U još jednome mjesecu ožujku, koji je iza nas, svjedočili smo mnogim više ili manje uspješnim kampanjama promocije ženske snage i ravnopravnosti. O aktualnoj kampanji vezanoj za žene u poduzetništvu nedavno sam s kolegama razgovarala na kavi. Jednom kolegi za oko je zapela fraza “povodom ženskog mjeseca” te je kroz šalu primijetio: “Opa, odjednom je cijeli mjesec ženski! Kad ćemo mi dobiti svoj?”
Ta njegova šala potaknula je raspravu. Ukratko, kolega nije dobro prošao. 😊
Promo kampanje ili stvarne promjene?
Tijekom Međunarodnog dana žena 8. ožujka, mnoge tvrtke pokazale su napore u promociji ravnopravnosti spolova. Očitovalo se to navođenjem broja ženskih djelatnica u firmi, dijeljenjem ruža i simboličnih poklona, kao i frazom “ženska snaga”. No takve promo kampanje, nažalost, često su kratkotrajne i rijetko donose stvarne promjene, nestajući već sljedećeg dana kada se vratimo u stvarnost.
Već drugi dan, 9. ožujka, bila sam na sastanku s klijentom, direktorom obiteljskog biznisa, koji vodi zajedno sa sestrom. Sestra je također ravnopravna direktorica i sve odluke donose zajedno. Rekao je da smatra svoju sestru izuzetno sposobnom, u mnogočemu i vještijom od sebe. Međutim, priznao je poražavajuću činjenicu da i dalje, kada razgovaraju s klijentima, sestra često bude izostavljena iz komunikacije i klijenti se obraćaju ponajprije njemu kao glavnom sugovorniku.
Osobno, ne želim sad otvarati Pandorinu kutiju sa situacijama koje sam ja doživjela kao mlada žena na direktorskoj poziciji. Direktna i indirektna poniženja koja se kriju u toj mojoj kutiji iskustava prihvatila sam kao još veću motivaciju da zlobnike demantiram svojim radom.
Iako su vidljive značajne promjene kojima svjedočimo u formi osvještavanja brojnih nepravdi, nesporno je da je problem nejednakosti spolova u poslu još uvijek prisutan na svim razinama, neovisno o hijerarhijskoj poziciji unutar svih industrija.
Smatramo li pozitivnim pomakom to što nesmetano mašemo ružama ili karanfilima jedan dan u godini? Ili da čak jedan cijeli mjesec nazovemo “mjesecom žena”?
Ugodno je osjetiti trenutke pažnje, bar jedan dan ili mjesec, ali to definitivno ne rješava svakodnevne izazove s kojima smo svi suočeni.
Iako sve neugodne situacije, kojima su žene prečesto izložene, mogu opravdano izazvati bijes i sklonost nekim radikalnim feminističkim stavovima, ni to neće riješiti problem niti umanjiti takve situacije.
Također, potrebno je prihvatiti i činjenicu da nejednakosti postoje u oba smjera. Nebrojeno puta sam svjedočila podsmjehu okoline, i to ne samo muške, već i velikog broja žena, kada bi muškarac uzeo roditeljski dopust. Ogromno čuđenje izaziva muškarac koji uzima bolovanje za dijete, redovito kuha, glača si košulje, odrađuje kućanske poslove dok njegova žena nastavlja raditi u firmi.
Zašto nam je i dalje čudno da otac želi biti ravnopravan roditelj i brinuti se za svoju obitelj na više razina? Zašto je u zakonu o radu ocu djeteta predviđeno nekoliko dana dopusta za rođenje djeteta? Postoje tu mnoge neugodne nejednakosti u oba smjera koje možemo ovdje nabrajati, ali o tome nekom drugom prilikom.
Prema podacima Svjetskog ekonomskog foruma, procjenjuje se da će biti potrebno 108 godina za postizanje potpune ravnopravnosti spolova na globalnoj razini. U mnogim dijelovima svijeta žene se i dalje suočavaju s diskriminacijom na radnome mjestu, često primajući manje plaće za isti posao, ili se suočavaju s predrasudama prilikom napredovanja u karijeri.
Mikrorevolucija kao put naprijed
Jedino logično što vidim u ovom trenutku jest potrebna hrabrost da sami sebi ne stanemo na put. Da neovisno o okolini, okolnostima, nepravdama svih vrsta, okorjelim kulturološkim obrascima podneblja u kojem živimo… ustrajemo živeći vrijednosti koje su nam važne.
Jedina promjena koju vidim kao moguću jest da pođemo od sebe. Ako ima istine u tom predviđanju da je 100+ godina nepravde još uvijek pred nama, ne preostaje nam ništa drugo nego da napravimo revoluciju na mikrorazini. U konačnici, ključno je naučiti našu djecu da ne prihvaćaju takve obrasce ponašanja. Moramo ih educirati o važnosti poštovanja i jednakosti te ih poticati da budu svjesni nepravdi i diskriminacije. To znači razgovarati s njima otvoreno o tim temama, poticati ih da postavljaju pitanja, poticati ih na empatiju i razumijevanje različitosti te im pružiti alate i strategije kako bi se suprotstavili nepravdi kad je vide. Pružiti im primjer svoje hrabrosti.
Neka budućnost bude u rukama naše djece, a mi smo odgovorni za oblikovanje generacija koje će aktivno raditi na stvaranju društva ravnopravnosti.
U međuvremenu, počnimo od toga da svatko od nas radi na svojim ciljevima.
Prijavite se na tu menadžersku poziciju u “muškoj branši” kao jedina žena, uzmite taj roditeljski dopust za očeve bez obzira na ičije mišljenje i uživajte u svojoj djeci dok nije prekasno. Zauzmite se za sebe u svim segmentima svog života i prenesite svojoj djeci te vrijednosti. To je, prema mom iskustvu, jedini mogući put promjene.
*Stavovi objavljeni u tekstovima pojedinih autora nisu nužno stavovi uredništva i redakcije Poduzetnika.
