Harvard Business Review, svibanj 2005., – izlazi članak “How business schools lost their way”. Autori se osvrću na tad vrlo opipljiv problem u međusobnom natjecanju sveučilišta u kategorijama koje ne stvaraju vrijednost studentima MBA programa. Štoviše, oduzimaju je. Ne govore o ciljevima studenata vezanih uz networking, bonuse pri zapošljavanju i prosjecima godišnjih plaća. Govore o ciljevima vezanim uz obrazovanje. Novi koncepti, znanja, vještine, stavovi i ponašanja i njihova primjenjivost na rad i izazove u kompanijama. Upravo ono što bi možda trebao biti i osnovni cilj svake korporativne edukacije bilo gdje na svijetu. Pa tako i kod nas.
Razlika
80% vrijednosti koje u edukacijskim ciljevima ostvaruju studenti na top MBA programima, razumijevanje businessa i razvoj svoga mindseta, ne dolazi od profesora i analize studije slučaja. Dolazi od drugih studenata. Sjedite za stolom okruženi njima i ne možete se oteti dojmu kako ste baš vi ‘najgluplja’ osoba ondje. Olakotna okolnost, gotovo svi ostali imaju jednak osjećaj. Dva faktora su ovdje u međusobnoj interakciji. Iznimno je važno da ih shvatite kao principe koji ne smiju biti kršeni – ako želite učinkovitost korporativne edukacije. Prvi, okupljeni su ljudi koji već su preuzeli potpunu odgovornost za svoje učenje, rast i razvoj. Dokazani pobjednici koji ne štede vremena i truda da bi kontinuirano grabili novi korak. Drugi, struktura i ‘pravila igre’ potiču i ‘nagrađuju’ baš takva ponašanja, a demotiviraju i eliminiraju ona suprotna.
Mentorski pristup
Hajdemo ovo mentorski. Kroz misaone eksperimente. A4 papir, landscape i 3 kolone. Simptomi, posljedice i uzroci. I sad si zamislite neku blagu prehladu koju ste imali. I popunite kolone. Da, možda ima više-manje točan odgovor, ali je to potpuno nevažno. Nije cilj da ste točni i u pravu s onime što već znate, već je cilj da ‘povezujete točkice’ u novim načinima razmišljanja. Ovo drugo je edukacija, ovo prvo je ‘action faking’ u edukaciji. Promjena razmišljanja kroz misaone eksperimente stječe se kroz vježbu i ponavljanje. I to je jedini način kako nešto stvarno poboljšati. Poput učinkovitosti korporativnih edukacija. I vratimo se na prehladu. Što bi vam bio cilj? Ostati zdravima i na radnome mjestu ili otvoriti bolovanje i, uz kihanje i kašljanje, nadoknaditi sve zaostatke na Netflixu? Razlika koja je u uzroku svih naknadnih razlika.
Stvarna neučinkovitost
Neučinkovitost korporativnih edukacija proizlazi iz spleta elemenata za koje tek trebate utvrditi u kakvim su uzročno-posljedičnim odnosima kod vas. Nabrojimo neke:
1. Omjer stvarne namjere stjecanja novih znanja i vještina u odnosu prema PR idejama samopromocije i činjenja onoga što rade drugi u našoj referentnoj skupini.
2. Omjer provođenja aktivnosti stjecanja novih znanja i vještina u odnosu prema stvarnom korištenju istih na radnome mjestu i u postizanju rezultata.
3. Omjer uspješnosti između spajanja onoga što trebate ili želite postići u odnosu na odabrane edukacije. Klasični ‘matching & gap’ problem.
4. Stav i ponašanje polaznika i vaša pravila igre. Edukacija od kazne i gubljenja vremena do odmora. Samo se zapitajte. Vaš um i njegov razvoj su čija odgovornost?
Tenis, golf ili nešto treće
Svaki princip, koncept mora biti primjenjiv i na jednostavne stvari. Ako znate napraviti Balanced ScoreCard za svoj nedjeljni ručak, to znači da razumijete logiku i principe primjenjive i na svoju tvrtku. Ako ne, onda ne! Krenite raditi BSC i ‘povezujte točkice’. To je edukacija. Recimo da netko često igra tenis. Voli li baš tenis ili je to prilika za umrežavanje? Kaže ta osoba da joj je važno dobro se zabaviti i pobijediti, ali da joj baš nije zabavno kad gubi. U kakvom su odnosu ti ciljevi? A ako želi više pobjeđivati, treba li vježbati svoje udarce ili gledati druge kako vježbaju? Teniske udarce ili one iz badmintona? Možda otići na predavanje Ivaniševićeva ili Ljubičićeva ‘pulena’? To će svakako unaprijediti brzinu, jačinu i preciznost udaraca. I, na kraju, zašto osoba ne bi delegirala nekom od svojih ljudi da trenira umjesto nje? Apsurdno, da. I sve to činimo u korporativnoj edukaciji.
Buzzwords i Shiny object sindrom
Mi ljudi volimo nešto novo. Biti u trendu i smatrani predvodnicima. Napuhavati realnost i prikazivati se boljima. Kao paunovi širiti perje i naša plava boja mora biti snažnija kako bi došli do izražaja. Prestiž u pomodarstvu.Rat race. U jednom kratkom videu Tony Robbins govori što kaže ljudima kad ga pitaju ima li što novo. „Pustite novo! Fundamentals. Go back to fundamentals.“ A što su oni za vas je sljedeći misaoni eksperiment. Čija je odgovornost i ‘vlasništvo’ korporativne edukacije? Edukacija kao neki proces ili razvijene vještine i znanja? Razvijene vještine i znanja ili stvaran učinak u poslu kroz njihovo korištenje? Njihovo korištenje ili postignut rezultat? Samo moj rezultat ili zajednički rezultat tvrtke? Principi uvijek dolaze prvi. Novi alati i fancy izrazi tek nakon toga. Shvatite i riješite Principal-agent problem i ‘svaka bitka bit će vam pobjedonosna.’
Sistemski i kompleksan
Ponedjeljak je bio ‘težak’ dan. Prvo sam na sastanku slušao o sistemskom pristupu, a iza toga mi je CEO mentee poslao članak koji spominje kompleksan sustav. Buzzwords. Za sastanak je lako. Upotrijebimo ‘surrender’ koncept iz Inner Transformationa Joska Deletisa. Za CEO-a još lakše. Nedjeljni ručak, naime, je i kompleksan sustav i traži sistemski pristup ako vam cilj nije samo maksimalizacija vaše ugode i interesa. Jer ako činite upravo to, maksimalizirate svoje rezultate i slijedite opise svog radnog mjesta, onda štetite sustavu, bio on obitelj, tim, odjel, sektor ili tvrtka. Ili kupci, dobavljači i još malo šire. I to se događa u tvrtkama svaki dan i korporativne edukacije nisu izuzete. Princip je ovdje armirano jednostavan. Jedino CEO i donekle Uprave mogu diktirati sistemski pristup. Svima ostalima je mudriji izbor maksimalizirati svoj output.
Što učiniti?
Isključivo ovisi o tome što želite, što ne želite i što vam je uistinu važno oko edukacije. “Znati, a ne činiti jest ne znati” stara je zen-izreka. Odluka je želite li nastaviti prepakiravanje ili s vizionarskom hrabrošću početi lomiti stara ‘pravila’. Ono kako je uvijek bilo. Ovo drugo je zabavnije. I kroz njega usvajate principe koji su vam u podlozi svakog programa edukacije i njegova ROI-a. Razvijate intoleranciju na BS, prihvaćate vidjeti da ‘car je gol’ i oslanjate se na zdravorazumski pristup. I onda se točkice između tenisa, nedjeljnog ručka, prehlade, top MBA programa i vaše korporativne edukacije krenu povezivati same od sebe.
