Čovjek je koji se ne razbacuje “velikim riječima”, voli izazove, hrabro se upušta u najrazličitije pothvate pomičući tako i svoje osobne granice, a njegovi suradnici tvrde da kod njega uvijek mogu računati na pouzdan savjet i pravu riječ. Poduzetnik, investitor i poslovni anđeo, Saša Cvetojević – Zagreb
Saša Cvetojević poduzetnički je brend u punom smislu te riječi. Toliko je različitih tema koje se u razgovoru sa Sašom mogu načeti da bi intervju mogao zauzeti cijeli časopis, a i dalje bi se čitao kao najnapetiji roman. Za sebe kaže da uživa u stvaranju, u stalnom pokretanju nečeg novog, u tome da mu nijedan dan u životu ne izgleda isto. U posljednje vrijeme dao je dodanu vrijednost i našem brendu “Poduzetnički mindset”, u koji se svojim mindsetom savršeno uklapa.
Željeli smo doznati iz prve ruke kako se nosi s ulogom voditelja istoimene emisije na N1, opinion-makera, poslodavca, mentora, zaljubljenika u električna vozila i još ponešto…
Svoju voditeljsku priču započeli ste na N1 u emisiji Pressing. Kako ste se tada, uza sve poslove, odlučili ući u medijske vode?
Priča je uvijek jednostavnija nego što se na prvi pogled čini. Jednu večer, nakon obavljena sastanka, šetao sam Krakowom. Zazvonio je telefon. Tihomir Ladišić rekao je nešto kao “imam jednu ludu ideju”… Vodio sam dotad mnoge panele, moderirao konferencije, nastupao u TV emisijama koje su se bavile poduzetništvom, a i na društvenim mrežama pokretao sam mnoge rasprave i nametnuo neke teme. Tihomir je želio promjenu i osvježenje te je odlučio riskirati sa mnom. I tako je počela naša suradnja.
Od 16. 3. 2020. ponovno ste na N1. Prošlo je prvih dvadeset emisija Poduzetničkog mindseta, s time da je deseta (Ribić vs Oreščanin) bila baš vatrena. Glas javnosti složan je oko toga da se odlično nosite sa zahtjevnim ritmom emisija, kao i s izazovnim gostima i njihovim poduzetničkim pričama. Kakvi su Vaši dojmovi?
Naporno je. Priprema svake emisije uzima mi dosta vremena jer želim sam doznati što više o osobi koja dolazi u emisiju. Mnogi TV voditelji odrade svoju emisiju, i to je većinom to. “Poduzetnički mindset” pristao sam voditi nakon dugotrajnog nagovaranja mog prijatelja Ognjena Bagatina. Obećao sam sebi nakon Pressinga da neću preuzeti nikakav novi projekt, pogotovo ne takvo što, jer sam rastrgan između previše paralelnih poslova koje vodim, no Ognjen je toliko pun energije i tako je zagrijan za taj projekt da sam popustio.
Srećom, imam odličnu ekipu, koja mi puno pomaže i ipak je daleko lakše nego na N1, kad sam praktično cijelu pripremu, uključivo i dogovaranje s gostima, odrađivao sam. Moja kolegica i urednica emisije Dunja Škrebljin Trojan odradi lavovski dio posla, a meni je ipak puno lakše nego u Pressingu jer ne moram raditi intervjue s političarima. Ovdje mogu biti opušteniji i raditi ono što puno više volim – prenijeti priče uspješnih i inspirativnih ljudi. Političare, koji danas jesu a sutra nisu, nije mi više zanimljivo loviti na greškama. Oni su ionako prolazni likovi, a poduzetnici ostaju.
Imate li osjećaj da emisija Poduzetnički mindset na N1 TV ispunjava svoj primarni cilj i koji su Vas se sugovornici posebno dojmili?
Da, moji su ciljevi u emisiji ispunjeni. Što se tiče gostiju, teško je posebno sad nekog izdvojiti. S jedne strane tu su Mate Rimac, Marko Kovač, Alan Sumina ili Hrvoje Balen – ljudi koje poznajem dugo vremena i pratim njihov rad. O njima i njihovu putu znam jako puno, ali me svaki susret s njima iznova razveseli. Od njih uvijek imaš nešto novo naučiti. Oni me inspiriraju ili potaknu da odradim nešto što već dugo ostavljam po strani. S druge strane, osobe poput Jadranke Boban Pejić, Josipe Maslać Petričević, Orlanda Lopca ili Željke Maras, koje osobno ne poznajem otprije, potaknuli su me da o njima doznam što više i prije emisije. U tim sam emisijama i sam više kao gledatelj, želim doznati kako su napravili to što su napravili, što ih je guralo naprijed i motiviralo.
Puno prije TV angažmana pozicionirali ste se kao poduzetnički influencer ili “opinion maker” za čitav niz tema, osobito onih koje se tiču poduzetništva i biznisa. Godi li Vam ta pozicija u javnosti ili nekad možda pomislite, “što je meni ovo trebalo”?
Pomislim često! Kad se izložite očima javnosti i kad iznosite svoje mišljenje bez zadrške i okvira te se gorljivo za nešto zalažete – neki ljudi to ne prihvate baš najbolje. Pitaju se, tko je on, zašto on, tko njega što pita i sl. Utjecaj društvenih mreža zauvijek je promijenio medijsku scenu i zapravo bilo tko može napraviti ovo što sam ja napravio. Naravno, ne ide to preko noći, ne ide bez truda i puno rada, ali lakše je ništa ne početi, ništa ne napraviti i stalno se pitati, tko je taj Saša da nama kaže to i to? Uvijek odgovaram, hajde, pa reci i ti, tko ti brani! Ako misliš da te nitko ne čuje, u pravu si, ali ako kreneš i ustraješ u tome što radiš i još ako nastaviš govoriti – čut će se i tvoj glas. Komentare ispod portala odavno ne čitam, ljudi su puno hrabriji na tipkovnici nego uživo.
Sad malo o biznisu… Poslovni ste anđeo i mentor suvlasnicima i kolegama u svojim brojnim tvrtkama. Imati iskusnog i mudrog mentora u današnje doba neprocjenjiv je kapital. U svojim izjavama ne skrivate koliko Vam je stalo do timova s kojima radite te da nikad ne biste radili s onim s kim nemate volje poslije posla “otići na pivo”. Vaše kolege, s druge strane, to što imaju Vas kao mentora doživljavaju kao povlasticu u životu. Kako ste to postigli, čemu ih sve učite?
Uvijek je bolje da oni sami o tome pričaju. 😉 Reći ću ukratko: trudim se prenijeti im sve svoje iskustvo u nadi da neće napraviti baš iste greške koje sam ja radio. I, kao najvažnije, nikad ne smatram da je moja riječ zadnja ili da sam uvijek ja u pravu. Moje je ponajprije da ih dovedem do točke iz koje će jasnije i bolje moći sami procijeniti koji je idući korak najbolje učiniti. Ako zapnu, tu sam da pomognem.
Iako moderni mitovi govore da muškarci nisu stvoreni za multitasking, Vi svojih desetak tvrtki izuzetno uspješno hendlate. Kako Vam to uspijeva?
Premalo spavam. Zapravo, imam stvarno dobru ekipu, ljude koji mi pomažu i koji sve češće preuzimaju lavovski dio posla. Još uvijek se učim ispravno delegirati. Teško se postavljam u ulogu generala koji je zadužen za strateško promišljanje i prečesto ne mogu odoljeti a da ne skočim sa svojim ljudima u rovove. Definitivno sam bolji u ulozi pokretača i motivatora nego u ulozi klasičnog menadžera. Najviše me opterećuje previše odluka koje moram sam donositi, ali posljednjih nekoliko godina radim i na tome. Zanimljivost poduzetništva je u tome što niti jedan dan nije isti kao prethodni, a stalno pristižu novi izazovi. Nekad to čovjeka umori, nekad ga veseli. Zasad se još uspješno nosim sa svime, no većinu novih projekata definitivno odbijam kako bih se fokusirao na postojeće. Ni korona ni kriza koja slijedi nakon nje ne pomažu mi baš u tome. Ipak, nije ni prva ni zadnja kriza u nas, proći ćemo i kroz to.
Uza sve ovo, obiteljski ste čovjek i iznimno brižan otac. Pokazuju li Vaša djeca interes prema poduzetništvu, hoće li sinovi nastaviti Vašim stopama?
Zasad dvojica većih, čini se da neće. No, vidjet ćemo! Nikad ih nisam silio da budu ono što ja mislim da bi trebali biti i uvijek ih potičem da sami pronađu svoj put.
Zaljubljenik ste u električne automobile. U svojoj Tesli prošli ste prije dvije godine pola Afrike. Medijski je dosta bila popraćena Sašina i Olegova pustinjska avantura. Da nije korone, sad biste s najmlađim sinom bili u Namibiji. Koliko Vam znače takva iskustva i odmak od svakodnevnih briga?
Sudjelovanje na reliju Budimpešta – Bamako bilo je nešto posve suludo. Riskirati sve, pa i tako skup automobil, tada potpuno nov, riskirati i zdravlje i život (naime, na istom reliju jedan sudionik je poginuo, a i mi smo se nekoliko puta našli u prilično opasnim situacijama), nešto je što inače nikad ne bih učinio. No, kao i u poduzetništvu, dobro je nekad testirati granice svojih mogućnosti. Uza sve temeljite pripreme, svu organizaciju i logistiku, provesti Teslu kroz Zapadnu Saharu, u kojoj je praktički ratno stanje, kroz ničiju zonu koju ne kontroliraju ni Maroko ni UN ni Polisario pobunjenici, proći Mauritaniju i Senegal, u kojem su tad bjesnile pobune i gorjelo po cestama – bilo je izuzetno stresno. Afrika je ultimativni test na svakom planu. Tamo nikad i ništa ne ide kako ste planirali. Za mene je to bilo jako duboko iskustvo, kojem se često vraćam i iz kojeg crpim snagu za neke nove izazove u poslu i u životu.
Poznato je da ste u poduzetništvo krenuli vrlo rano, još kao srednjoškolac. Što biste voljeli da Vam je tada netko rekao, a što sada znate?
Krenuo sam rano jer sam želio biti neovisan i sam zaraditi za ono što mi roditelji nisu mogli priuštiti. Uvijek me vukla želja za stvaranjem nečeg novog. Kako imam dvije lijeve ruke, nisam bio talent ni za sport ni za kreaciju nečeg opipljivog. Moj poduzetnički put dao mi je mogućnost da se ostvarim i razvijem kao osoba, da pobijedim neke strahove i dokažem najprije sebi, ali i drugima – što ja sve mogu. Volio bih u tim danima da sam imao nekoga tko bi mi pomogao s prvim koracima. Tu ponajviše mislim na nekoga tko bi me naučio kako kvalitetno delegirati poslove i kako bolje procijeniti ljude na koje sam u poslu nailazio. Unatoč tomu, većinu stvari opet bih napravio na isti način.
U jednom ste intervjuu izjavili kako “niste optimistični za naše društvo u cjelini, ali jeste za pojedince u ovom društvu”. Što iz današnje perspektive nakon korone, potresa, poplava i svega što se oko nas prebrzo mijenja, kažete na to?
Sve isto! Društvo u kojem živimo, nažalost, i dalje se sve više polarizira. Političari naglašavaju kako se moramo okrenuti budućnosti, a jedino o čemu govore je prošlost. Mnogi ljudi i dalje nasjedaju na te iste “priče iz davnine”, pa tako teme koje bi formirale budućnost i koje bi ovu zemlju gurale naprijed jednostavno teže prolaze. Jer to je daleko lakše nego nešto novo stvoriti ili riješiti nečije stvarne probleme. I dalje nisam preoptimističan po tom pitanju.
A što se tiče pojedinaca, uvijek je bilo i bit će ljudi koji iskaču iz mase, iako ih se već pola stoljeća uči da se ne ističu previše i da se svakako uklope u prosjek. Mnogi su Hrvati i hrvatski građani, unatoč svim lošim utjecajima okoline, puno puta bili jako poduzetni i ostvarivali ono što se cijelom svijetu činilo nemogućim. Siguran sam da će ih biti i u budućnosti.
