Tijekom ožujka bila sam gošća na nekoliko okupljanja žena poduzetnica i na poduzetničkim eventima, a sve povodom obilježavanja međunarodnog Dana žena. Dan žena je baš velika stvar u cijelom svijetu, pa tako dobiva svoje vrijeme i mjesto i u našem društvu.
Piše: Mirela Relković, Kontoar d.o.o.
Naš životni vijek se čini unaprijeđenim, živimo u znatno boljim zdravstveno-higijenskim uvjetima, medicinska skrb nam je dostupna, mnogi lijekovi i liječenja za mnoge bolesti su otkriveni, putujemo na Mjesec i u Svemir, proizvodimo nuklearno oružje, ratujemo radi biznisa i moći, klonirali smo životinje (pitanje samo kada ćemo i ljude), težimo obnovljivim izvorima energije, sve će biti bešumno i na struju, planiramo “pametne gradove”, ali kad je u pitanju ŽENA, jedan od dva spola koji postoje na planetu Zemlji, e, tu već zastajemo i nailazimo na trzavice.
Ista ta ŽENA, koja je donijela na svijet sve postojeće živo ljudstvo na ovom planetu je npr. u visokorazvijenoj Republici Švicarskoj dobila pravo glasa 1971. godine (skoro pa „prekjučer“). No ova informacija nije potpuno točna, jer u Švicarskoj se glasa po kantonima, a pošto se o ovom pitanju odlučivalo na referendumu, tako je tek 1991. (da ne napišem „jutros“) njemački kanton Appenzell Innerrhoden dao ženama pravo glasa. A ista ta suvremena i napredna država je tek 2004. godine uvela plaćeni porodiljski dopust za žene.
I tako promatram “Dan žena” kada su se žene pobunile za svoja prava. Međutim, sam dan obilježavanja traženja prava za bolje plaće i kraće radno vrijeme naglasila je velika tragedija na radnome mjestu, kako to već biva. Na ovaj dan obilježava se i pogibija 123 žene i djevojčice u požaru u tvornici Triangle Shirtwaist u New York Cityju, SAD 1911. godine.
123 žene i djevojčice platile su životom da bi se posljedično žene pobunile za svoja radna prava!? Žene drage, što se to nama povijesno desilo da smo se dovele do ovoga gdje smo sada? Preko sto godina javno protestiramo, osvještavamo svoje uloge u društvu, tražimo da dobijemo ono što smo svojim radom zaradile i redovito to ne dobivamo. Zašto?
Čudan mi je to koncept u kojem svako muško rađa njegova majka – žena, a mi žene i dalje bivamo podcjenjivane, potplaćivane, nedovoljno poštovane…
Ne bi li svaki muškarac iskazao poštovanje prema svom postojanju – svojoj majci? Prema ženi koja je za njega učinila ono što ni jedna druga osoba na svijetu, bila muška ili ženska, nikada više neće učiniti za njega? Nije li žena učinila da taj isti muškarac ima dijete, potomstvo i da on kroz svoje dijete nastavlja živjeti?
Najteži oblik potplaćivanja i neuvažavanja smatram da su žene ženama. Žene su često sklone približiti se moći – muškarcima. Jer zanimljivo, muški svijet je svjestan svoje pozicije i nisu skloni odreći je se, bez obzira na koncept prirode i načina produljenja vrste.
Majka sam i muškog i ženskog djeteta. Ne mogu praviti razliku i ne pravim je. Oboje su moji. Komu još nije jasno da smo mi ljudi jedno cijelo? Da ne postoji podjela tko je muško, tko je žensko. Tko je gore, tko je dolje, tko je bijel, tko je crn. Mi smo cjelina. Ako je loše tebi, loše je i meni. Ako je dobro meni, dobro je i tebi. To smo mi – ljudi.
I zato mi je „slavlje“ i obilježavanje Dana žena zapravo spomendan na društveni neuspjeh, nisku svijest i svojevrsnu pasivnu agresiju nad ženama.
Da, trebamo nešto učiniti da se stvari mijenjaju. Ovaj tekst je put prema tome da se ovi odnosi mijenjaju.
