drugima. Čak i povezao zavađene strane u jednom te istom cilju: preživljavanju!
Nije li to glavni problem start-up poduzeća, poduzeća u problemima, pa čak i onih koji dugo djeluju na tržištu, ali je ono sve otvorenije, nemilosrdnije i zahtijeva konstantnu prilagodbu. Tko zna koliko je takvih “Ljubana” imalo vrlo kvalitetnu viziju, ali nije ju pretvorilo u misiju poduzeća.
Misija
Vrlo lako uporabljujemo riječ “misija”, a da nismo zastali načas i upitali se: Što to misija doista jest?! Pogotovo u nekim poduzećima gdje nitko ne smije iznijeti vlastito mišljenje. Čak ni na sastanku konzorcija prigovoriti “glavnom gazdi” iz straha od padanja u nemilost.
U stotinama godina krutog kapitalizma, još od vladavine kraljeva, prvih poduzeća i tvornica koje su pokrenule svoje parne strojeve, zahvaljujući genijalnosti Jamesa Watta (inače Škota po nacionalnosti), uvijek je postojao veliki gazda koji sve zna i sve umije. Do propasti svog vlastitog carstva. I uvijek to prati (kao u slučaju NOKIA-e, kad je cijela uprava plakala što je kompaniju preuzeo moćni Microsoft), nevjerica i pitanje: “Gdje smo to pogriješili?”
Greška je u nedelegiranju misije na pravi način. Greška je u neopreznosti i oholosti. Greška je u komunikaciji. Kraljevstva u kompanijama moraju neizbježno propasti i ustupiti konačno mjesto demokraciji. Demokraciji u kojoj svi imaju osjećaj pripadnosti, odgovornosti i zajedničkog cilja.
Misao misije
Misija je ideologija, misija je ono nematerijalno što se uvijek krije iza velikih uspjeha. I pravi menadžeri moraju je energijom, strašću i primjerom prenijeti ne samo na najuže suradnike, već na sve dijelove mehanizma koji se sastoji u najvećem dijelu od sitnih kotačića čiju ulogu i zaslugu ne vidi nitko.
Krilatica “Tvornice radnicima” uspješno smišljena, u stvarnosti ne i provedena, primjer je fenomenalne misije u koju su vjerovali milijuni ljudi. Iako od nje nisu imali baš nikakve koristi. Misija je jedna vrst vjere, misija je vodilja koja ljude čini većima nego što to sami jesu i misija mora biti dijeljena kroz sve pore organizacije. Naravno, danas ne samo riječima, već i djelima!
Poduzeće živi dok živi vizija kamo i kuda krenuti, poduzeće živi u dijeljenju, nikad u sebičnosti i nadmenosti. Na kraju krajeva, upitajmo se: “Imam li ja svoju osobnu viziju?”
