Krenuo sam pisati blog o elektroničkom potpisu i nekim situacijama koje rješava ili će u budućnosti rješavati, no kako to obično biva kad si u kaosu dnevnih obaveza i motivacija ti nije baš u punom potencijalu, krenuo sam skrolati društvenim mrežama. Naletio sam na informaciju kako svaka tona recikliranog papira znači da je sačuvano 13 stabala, više od 4.100 kW struje i oko 30.000 litara vode. Tek sam naknadno primijetio da je podatak objavljen upravo na Facebook stranici servisa Moj-eRačun.
Zanimljivo mi je kako se s godinama profil zaposlenika u našoj kompaniji poprilično isfiltrirao, većina zaštitu okoliša shvaća kao osobnu odgovornost i poprilično su u tome odlučni. Nitko ne koristi jednokratne plastične čaše, svatko ima svoju šalicu, većina na posao dolazi biciklom, a ponekad mi se čini kado da sam došao u džunglu s obzirom da na svakom od pedesetak duplih stolova u našem open space uredu stoji biljka. Prizor je ugodan oku gotovo jednako koliko je fascinantan način na koji milenijalci i generacija Z shvaćaju odgovornost prema okolišu u kontekstu odgovornosti prema društvu u cjelini. Nije samo bitno koliko je, primjerice, ukusna čokolada, već čitava priča u proizvodnom procesu – od uzgoja kakaovca, brige o beračima i ljudima koji je obrađuju, utjecaja tvornice koja je proizvodi na okoliš pa do utjecaja transporta na okoliš zemalja koje ih uvoze. Sve su to segmenti, kako doznajem, o kojima vode brigu nove generacije prije nego što odluče potrošiti svoj novac na određeni brend.
Buntovnici s razlogom
Podsjetilo me to na priču o jednoj kanadskoj marketinškoj agenciji, čini mi se da se zove Idea Rebel, koja je jedna od prvih kompanija za koju sam čuo da je prešla na potpuno bespapirno poslovanje. Njihova uvjerenost u ispravnost te odluke išla je toliko daleko da su spremno odbijali vrijedne poslove, ako je klijent inzistirao na ponudi na papiru, a ne u digitalnom obliku. Štoviše, zaposlenici su smjeli imati papir u uredu samo pod uvjetom da ga, nakon posla, ponesu sa sobom kući. Pretpostavljam da i njihov ured izgleda poput džungle i na svakom stolu stoji šalica koja ocrtava karakter svoga vlasnika.
Vrti mi se u glavi pitanje bi li mi, starije generacije, mogli tako spremno prihvatiti osobnu odgovornost prema okolišu kada bi nam netko predočio svu problematiku korištenja papira koju su ove novije generacije ne samo same pronašle i prihvatile, već je i u svim sferama svoga života silno žele popraviti?
Zašto u poslu nema “novog normalnog”
Bi li jednog računovođu u srednjim godinama ili menadžera prenerazila informacija da jedan zaposlenik u godinu dana prosječno potroši 10.000 listova papira? Vjerojatno ne bi jer većina nas razmišlja samo o tome kako je to u opisu posla jer smo navikli imati papir u ruci. Papir je ugovor, papir je račun, gomila papira na našem stolu dokaz je da imamo puno posla.
Iako se još od izuma računala govori o ideji bespapirnog poslovanja, odnosno ureda bez papira, činjenica je kako se iz godine u godinu korištenje papira povećava i to zbog ispisivanja dokumenata koji nam do kraja dana najčešće više neće trebati i koje imamo u računalima, ako nam ikad više zatrebaju.
Jasno je kako je upotreba papira u poslovanju tek navika ostala iz prijašnjih vremena kada se vjerodostojnost i točnost podataka mogla potvrditi tek vlastoručnim potpisom i pečatom. No danas je poslovanje sve više usmjereno na brže i efikasnije procese koji ne trpe “sporost” papira. Elektronički potpis zamijenio je vlastoručni u gotovo svim procedurama, a najuspješnije svjetske kompanije prepoznale su softversko upravljanje dokumentima u organizacijama kao jedini način potpune kontrole nad “papirima” koji ulaze u tvrtku i izlaze iz nje, čime su dobili kontrolu nad radnim procesima. Samim time ostvarili su i jedan od osnovnih preduvjeta zbog kojih ih nove generacije biraju – brigom o okolišu pokazali su brigu o zajednici u cjelini.
