U poslovnom okruženju često susrećemo ljude koji znaju što trebaju napraviti, imaju iskustvo i kompetencije, ali u ključnim trenucima odgađaju odluke, povlače se ili biraju sigurniju opciju koja ih dugoročno ne vodi naprijed.
Takvo ponašanje najčešće objašnjavamo nedostatkom discipline, fokusa ili motivacije. Međutim, u praksi se vrlo često pokazuje da problem nije u tome što ljudi ne znaju što trebaju učiniti, nego u tome što dio njih ne želi to učiniti.
Unutarnji saboteri nisu slabost niti znak nedostatka kapaciteta. Oni su rezultat načina na koji naš mozak uči kroz iskustvo i pokušava nas zaštititi.
Prema suvremenim spoznajama iz psihologije i neuroznanosti, mozak kontinuirano predviđa ishode na temelju prethodnih iskustava i nastoji izbjeći ono što je nekada bilo povezano s nelagodom, odbacivanjem ili gubitkom kontrole. Ako je određeno ponašanje u prošlosti osobi omogućilo osjećaj sigurnosti, velika je vjerojatnost da će ga nastaviti koristiti, čak i kada ono više ne daje rezultate.
Zbog toga se ono što danas doživljavamo kao sabotiranje vlastitog uspjeha može razumjeti kao automatizirani obrazac koji je nekada imao smisla.
U poslovnom kontekstu to se ne pojavljuje kao očiti problem, nego kao niz ponašanja koja na prvi pogled djeluju razumno. Osoba će odgađati odluke jer procjenjuje da još nije pravi trenutak, analizirati do beskonačnosti kako bi smanjila rizik pogreške, spuštati kriterije kako bi zadržala odnose ili izbjegavati izlaganje kako ne bi riskirala negativnu procjenu. Perfekcionizam se često opravdava kvalitetom, a preuzimanje previše odgovornosti željom da se stvari naprave kako treba.
Zajedničko svim tim obrascima jest da kratkoročno smanjuju nelagodu, ali dugoročno sabotiraju željene rezultate.
Ključni paradoks leži u tome što naš unutarnji saboter ne pokušava sabotirati naš uspjeh, nego zaštititi naš identitet. Ako osoba vjeruje da nije dovoljno dobra ili da je sigurnije ostati u poznatom, svaki iskorak stvara unutarnji konflikt. U takvim situacijama ne dolazi do blokade zato što osoba ne može, nego zato što bi uspjeh zahtijevao promjenu slike o sebi. To je za većinu ljudi veći psihološki rizik od samog neuspjeha.
Promjena, stoga, ne počinje većim trudom, nego prepoznavanjem obrasca u trenutku kada se aktivira. Riječ je o trenucima u kojima osoba zna što treba napraviti, ali bira nešto drugo što joj u tom trenutku djeluje sigurnije.
U tom je trenutku važno zastati i uvesti svjesni odmak te si postaviti nekoliko pitanja:
• Koje ponašanje upravo biram i kako utječe na moj rezultat?
• Što pokušavam izbjeći?
• Što bi bila zrelija i funkcionalnija reakcija u ovoj situaciji?
Ovakva pitanja ne služe kritici, nego razjašnjavanju onoga što zapravo upravlja vašim ponašanjem. Kada postane jasno da obrazac koji koristite više nema svoju funkciju, prestaje biti nešto što „morate“ i postaje nešto što birate.
Upravo u toj točki najčešće se nalazi razlika između ponavljanja istih rezultata i stvarnog napretka.
