Naklade i nagrade osvajala je Božica Brkan, ostvarujući najviše dosege u novinarstvu i nakladništvu kolumnama, knjigama, novinskim prilozima i projektima koji su dostizali šesteroznamenkasti(!) broj prodanih primjeraka. Danas vodi blog Oblizeki na kojem prati fenomene hrane i prehrane od gastropriredbi, do oblizeka iz književnosti i kulture te u vlastitoj nakladničkoj kući Acumen objavljuje svoje romane, zbirke priča i poeziju kojom osvaja književne nagrade. Književnica je, novinarka, blogerica, urednica i nakladnica. Diplomirala je komparatistiku i polonistiku na Filozofskom, a na Fakultetu političkih znanosti diplomantica je novinarstva.
Više od tri desetljeća Božica Brkan profesionalno je radila kao novinarka (dobitnica je i godišnje nagrade HND-a Marija Jurić Zagorka za najbolje uređen novinski prilog, Vrt Večernjeg lista za 2000.). Predavala je stilistiku na komunikologiji Hrvatskih studija. Autorica je i brojnih visokonakladnih kuharica, ljubića, kolumna i blogova koji su joj priskrbili naziv čuvarice baštine i pionirke-gastrospisateljice. Piše standardnim hrvatskim književnim jezikom i zavičajnim kajkavskim, moslavačkom kekavicom. Proza i poezija nagrađivane su joj brojnim nagradama, objavljivane u časopisima, zbornicima i antologijama te prevođene na engleski, njemački, španjolski, bugarski, esperanto i čakavski.
Prvi “Oblizeki” objavljeni su u obliku knjige 2006. godine, a danas su blog o kulturi stola i pričama oko stola. Jedan od nedavnih priloga na blogu je pobjednička torta Babičinih kolača, Lješnjakova torta Zagorka, napravljena prema receptu Zagorkine mame Josipe. Kako je babica Branka Čaušević pronašla recept Zagorkine majke?
Lješnjakova torta Zagorka pobjednička je slastica 15. Babičinih kolača u Krapini, gdje sam žirirala baš na Dan hrvatske knjige. Ne samo da je Krapinčanka Branka Čaušević ispekla sjajnu, starinsku tortu, nego je odlično uredila stol s temom 150. rođendana Marije Jurić Zagorke, moje poštovane kolegice i po novinarskom i po književnom peru, o kojoj sam kanila napisati i knjigu, osobito nakon nagrade HND-a s njezinim imenom za najbolji novinski prilog u 2000. godini, Večernjakov Vrt. Priča o pozadini te torte je tako zanimljiva, na njoj još radim i tek slijedi, dakako, ekskluzivno na Oblizekima. Meni je ipak najvažnija dobra priča!
Autoritet ste za novosti u prehrani, poput novih veganskih kolača sa zamjenama za jaja i šećer, ali i za tradicijska jela čiji se recepti čuvaju generacijama. Kako staro i novo funkcioniraju danas na stolovima i na gastronomskim smotrama? Koji trend prevladava i zašto?
Ne bih se nazvala autoritetom ni za koji dio hrane i prehrane, pogotovo ne za veganstvo, pa niti za novosti, ali znam tko jest kad mi zatreba, pa pitam. Danas, nažalost, medijski formati dirigiraju i novosti, i to danomice, a objektivno njih, pravih noviteta, rijetko ima i to si pravo uzima novac, marketing, pa sve, ako se potrudite, možete učiniti novošću. Rijetki stručnjaci prate novosti, osim svojih užih područja, a više ne znam ni jednoga novinara koji uopće ima svoj sektor i mogućnost da ga prati široko i ozbiljno kao što smo mi mogli nekada. Ja sam sebi zadala da hranu pratim od njive do stola ili od poljoprivrede do kulinarstva, od povijesti do budućnosti, od ekonomije od kakvoće, i imala sam u tome punu slobodu. A to je značilo literatura i sugovornici, sajmovi uživo, obilasci terena od proizvodnje do restorana, primjerice s inspekcijom. O mesu sam zato najviše naučila uživo, od čuvenog inspektora Branka Jordanića, koji je bio veterinar, te u nestašici obilazeći mesnice. Bilo je i mnogo ocjenjivanja kakvoće koje sam vodila, poput onih za industrijske proizvode na Zagrebačkom velesajmu ili domaćega kulena/kulina na Večernjakovoj kulenijadi. Educirajući sebe, educirali smo i potrošače. Marketing i lova danas baš sve neumjereno i bahato dirigiraju. Što više brendova i trendova, to su nevažniji kriteriji!
Je li doba promjena i preispitivanja, u kojem živimo, izazov za medije i novinare? Jesu li Oblizeki, koje ste počeli voditi u produžetku novinarske karijere, Vaš odgovor na taj izazov? Kojoj se publici obraćate i tko su čitatelji Oblizeka koji prepoznaju novinarstvo izvan novina?
Oblizeki su krenuli kao web s informacijama za knjigu “Oblizeki – Moslavina za stolom”. Planirala sam Oblizeke kao internetski magazin i multimedijalni projekt od tiska do TV-a, koji bi se sam i financirao. Odvratio me povratak lijepoj literaturi i vrijeme koje raspoređujem za pisanje. Odustala sam, primjerice, najprije, odmah u početku, od tematskih e-knjižica, a nedavno i od ideje da radim podcast sa sinom Ivanom Brezakom Brkanom, osnivačem Netokracije, sad u Infobipu, inače majstorom za IT industriju. Jer ni on, iako mu je hrana draga, nema vremena. Da još ne planiram napraviti knjigu, koju radno zovem “Nacionalnim oblizekima”, vjerojatno bih odustala i od bloga, ali me na njega najmanje jednom tjedno tjera i newsletter koji mi je također kreirao Ivan, pa automatski odlazi pretplatnicima. Kad imam lijepu priču, ne mogu odoljeti, a da je ne podijelim sa svojim predanim čitateljima. Baš me zna iznenaditi što se prihvaća više, a što manje te publika koje ima doslovce svuda po svijetu. Svojevremeno me sin pokušavao nagovoriti da Oblizeke prevodimo i na engleski, jer da su drugačiji. Pa da sam mlađa, i da imam više vremena i živaca ako ni za što, za traženje sponzora… Sada se pokrivamo na druge, ali samo o sebi ovisne načine. Valjda me zato, koliko čujem, čitaju i opinionmakeri, oni koji stvaraju tuđe mišljenje, svoje blogove ili reklame.
Knjiga “Oblizeki – Moslavina za stolom” jedna je od Vaših kuharica objavljenih u rekordnoj nakladi, kao i “Hrvatska za stolom” i “Mediteran za stolom”. Koje su naklade postizale kuharice u izdanju Večernjeg lista, a koje ste uređivali?
Pa “Oblizeki – Moslavina za stolom” i nije kuharica, nego, prema Maji Matković, moja “zavičajna čitanka”, a prema Đuri Vidmaroviću samosvojni projekt. Nju je naš obiteljski Acumen objavio s tadašnjim mojim Večernjim listom. Tiskani su u 15.000 primjeraka i da smo se mi usudili, jer smo preuzeli obvezu prodaje onoga što se ne proda na kioscima, tiskali bismo i više. Ostaci ostataka još se i sada prodaju u nekim knjižarama. No to nije rekord, jer su kuharice koje sam radila s timom Ivanke Biluš za Alfu i Podravku – kod Alfe imamo s prijevodima dvadesetak naslova od “Hrvatske za stolom” do “Slastica u Hrvata” – stvarni bestseleri tiskani, pa i prodavani katkad i u 180.000 primjeraka. Specijalizirana samostalna izdanja za kioske, ako se dobro sjećam, tiskana su u 30.000 – 50.000 primjeraka, ali je važno naglasiti da se u njih nije išlo ako u startu nisu bile pokrivene 30 posto. Neki naslovi i prije petnaestak godina marketinški su bili teški i pola milijuna kuna. Radili smo native marketing, što bi rekla moja najbliskija suradnica Mirjana Omazić Tomičić, kad se još tako nije ni zvao, ali tako da sam tekstove mogla autorski potpisati.
Blog Oblizeki linkovima povezuje brojne recepte i njihove varijante, veganske i tradicionalne verzije, hranu i pića, torte i pivo. Kako je razmjena recepata na webu utjecala na gastronomiju? Gdje su danas kuharice u tiskanom obliku i kakva je njihova budućnost?
Kuharice se i dalje tiskaju i čitaju na papiru, ali mnogo manje i vjerojatno s manjim profitom nego prije. Elektronički mediji, primjerice televizije, gastro showovima, a društvene mreže fotkama i videićima, od svakoga mogu napraviti superkuhara i zvijezdu. A nisam primijetila niti jednu stvarno edukativnu, objektivnu emisiju, ma ni savjet, a kamoli sustavni projekt o prehrani. Pa se svi samo čude em cijenama, em šrotu koji nam nude pod specijalitetima. Kako da takva, neodgojena publika, odnosno odgojena “kupi, kupi” razlikuje dobro i loše, bolje od boljega, a bogme i lošije od lošega? Oblizeki su održavali svojedobno i radionice – za ivanićgradsku Bučijadu, serijal za ugostitelje i potrošače o primjeni buča i bučina ulja, ustrajno sam vodila “Razgovore kompetentne” s vodećim stručnjacima, primjerice o dokazanoj dobrobiti vina i uopće namirnica u mediteranskoj prehrani i tome slično. Nažalost, elektronički mediji ne mogu, barem zasad, prenijeti ni miris ni okus.
Vaše bavljenje multimedijom nije od jučer – radili ste scenarije i za “Male tajne velikih majstora kuhinje”, čiji su recepti objavljivani u novinama. Kako bi “Male tajne…” prošle u usporedbi s današnjim emisijama o kuhanju, koje se emitiraju na brojnim TV-kanalima? Kakva je perspektiva video-recepata, koji se danas masovno produciraju i razmjenjuju na webu?
“Male tajne…” meni su i životna škola, jer ju je radio tim brojnih, sve vrhunskih profesionalaca u svom poslu od kojih sam imala što naučiti. Ivanka Biluš iz Podravkina Centra za istraživanje i unapređivanje prehrane sa svojim timom za recepture, redatelji Branko Ivanda i Saša Zalepugin te prije Angel Miladinov, snimatelj Oto Zake, voditelj Oliver Mlakar, kuhari poput Stanka Ercega… Stevo Karapandža tada više nije radio na serijalu, iako danas jedino njime podsjećaju na “Male tajne…”. Od 1990. ušla sam kao malen kotačić u već dobro uhodanu ekipu. Iza toga ostala je cijela biblioteka i knjiga i knjižica, a po mojem i prepoznatljiv okus hrvatske kuhinje te čak jela tada kreirana, a sada neka i zaštićena kao nacionalna. Imala sam sreću da sam došla s internacionalizacijom Vegete i da sam morala svladati mnoge kuhinje europske i svjetske, i papirnato i na terenu. Tada su morali doplaćivati ako bismo spomenuli kao svjedoka neki vrhunski restoran i nismo smjeli trajati više od prosječno 4,5 minute. Moja redakcija, a ni televizija nisu bili zainteresirani ni za putopis! A divnih li neiskorištenih materijala! Danas bi to bilo preskupo.
Ja sam tada morala pratiti kako to rade televizije po svijetu, a da bar netko danas pogleda “Male tajne…”! O svemu tome kanim pisati, jer mislim da današnja kopipejstanja i pretjerivanja u svemu ne mogu odvesti drugamo nego urušavanju. Mene su odgajali asketizam i nestašice, sreća s malim i snalaženje s onim što imaš, a ne samo bezglavi hedonizam. Više volim jesti nego kuhati, volim isprobavati, a još su mi draži dijeljenje i priče oko stola. Baš oblizeki, što, kako sam već ne jednom napisala, mogu biti nešto rijetko i egzotično – ako pišete o hrani pogotovo morate sve kušati – ali i meni iz djetinjstva omiljena zelena šljiva okruglica. Uostalom, i “oblizeki” su moj zavičajni kajkavski izraz za poslasticu, ali ne samo za nepce, nego i za duh. Kad je već tako lijepo prihvaćen, možda ga uvrste i u standardne rječnike. A odavno komplimentom shvaćam “posudbe” i kopipejstanja od naziva “oblizeki” za više tvrtki, prodavaonica, peciva, pakiranja keksa, događaja od Kriških oblizeka do Stubičkih obliznjeka i slično te dizajnerskog kopipejstanja motiva s “Oblizeka…”, vezenih “caklina” s kuhinjskih polica, kako ih je osmislio Jenio Vukelić, i na tuđim knjigama, jelovnicima, katalozima, pakovinama, torbama…
