Poduzetništvo je okvir u kojem mogu preuzeti odgovornost – i pustiti da moje sposobnosti dođu do punog izražaja. – Doc. dr. sc. Ana Pavković, docentica i doktorica ekonomskih znanosti i poduzetnica – Zagreb
Ana Pavković je doktorica ekonomskih znanosti i docentica na Odjelu za ekonomiju Sveučilišta Sjever. Prva je u Hrvatskoj pokrenula Doktorsko savjetovanje, odnosno PhD Coaching, www.aphd.eu, kao odgovor na dugogodišnje iskustvo rada unutar akademskog sustava i paralelnog rada s doktorandima, koji u taj sustav ulaze bez jasne slike o tome što ih stvarno čeka. Riječ je o specijaliziranoj usluzi namijenjenoj osobama koje su upisale doktorski studij i žele ga završiti u realnom roku, bez kompromisa u pogledu akademske čestitosti.
Dolazite iz poduzetničke obitelji, gdje roditelji i brat imaju svoje biznise. To ste uvijek doživljavali kao njihov put, no ne i svoj. Međutim, kao samostalna osoba, sklona preuzimanju inicijative u poslu, shvatili ste da je poduzetništvo zapravo logičan izbor i za Vas. Kada i kako ste prvi put osjetili da je poduzetništvo logičan izbor?
S 23 godine našla sam se pred izborom između akademskog i realnog sektora te sam se profesionalno usmjerila prema radu na fakultetu, ponajprije zato što sam već tada bila upisala doktorski studij. Kroz prve godine rada, osobito u znanstvenim projektima i suradnjama, postalo mi je jasno da se vrlo prirodno pozicioniram u ulogu osobe koja vodi, organizira i strukturira posao. Najuspješnije suradnje imala sam s onima koji su razumjeli moj karakter, prepoznali te moje sposobnosti i znali mi prepustiti vođenje organizacije rada. Upravo zato se poduzetništvo pokazalo kao logičan izbor – okvir u kojem mogu preuzimati inicijativu i odgovornost te koji će omogućiti da moje organizacijske, analitičke i kreativne vještine dođu do punog izražaja.
Kako Vas opisuju ljudi koji Vas poznaju izvan akademskog i profesionalnog konteksta – i po čemu se ta „privatna Ana” razlikuje od PhD mentorice koju vide Vaši klijenti?
Razlika između profesionalne i privatne Ane je prilično jasna. U radu s doktorandima svjesno preuzimam strožu, strukturiranu ulogu, jer proces doktorata podrazumijeva niz teških faza u kojima je potrebno jasno voditi razgovore, postavljati prioritete i znati kako određene stvari iskomunicirati u pravom trenutku. To zahtijeva visoku razinu odgovornosti i diplomatičnosti – ne u smislu ublažavanja problema, nego u smislu vođenja ljudi kroz procese koji su zahtjevni, često nejasni i emocionalno opterećeni. Upravljanje razgovorom u tom kontekstu nije stvar kontrole, nego potrebe da svaki susret ima smisao i da se vrijeme koristi maksimalno učinkovito. Privatno sam znatno opuštenija, bez potrebe da preuzimam vodstvo, iako sam i dalje izrazito organizirana osoba.
Uza sve svoje poslovne obaveze, imate li slobodnog vremena za svoje hobije? Što Vas ispunjava i regenerira?
Sport, a posebno tenis, predstavlja moj najdraži odmak od intelektualnog rada i način je mog održavanja ravnoteže u izrazito mentalno zahtjevnom poslu. Radim s velikim brojem doktoranada iz različitih znanstvenih područja i polja te bez fizičke aktivnosti dugoročno ne bih mogla održati isti ritam rada i razinu prisutnosti koju smatram profesionalnim standardom. Iz tenisa svjesno preuzimam i način razmišljanja: tamo je svaki poen jednako važan i ne postoji trenutak u kojem si možete dopustiti biti „napola prisutni“. Isto tako, u radu s doktorandima nastojim da svaki susret, svaka faza procesa i svaka odluka imaju jasno mjesto, svrhu i puni fokus.
Doktorat je često emocionalno i mentalno zahtjevnije iskustvo nego što ljudi očekuju. Koji Vas je trenutak na Vašem doktorskom putu najviše oblikovao kao osobu, a ne samo kao znanstvenicu? Koji su Vas trenutci „očvrsnuli” kao osobu, a ne samo kao znanstvenicu?
Najvažnije shvaćanje koje me oblikovalo tijekom doktorata bilo je to da sam ja jedina osoba koja u tom procesu može preuzeti punu odgovornost za njegov završetak. Doktorat se neće prilagoditi pojedincu; naprotiv, riječ je o procesu kojem se osoba mora prilagoditi i unutar kojeg mora preuzeti odgovornost za vlastite odluke.
Jedan od posebno upečatljivih trenutaka s mog doktorskog puta veže se uz sam početak pisanja disertacije. Pisanje sam započela u veljači 2020. godine i od početka sam radila izrazito intenzivno, po šesnaest sati dnevno. Takav tempo rada rezultirao je time da sam 22. ožujka 2020. prespavala zagrebački potres, nakon što sam zaspala tek sat vremena ranije. Taj mi je trenutak ostao u sjećanju kao simbol potpune usmjerenosti na cilj u okolnostima koje su bile daleko od idealnih.
Doktorat me naučio apstrahirati sve što nije ključno, paralelno upravljati velikim brojem procesa i zadržati fokus bez vanjskih potvrda. Upravo su me ta razina odgovornosti, koncentracije i izdržljivosti najviše oblikovale, ne samo kao znanstvenicu, nego i kao osobu.
Ljudi s kojima radite često se osjećaju izgubljeno, preopterećeno i sumnjaju u sebe. Koju osobnu vrijednost ili životni stav ste uspjeli prenijeti svojim klijentima – bez obzira na temu doktorata?
Iz vlastitog iskustva naučila sam da u zahtjevnim procesima nema koristi od stalnog preispitivanja svega odjednom. Ono što nastojim prenijeti doktorandima jest da se trebaju baviti onim što je danas pred njima, a ne opterećivati se svim problemima koji tek dolaze. Kod mene je taj način razmišljanja duboko povezan s vjerom, odnosno s povjerenjem da ne moram nositi cijeli teret sama i da ću se, kakve god okolnosti bile, znati snaći. Tu sigurnost nastojim razviti i kod osoba s kojima radim, ne kroz ohrabrivanje, nego kroz strukturu, jasnoću i dosljedan rad.
Godinama ste doktorandima pomagali besplatno, puno prije nego što je APhD postao obrt. U kojem ste trenutku shvatili da Vaš rad rješava stvaran i ozbiljan problem koji sustav ignorira, odnosno da to više nije samo usluga iz dobre volje, nego nešto što zaslužuje postati ozbiljan poslovni projekt?
Još za vrijeme rada na fakultetu uočila sam veliku slijepu točku doktorskog obrazovanja – izrazitu ovisnost doktoranda o mentoru i ono što se događa kada ta podrška izostane. Mnogi ostaju bez jasnog smjera i onda ili odustaju ili traže rješenja koja prelaze granice akademske čestitosti. Nije slučajno da 80% doktoranda u Hrvatskoj nikada ne završi doktorat jer ne znaju kako dalje. Istodobno se na tržištu, nažalost, nude usluge koje preuzimaju doktorandove zadatke, čime se dodatno produbljuje problem i dugoročno narušava akademski integritet.
Prijelomni trenutak za mene bio je kada sam otišla s fakulteta, a doktorandi su mi se i dalje nastavili javljati s istim upitima. Tada sam odlučila da ću doktorsko savjetovanje ponuditi formalno na tržištu. Cilj je od početka bio jasan – da budući doktor znanosti bude kompletan istraživač koji razumije i može samostalno provesti baš svaki dio svog istraživanja te iza svog rada stajati s punim integritetom i ponosom.
Često ističete da većina doktoranada ne odustaje zbog manjka sposobnosti, nego zbog nedostatka strukture i vodstva. Što Vas u akademskom sustavu danas najviše frustrira?
Osim ovisnosti o mentoru, problem koji primjećujem je da su mnogi doktorski studiji istovremeno nefleksibilni u dijelovima u kojima bi trebali pomoći doktorandu i nedovoljno definirani ondje gdje bi jasnoća trebala biti standard. Primjerice, velik broj doktoranada, iako bi prema pravilnicima trebali moći, ne biraju sami mentora, što često rezultira dodjeljivanjem osobe koja ne odgovara stvarnim potrebama doktoranda. Istodobno, na nekim studijima cijele procedure nisu jasno definirane – recimo redoslijed predaje određenih obrazaca ili administrativni zahtjevi – a to su stvari koje doktorand ne bi trebao sam odgonetavati.
Proveli ste dubinske intervjue s doktorandima i doktorima znanosti i došli do podatka da je samo 1 od 30 znao što ga čeka na doktoratu. Što Vas je u tim razgovorima osobno najviše iznenadilo – ili zabrinulo?
Da, u tom primjeru radilo se o osobi kojoj su oba roditelja doktori znanosti. Taj je nalaz i u skladu s literaturom (Helin et al., 2022; Kearns, 2025), koja pokazuje da obiteljsko zaleđe ima osobitu ulogu u snalaženju u akademskom svijetu. No problem je preostalih 29 od 30 ispitanika koji su ušli u iznimno zahtjevan proces bez jasne predodžbe o tome u što ulažu vrijeme, energiju i značajna financijska sredstva. Drugim riječima, ne radi se o neinformiranosti oko detalja, nego o nerazumijevanju naravi procesa.
Dodatno me zabrinuo nalaz da čak 24 od 30 ispitanika ne bi nikome preporučili svog mentora. To upućuje ili na to da su dobili osobu koja im iz različitih razloga nije odgovarala, ili da nisu znali kako donijeti informiranu odluku o izboru mentora.
Kažete da doktorat treba voditi kao projekt s jasnim ciljevima i kontrolnim točkama. Što se konkretno mijenja kod doktoranda od kada prvi put dobiju jasan plan, mjesečne ciljeve i kontinuiranu provjeru kvalitete?
Najveća promjena događa se u načinu na koji doktorandi donose odluke i razumiju gdje se nalaze u procesu. Jasan plan i kontinuirana provjera kvalitete uklanjaju osjećaj stalne neizvjesnosti i preopterećenosti te omogućuju fokus na konkretne korake, umjesto na cijeli doktorat odjednom. Time se mijenja i odnos prema radu: odluke se donose ranije, a doktorandi postupno preuzimaju aktivniju i samostalniju ulogu u vođenju istraživanja.
Kroz vlastiti profesionalni put, ali i kroz rad s drugima, shvatila sam koliko je važno razviti osjećaj za mjeru – između ambicije i strpljenja, između odgovornosti i povjerenja u proces. Često imamo potrebu nešto ubrzavati, popravljati ili držati pod kontrolom, a ponekad nam upravo suprotno donosi najveći pomak. Kada postoji jasna struktura, ali i prostor u kojem se ne moramo stalno dokazivati, tada i rad i život postaju dugoročno održiviji. To je nešto što danas smatram osobito važnim, bez obzira na to govorimo li o doktoratu, poslu ili osobnom razvoju.
Vidjeli ste kako ljudi, koji su godinama stagnirali na doktoratu, uz strukturirano vodstvo završavaju disertaciju u manje od godinu dana. Što se u tim trenucima najviše promijeni – u njihovom radu ili u njima samima?
Mijenja se njihov unutarnji narativ. Nakon dugog razdoblja stagnacije često razviju uvjerenje da „nešto s njima nije u redu“ ili da doktorat jednostavno nije za njih. Napretkom, doktorat prestaje biti izvor stalne nesigurnosti i postaje nešto čime mogu upravljati. Time dolazi i veća mirnoća u radu, sigurnost u donošenju odluka i povjerenje u vlastitu sposobnost da proces iznesu do kraja.
Sve je više doktoranada zaposlenih u realnom sektoru, a istovremeno čak 80% njih nikad ne završi doktorat. Gdje se, prema Vašem iskustvu, najčešće gubi ta ogromna količina uloženog vremena, novca i potencijala?
Kod doktoranada u realnom sektoru primjećujem jedan kuriozitet. Mnogi od njih na doktorat donose naviku mijenjanja procesa, jer je to ono što rade na svom poslu, često na razinama srednjeg ili višeg menadžmenta. Zbog toga troše vrijeme pokušavajući biti konzultanti za akademski sustav, umjesto da doktoriraju prema postojećim akademskim pravilima. S druge strane, kroz suradnje s poslodavcima koji mi povjeravaju praćenje i vođenje doktorata svojih zaposlenika, jasno vidim da organizacije nemaju stvaran uvid u to gdje i zašto dolazi do zastoja u doktorskom procesu, zbog čega se gubitak vremena, novca i potencijala prepoznaje tek kada je već značajan.
Poduzeća često financiraju doktorate očekujući inovacije i stratešku prednost. Što organizacije moraju promijeniti ako žele da doktorat njihovih zaposlenika donese stvarnu vrijednost poslovanju? Gdje, po Vašem iskustvu, najčešće „puca“ veza između akademskog istraživanja i stvarnih potreba gospodarstva?
Po mom iskustvu, veza puca na razini očekivanja. Doktorat može biti izvor inovacija i strateške prednosti, ali riječ je o akademskom procesu s drugačijom dinamikom, ciljevima i vremenskim okvirom od poslovnih projekata. Kada ta razlika nije jasno osviještena od početka, doktorat se ne razvija u smislenom dijalogu s poslovanjem. Drugo mjesto „pucanja“ jest izostanak jasnog „prijevoda“ između akademskog i poslovnog jezika. Tome pridonosi i činjenica da ni sami doktorandi nekad ne znaju kako svoj doktorat strateški pozicionirati i iskoristiti izvan akademskog okvira. U takvim okolnostima, njegova vrijednost ne nestaje, ali ostaje nedovoljno vidljiva i teško mjerljiva iz perspektive organizacije.
Danas radite u ritmu koji vam omogućuje i poslovni rast i osobnu slobodu – vrijednost koju često ističete. Kako danas čuvate vlastitu motivaciju i mentalnu ravnotežu dok istovremeno nosite odgovornost za uspjeh svojih klijenata?
Polazim od toga da uspješno završen doktorat, kao što je i moj, ovisi o samoj osobi. Moja odgovornost nije njihov uspjeh, nego kvaliteta savjeta, jasnoća procesa i profesionalna prisutnost u ključnim trenucima.
Motivaciju ne doživljavam kao stalno prisutno stanje, nego kao posljedicu jasno postavljenog načina rada. Ne očekujem da će svaki dan biti lagan ili poticajan, ali svjesno sam izgradila strukturu koja mi omogućuje kvalitetan rad i u razdobljima kada motivacije nema. Taj mi okvir daje stabilnost i osjećaj slobode. Sloboda za mene znači i mogućnost izbora suradnji s osobama koje dijele iste vrijednosti.
Da danas morate birati: jedan savršeno završen doktorat bez ikakvog stvarnog utjecaja ili jedan „nesavršeni“ doktorat koji mijenja način razmišljanja ljudi u organizaciji – koji biste izabrali i zašto? Možete li dati jednu ključnu poruku upravama i HR odjelima koji financiraju doktorate svojih zaposlenika?
Izabrala bih doktorat koji transformira način razmišljanja, ali nikada na štetu akademske rigoroznosti. Doktorat mora zadovoljiti najviše znanstvene standarde, no njegova se vrijednost ne iscrpljuje u formalnoj dovršenosti teksta. Ono što dugoročno ostaje jest osoba koja je kroz taj proces razvila sposobnost analitičkog rasuđivanja, utemeljenog donošenja odluka i preuzimanja odgovornosti za složene istraživačke i organizacijske procese.
Poruka upravama i HR odjelima jest da doktorat ne treba promatrati kao gotov proizvod, nego kao razvojni proces. Kada se vodi promišljeno, on ne rezultira samo znanstvenim doprinosom, nego formira pojedince sposobne razumjeti višeslojnost problema, integrirati različite perspektive i tu razinu intelektualne zrelosti prenijeti u organizacijski kontekst, u čemu leži njegova najveća vrijednost za poslovni sustav.
Helin, J., Jokinen, J., Koerselman, K., Nokkala, T., & Räikkönen, E. (2022). It runs in the family? Higher Education. https://doi.org/10.1007/s10734-022-00897-7
Kearns, S. L. (2025). Doctoral graduates’ experiences of PhD engagement and outcomes (Doktorska disertacija, Curtin University). https://doi.org/10.13140/RG.2.2.21636.23689
