Na svijetu postoje različite vrste lijekova i liječnika, no prije svega potreban je netko tko će postaviti točnu dijagnozu. Tu nastupa dr. Goran Milašin, koji kao radiolog i neuroradiolog, svakodnevno analizira medicinske snimke, traži odgovore na složena medicinska pitanja i sudjeluje u trenucima koji pacijentima mogu promijeniti život. Iza ekrana i nalaza krije se čovjek koji je kroz medicinu naučio da su vrijeme, obitelj i bliski ljudi najveće životne vrijednosti.
U novom nastavku serijala “Iza bijele kute” dr. Milašin govori o ljudskim sudbinama koje se ne vide na magnetskoj rezonanci, stanju hrvatskog zdravstva, važnosti kvalitetnih ljudi u medicini i odluci da, unatoč uspješnoj karijeri, obitelj stavi na prvo mjesto.
Nedavno ste izjavili da magnetska rezonanca nije “kristalna kugla” koja daje odgovor na sve. Postoji li nešto što Vas je medicina naučila o životu, a da se ne može vidjeti ni na jednom snimku?
Zanimljivo pitanje! Prvenstveno bih rekao da su me medicina i iskustvo rada u medicinskom sektoru naučili kako je život kratak, nepredvidiv i kako treba uživati u svakom trenutku koji nam je na raspolaganju. Kada ste svakodnevno okruženi raznim bolestima, ozbiljnim dijagnozama i teškim ljudskim sudbinama, zajedno s nenormalnim radnim uvjetima i užasnim radnim vremenom, tj. ogromnim brojem radnih sati, lako možete upasti u začarani krug iscrpljenosti, negativnosti, depresije i na kraju potpunog emocionalnog “sloma”, što se danas popularno naziva “burnout”.
Umjesto toga, potrebno je shvatiti da nitko od nas ne bira kada će dobiti neku groznu dijagnozu, koja će mu u potpunosti promijeniti život, nego treba svakodnevno svoj život ispunjati ljudima i situacijama koje volite i u kojima istinski uživate.
Možda izjave tipa “živi svaki dan kao da ti je posljednji” ili “carpe diem” zvuče otrcano, ali kada gledate iz naše perspektive, to je stvarno istina.
Svaka osoba kojoj morate priopćiti tešku ili smrtonosnu dijagnozu, taj dan započela je potpuno uobičajeno, probudila se, popila kavu, spremila se za posao, odvela djecu u vrtić ili školu, otišla na posao, kao i svaki drugi dan. Samo što ste joj nekoliko sati poslije vi rekli da statistike kažu da imaju u prosjeku još dvije godine života. Probajte si zamisliti taj trenutak, a scenarij je uvijek isti.
Možda sam upotrijebio malo dramatičan primjer, ali to mi je bila i namjera.
Nakon toliko susreta s dramatičnim ljudskim sudbinama, donio sam značajne životne odluke i većim dijelom u potpunosti preokrenuo život prije malo više od pola godine, posvetio sam se stvarima koje istinski volim i koje me ispunjavaju.
Svakodnevno gledate u unutrašnjost ljudskog tijela. Može li radiolog ostati fokusiran samo na medicinski aspekt snimke?
Odgovor na ovo pitanje u potpunosti se nastavlja na prethodni odgovor. Naravno da je nemoguće ostati fokusiran samo i isključivo na medicinski aspekt snimaka koje svakodnevno pregledavamo. Svaka radiološka snimka predstavlja novi, manji ili veći medicinski misterij za radiologa koji je očitava i u kojem svakodnevno, sa stručne i znanstvene strane, iznova pobuđuje želju za istraživanjem, rješavanjem tog “misterija” i postavljanjem točne dijagnoze. Međutim, iza svake te snimke stoji stvarna osoba, kojoj će potencijalno loša dijagnoza u potpunosti promijeniti život. Za razliku od drugih medicinskih specijalnosti, radiolozi su u svakodnevnom radu manje izloženi direktnom kontaktu s pacijentima, što nas dijelom “štiti” od već spomenutog “emocionalnog pražnjenja”, ali i to sve ovisi o tome kojim dijelom radiologije se bavite.
Također, postoje značajne razlike između posla radiologa u bolničkom sustavu i u privatnom sektoru. U bolničkom sustavu svakodnevno ste izloženi ogromnom broju medicinskih snimaka, nalaza, sastanaka i timova, tako da često nemate vremena previše razmišljati o ovim stvarima. U privatnom sektoru pristup poslu je još uvijek puno humaniji, topliji i imate više vremena posvetiti se svakom pacijentu. U takvom okruženju pacijenti često žele razgovarati s radiologom nakon snimanja, traže dodatna objašnjenja nalaza te traže upute što dalje činiti nakon postavljane dijagnoze. Zbog toga vam se svakodnevno događa da često budete prva osoba koja će pacijentu priopćiti loše, katkad katastrofalne vijesti, na što ljudi različito emocionalno reagiraju, a nemoguće je da u takvim situacijama i vi ne suosjećate s njima.
Radite s najmodernijom tehnologijom. Što Vas danas najviše oduševljava u medicini?
Drago mi je da ste ovako postavili pitanje jer stalno pričamo o napretku tehnologije u medicini, o nekim revolucionarnim otkrićima ili izumima, ali svima treba biti jasno da su ljudi oni koji čine zdravstveni sustav. Bez svakodnevnog, nesebičnog i predanog rada velikog broja medicinskih i nemedicinskih djelatnika u zdravstvu, ovaj sustav bi odavno u potpunosti kolabirao. Jako mi je žao kad svakodnevno čitam kritike o ljudima zaposlenima u zdravstvenom sustavu. Iskreno, ne znam jesu li gori novinski članci ili komentari čitatelja ispod tekstova, ali ljudi po kojima se svakodnevno “pljuje”, žrtvuju najveći dio svog života da bi vama i vašim bližnjima omogućili najbolju zdravstvenu skrb koju možete zamisliti. Naravno da tu ne mislim samo na liječnike, jer da bi sustav funkcionirao, svi moraju maksimalno korektno odraditi svoj posao, od čistačice do Uprave.
Svaka čast tehnologiji! Dapače, radiologija je bez napretka tehnologije nezamisliva, ali ono što čini zdravstveni sustav nisu najmoderniji uređaji, čija se cijena ponekad izražava u milijunima eura, nego ljudi zaposleni u tom sustavu. Ono što čini razliku u javnom, a osobito u privatnom medicinskom sektoru, jest medicinski kadar, a drago mi je da su to shvatili i vlasnici privatnih medicinskih ustanova te se u zadnjih nekoliko godina situacija u kadroviranju znatno promijenila, nabolje naravno.
Kao zaključak, što me najviše smeta u današnjoj medicini, jest izloženost medicinskih djelatnika svakodnevnom verbalnom (a sve češće i fizičkom) nasilju, sa strane pacijenata, obitelji pacijenata, a što je još gore, i raznih medija, koji neselektivno skupljaju jeftine bodove kod svojih čitatelja svakodnevnim “pljuvanjem” po hrvatskom zdravstvu.
Poruka svima je da shvate da su ljudi, zaposleni u zdravstvenom sektoru, koji svakodnevno savjesno obavljaju svoj posao, bez obzira na brojne prepreke s kojima se susreću, jedina stvar koja održava ovaj sustav “na životu”.
Poruka poduzetnicima u zdravstvenom sektoru: tehnologija je fascinantna, ali najveća vrijednost zdravstvenog sustava nisu uređaji, nego ljudi. Nijedna umjetna inteligencija ne može zamijeniti kvalitetnog liječnika i tim koji se svakodnevno brine o pacijentima.
Radiolozi rijetko rade pod svjetlima reflektora. Kako gledate na položaj svoje struke danas?
Mislim da je pozicija radiologa danas jako dobra. Naravno, i dalje postoji velik broj ljudi kojima nije jasno što mi stvarno radimo, ali situacija je puno bolja nego ikad prije.
Radiolozima nisu bitna “svjetla reflektora” niti medijska eksponiranost, ali ono što je stvarno bitno jest da kolege liječnici znaju što mi radimo, što mogu od nas očekivati i da sukladno tome biraju pretrage za svoje pacijente.
Jasno mi je da pacijenti ne razumiju čime se mi ustvari bavimo, ali nedopustivo je da to ne razumiju ostali medicinski djelatnici, ponajprije liječnici drugih specijalnosti. Svaki liječnik koji upućuje pacijenta na određenu radiološku pretragu mora znati hoće li baš ta pretraga odgovoriti na njegov klinički upit, tj. je li odabrao ispravnu metodu snimanja koja će ga približiti konačnoj dijagnozi.
Dobro ste rekli da su radiolozi oni koji najčešće postavljaju konačnu dijagnozu, ali ta izjava nije u potpunosti točna, tj. nije dovoljno precizna. Konačna dijagnoza rezultat je točno određenog slijeda, tj. algoritma, koji je potrebno slijediti kod svakog pacijenta, za njegov specifični medicinski problem.
Sve počinje dobrom anamnezom i kliničkim statusom, diferencijalnom dijagnozom i jasno postavljenim kliničkim upitom, a tek tada slijedi daljnja dijagnostička obrada, laboratorijska i radiološka, radi precizne dijagnoze. Klinika bez radiologije je nezamisliva, ali isto tako i radiologija bez kliničkog dijela te je neopisivo bitno pridržavati se slijeda dijagnostičke obrade za svakog pacijenta. Kažu da u medicini dva i dva nisu četiri, no to nije istina! Dva i dva su u medicini uvijek četiri, samo treba znati zbrajati.
Ako gledate s poslovne strane, situacija za radiologe je danas odlična, tj. nikad bolja. Potražnja za radiolozima je velika, raste svakodnevno, kako u privatnom – tako i u javom sektoru, te većina radiologa danas može birati gdje želi i što želi raditi. Radiolozi su danas u situaciji postavljati vlastite uvjete i napokon biti primjereno materijalno kompenzirani za posao koji obavljaju.
Tko je Goran Milašin kada završi radni dan?
Kada radite kao liječnik, nemoguće je odvojiti privatni život od profesionalnog. U našem poslu ne možete ostaviti posao iza sebe kad vam istekne radno vrijeme jer kod nas radno vrijeme ne postoji. Uvijek vas netko zove, nešto treba, savjet ili pomoć, tako da se nikad ne možete u potpunosti isključiti, čak niti na godišnjem odmoru (na kojem upravo tipkam odgovore na ova pitanja). 😆
Privatno sam jako društvena osoba i većinu svog slobodnog vremena provodim s obitelji, suprugom i djecom te bliskim prijateljima i kumovima. Djeca su mi sada u toj životnoj dobi da supruga i ja većinu vremena provodimo odrađujući svakodnevne obaveze oko njih: vrtić, škola, jezici, sport, treninzi… Pola dana prođe nam tako da stignemo na vrijeme s jedne točke na drugu u Zagrebu (svi koji imaju djecu školske dobi znaju o čemu govorim).
Što su klinci veći, to je lakše s njima putovati, pa ponekad iskoristimo vikend za otputovati negdje u blizini, najčešće do mora.
Veći dio života proveo sam u sportu, ali nažalost, sve je manje vremena koje mogu iskoristiti za fizičku aktivnost, iako se trudim i to ubaciti u svoje planove.
Što biste željeli da jednog dana vaša djeca kažu o Vama?
Ovo pitanje mi se jako sviđa zbog toga što se ja od početka karijere pokušavam ne identificirati s poslom, tj. svojom profesionalnom ulogom liječnika. Nikad se nisam predstavljao u društvu kao liječnik i želim da me ljudi doživljavaju i pamte onakvog kakav sam privatno, kao osoba, a ne zbog onoga čime se bavim.
Želim da i moja obitelj i meni bliski ljudi jednog dana pamte da sam im posvetio većinu svog slobodnog vremena i da su se uvijek osjećali voljeno, poželjno i opušteno u mom društvu. Ne želim da me pamte po materijalnim stvarima, a pogotovo ne po profesionalnim titulama, kojih nikad nisam bio obožavatelj.
Također, i sa svoje strane, ne želim jednog dana žaliti za propuštenim vremenom. Pod time mislim na vrijeme provedeno sa svojom djecom, suprugom, roditeljima i prijateljima, jer smatram da su to najbitnije stvari u životu. Realno, to su jedine osobe koje će vas se uopće sjećati, a na bilo kojem poslu ili funkciji ste vrlo lako zamjenjivi. Proveo sam dovoljno vremena na Rebru da vidim kako se “veliki” i nezamjenjivi profesori, nakon što odu u mirovinu, zaborave do idućeg ljeta.
Zbog toga bih želio posebno pohvaliti svog poslodavca, koji mi omogućava bavljenje medicinom na ozbiljan način, prema svim modernim profesionalnim standardima, ali uz normalno okruženje, odlične uvjete te dovoljno slobodnog vremena za sve gore navedene stvari koje su meni primarne u životu.
Jeste li neke velike životne odluke donijeli upravo zbog svega što svakodnevno viđate u medicini?
Rekao bih da sam dovoljno rano u svom životu naučio posložiti prioritete te da sam shvatio da je moguće baviti se ozbiljnom medicinom, na ozbiljan način, u ugodnoj atmosferi i okolini, a s druge strane biti dovoljno odmoran i zdrav za uživanje s obitelji i dragim ljudima.
Iskreno se nadam da će većina poslodavaca u zdravstvu, i privatnih i državnih, svojim djelatnicima omogućiti takve radne uvjete i da će pokušati shvatiti nove generacije liječnika koje dolaze i njihove životne vrijednosti, koje se značajno razlikuju od prethodnih generacija.
Jeste li privatno jednako ambiciozni kao profesionalno?
Jako sam ponosan na svoju dosadašnju karijeru i put koji sam izabrao. Najviše sam ponosan što sam apsolutno sve postigao sam. Pogotovo što sam to postigao u sustavu koji često ne radi u vašu korist, nego naprotiv, protiv vas, u korist previše “privilegiranih” pojedinaca, ali to je sad potpuno druga tema koju ne želim otvarati, jer sam se napokon riješio “gorčine” koju sam predugo u sebi nosio.
Povezanost sa svjetskim i europskim organizacijama oduvijek mi je bila jako bitna, jer je medicinu nemoguće raditi izolirano te je komunikacija s drugim centrima izvrsnosti nužna za profesionalni napredak. Baš zbog toga mogu odgovorno tvrditi da je razina medicinske skrbi u Republici Hrvatskoj na istoj razini kao u svim razvijenim zapadnim državama.
Položio sam Europski specijalistički ispit iz radiologije (EDiR), a ovu jesen također pristupam Europskom subspecijalističkom ispitu iz neuroradiologije (EDiNR) koji organizira Europsko društvo za neuroradiologiju (ESNR). Za sve navedeno uvijek me “gurala” moja osobna, intrinzična motivacija, a ne nekakav sustav eksterne validacije i odobravanja okoline ili profesionalnih društava.
Navedena urođena motivacija me oduvijek poticala na svakodnevni napredak, bilo u profesionalnom ili privatnom životu. Velikim dijelom smatram da je za to zaslužan sport kojim sam se bavio od rane dobi, a koji me značajno karakterno izgradio te navedeno pokušavam prenijeti i na svoju djecu. Pokušavam ih odgojiti da shvaćaju da je ozbiljnim radom i trudom moguće ostvariti sve u životu, ali također pokušavam ne postavljati pred njih prevelika očekivanja. Apsolutno izbjegavam kroz njih ostvarivati neke svoje neostvarene ideje ili liječiti svoje komplekse.
Komu dugujete najveću zahvalnost za sve u svome životu?
Postoji nekoliko osoba koje su velikim dijelom zaslužne za ovo gdje sam danas, a navest ću ih kronološkim redom da se netko ne uvrijedi.
Na početku su to moji roditelji, koji su me odgojili i podredili svoje živote meni, a ne svojim interesima ili osobnim uspjesima, što su kao način odgoja i razmišljanja prenijeli i na mene te na taj način i ja odgajam svoju djecu.
Zatim moja supruga, s kojom sam evo već 20 godina, još od gimnazije koju smo zajedno pohađali u Karlovcu. Puno smo toga prošli zajedno i ne mogu niti zamisliti kako bi mi život izgledao bez njezine bezrezervne podrške.
Što se profesionalnog dijela tiče, ovdje moram navesti svog prvog šefa, dr. Hrvoja Stipića, nažalost sada pokojnog, koji je bio neopisivo dobar šef i prijatelj, kojeg sam jako volio i koji mi je značajno olakšao ulazak u svijet medicine nakon fakulteta, a koji mi i danas često nedostaje kada mi treba savjet.
Za kraj, osoba koja me naučila sve što znam o neuroradiologiji, a koja je prvenstveno moj bliski prijatelj, zajedno sa svojom cijelom obitelji, dr. Ivan Jovanović, trenutno najbolji dijagnostički i intervencijski neuroradiolog u državi i šire.
Kako biste u tri rečenice saželi sve ovo o čemu smo razgovarali?
- Na poslu smo svi zamjenjivi, u svojoj obitelji nismo.
- Iza svakog nalaza uvijek vidim cijelog čovjeka i njegovu sudbinu.
- Ne želim da me jednog dana pamte po titulama, nego po ljudskosti.
