Zauvijek? To ne postoji!

Novinarski bard slikovito i autentično svjedoči o životnim pojavama i pojmovima koji nikada ne zastarijevaju.

zauvijek-goran-milic

Nisu li mi mojih 24-25 preseljenja i život u devet država odavno potvrdili da “zauvijek” ne postoji?

Ljudski mozak ima nezgodnu osobinu da se povremeno uključuje ili isključuje bez zapovijedi. Uostalom, tko bi mozgu zapovijedao! Tako i ove moje ostarjele sive stanice, kada pročitam vijesti o iseljavanju iz Hrvatske, o gospodarskoj propasti Slavonije ili o mukama blokiranih i ovršenih, počnu odmotavati cijelu rolnu pokretnih slika bez kronološkog reda ili fiksne zemljopisne lokacije.

 

Ide slika s groblja u mjestu Tonopah, Nevada, znamenitom rudniku srebra s početka prošloga stoljeća. Na pravoslavnom dijelu groblja, ispod križa na ćirilici piše “Spasoje Solunac”. I još puno imena i prezimena njegovih sunarodnjaka, pristiglih nakon Prvog svjetskog rata. Rudnik se iscrpio 1948. Spasoje i drugi rudari ostali su živjeti u svojim kućama koje su vrijedile sve manje, bili su bez posla, i većina ih je umrla u siromaštvu.

Tonopah danas ima 2100 stanovnika, trideset puta manje nego prije 100 godina. Jedan je od mnogih američkih “ghost townsa”. Ali! Puno su bolje prošli oni koji su se odvažili otići. Jer, jedva 100 km južnije raskošno svijetli Las Vegas koji se u 110 godina, od postaje za zamjenu poštanskih konja s 1000 stanovnika, prometnuo u svjetski centar kocke, zabave i shoppinga, s čak tri milijuna stalnih žitelja!

Sada mi stižu slike iz Splita, 1968. Vidim sebe kao prevoditelja jednoj delegaciji Južnokorejaca koji se raspituju u Brodosplitu, o načinu gradnje velikih teretnih brodova, jer “oni to u J. Koreji nikada nisu radili”. I onda let od 40 godina, 2008. u brodogradilištu Hyundai informiraju me kako grade 103 megabroda godišnje! Kod nas, u Hrvatskoj, kada se porine jedan veliki tanker, na svečanost dođe cijela Vlada.

Bijesan sam. Nisu imali pojma. Do 1972. nisu napravili nijedan veliki tanker. Naučili su od nas!

Moj mozak (a ja mislim da je svaki takav) ima običaj da brzo sanira razočaranja, pa me vodi u Buenos Aires za koji sam mislio, te 1963., da je grad bez konkurencije (a već sam prije njega vidio Pariz, Rio, Rim, Prag i Dubrovnik). Da bi ikada Zagreb bio bolji ili bogatiji od Bajresa, ne nemoguće, to se ne može dogoditi.

“Hoće, hoće, već se događa” – uvjerava me dvoje mladih Argentinaca, dalekog hrvatskog podrijetla, koji rade emisije na španjolskom jeziku na Hrvatskome radiju. Preselili su se u Zagreb iz Buenos Airesa, zadovoljni su plaćom koja je, čini mi se oko 7.500 kuna, i kane ostati “zauvijek”.

E, na to “zauvijek”, ja se trgnem. Sad ja prkosim gospodinu Mozgu i njegovu prikazu. Nisu li mi mojih 24-25 preseljenja i život u devet država odavno potvrdili da “zauvijek” ne postoji? Zašto bi nas emocije, koje se pretvaraju u lagodnu inertnost, natjerale da se ne mičemo iz svog sela, iz svog grada, zašto imamo iluziju da je baš naše podneblje Bogom darovano da uvijek napreduje, da uvijek bude bolje, a nikada gore?

Premda nas sve činjenice i iskustvo uče da se bogate i mršave godine smjenjuju, da hektari plodne poljoprivredne zemlje mogu postati pedeset puta manje vrijedni od 1000 m2 pijeska uz more, ali i da vila s bazenom na samoj obali neće vrijediti garsonijere u Osijeku kada klimatske promjene podignu mora i oceane, mi uporno biramo najbolje vrijeme i želimo da traje zauvijek. Ako treba, i na nečiji tuđi trošak!


 

 

Želite li se uključiti u poduzetnički mindset, prvi doznati novosti iz svijeta poduzetništva i sudjelovati u našim novim projektima?! Obećavamo da vaše podatke nećemo ni s kim dijeliti.

Hvala! Uspješno ste prijavljeni.