U ovo teško vrijeme, u krizi globalnih razmjera za koju još ne znamo ni kada će i kako završiti, dozvolite mi da se samo na trenutak odmaknem od vijesti, tuge, straha i neizvjesnosti. Svjesna sam da se borimo da ostanemo zdravi i fizički i psihički, i privatno i poslovno, ali treba mi mali bijeg od svega. Treba mi malo pozitive. Društvene mreže prepune su poruka podrške i primjera divnih ljudi koji su na prvo mjesto stavili dobrobit drugih. Teška vremena otkrivaju istinske junake. Upravo tako! I sretna sam što živim okružena junacima, ljudima koji su prije svega ljudi. Ali to me navelo na razmišljanje da se svi mi moramo zapitati tko su ljudi koji su ušli u naš život i koji su nas oduševili svojom čovječnošću i u “normalnim” vremenima. Kada smo razmišljali o većem profitu, većem stanu, boljem autu, a zdravlje uzimali zdravo za gotovo. I tu kreće moj “bijeg”. Pitala sam svoju sedmogodišnju djevojčicu što ćemo prvo napraviti kada sve ovo prođe. Kreće u školu na jesen pa sam očekivala odgovor u tom smjeru. A ona je uzdahnula, razmislila i rekla da ćemo prvo mi, obitelj, odjedriti na otok s dobrim barbom.
Plitke pješčane uvale, predivna narodna nošnja, prašnjave stazice, trska koja se povija na vjetru… da, sve je to otok Susak (geološki). Jedinstven. Kada smo prvi put uplovili, planirali smo samo prošetati otokom i kupiti osnovne namirnice u lokalnoj trgovini. Dočekao nas je lučki redar. E sad, naglašeno. Dočekao nas je u luci Susak lučki redar Županijske lučke uprave Mali Lošinj g. Matija Matko. Tada mu, naravno, nismo znali ime. Budući da smo uplovljavali, isplovljavali, vezali se i prošli brojne otoke, rive i marine te imali prvi kontakt s privezivačima od Kvarnera do Dalmacije ostali smo malo zatečeni (ugodno iznenađeni) nastupom. Ma, općenito govoreći, svi su vrlo ljubazni i susretljivi, ali ovaj barba kao da nas je osobno dočekao na “svom” otoku, zaželio nam ugodan boravak, dao glavne otočke informacije. Kada smo odlazili, budući da smo se zadržali dva sata, nije nam ništa naplatio pa smo se mi željeli barem nekako zahvaliti, hladnim pićem, prije nego isplovimo. To nije dolazilo u obzir, njemu je bilo najvažnije da smo mi posjetili Otok, da nam je bilo lijepo i ugodno te smo se, uz obećanje da ćemo se vratiti, srdačno pozdravili. I bez saznanja o njegovom imenu, otišli smo znajući da ćemo se vratiti, s tom dragom osobom koju ostavljamo i pozdravljamo do sljedećeg susreta.
Prošloga ljeta opet smo posjetili Susak. Naravno da nas se nije sjetio, ali naša je Dora to odmah iskomunicirala da ne bi bilo zabune. Opet nam je zaželio tako srdačnu dobrodošlicu da smo se osjećali kao da smo se vratili doma i kao da je taj otok već duže vremena “naš”. Ostali smo više dana i detaljno ga obišli, svakodnevno komunicirajući i družeći se s tim dragim gospodinom. Pun je priča o otoku i priča ih sa srcem. Iznenađuje činjenica da čovjek uopće nije rođeni Suščanin već ga je život doveo tamo prije trideset godina. Zbog njega smo ostali i za Velu Gospu prisustvovali misi diveći se raspelu koje je pronađeno u uvali prije 800 godina uz koje se veže jedna divna, čarobna priča. Svake večeri Dora i barba Matija palili su svjetla na rivi. Pričao nam je, sa suzom u oku i tužne priče otočnih iseljenika u daleku Ameriku. Ponosan je na te ljude i danas, koji se generacijama vraćaju na svoj otok.
U nautičkom turizmu, kao valjda i u svakom drugom, ima svakakvih čudaka. I dok se mi opuštamo u kokpitu, on vrijedno radi i s osmijehom na licu, srdačno dočekuje svakog gosta. Kada dođe neki “umišljeni klipan” i prepotentno nudi nagradu ako mu pronađe slobodni vez, cijelo društvo na okolnim plovilima se smije i komentira: “E, neće ti to proći kod Matije”. Jednoga dana uplovio je neki veliki, glasni “striček” i tražio od našeg Matka da mu preporuči najbolji restoran na Susku. On je, u svom mirnom, jedinstvenom stilu, odgovorio da mu on samo može nabrojati sve restorane u mjestu, a da će odluku morati donijeti sam. I onda mi “susjed” s plovila do nas kaže da je Matija Matko 2018. godine dobio nagradu za poslovnu izvrsnost u turizmu u akciji “Čovjek – ključ uspjeha u turizmu” koju na Svjetski dan turizma dodjeljuju Grad Mali Lošinj i Turistička zajednica Grada Malog Lošinja.
Da, čovjek je ključ uspjeha u turizmu. I kao što ni jedan čovjek nije “otok” sasvim sam za sebe, tako i čovjek jest “otok”. Otok s dobrim barbom. Kojem se vraćamo zbog divnog osjećaja, emocija i tek onda njegove posebnosti i ljepote.
I ostaje nada da će sve ovo proći i da ćemo opet na Susak. Nedavno mi je g. Matko poslao poruku da su “po Susku počeli hodati svemirci. U poštu se ne može bez maske, u trgovini su obavezne rukavice, klub i sve konobe su zatvorene, škola je zatvorena, misu ima naš župnik sam bez ljudi, nitko ne smije pristati u luku, katamaran ne plovi, samo još brod iz Lošinja dolazi redovito s robom. Jednostavno je to vrijeme koje mora proći… I već se veselim danu kada će Sandora uploviti u našu luku. Do tada, budući da znam da Dora sada mora biti u kući, imam iznenađenje za nju. Na Susku je postavljena web kamera live koja je locirana na crkvi i vidi se cijela riva i brod kako pristaje, vrijeme, more. Neka vas Gospa u vašoj blizini čuva i blagoslovi”.
Zvuk crkvenog zvona sa Suska preklopio se zvukom crkvenog zvona s Trsata i vratio me u stvarnost.
