Postoje ljudi kojima “bijela kuta” nije samo profesija, nego identitet. A postoje i oni rijetki koji uspiju sačuvati sebe i kada je skinu. Izv. prof. dr. sc. Dinko Bagatin pripada upravo toj drugoj skupini.
Odrastao uz ime koje u hrvatskoj medicini ima težinu, oca prof. dr. sc. Marija Bagatina, izv. prof. dr. sc. Dinko Bagatin danas, zajedno s bratom dr. Tomicom Bagatinom, nastavlja obiteljsku priču koja je od liječničkog poziva stvorila sinonim za povjerenje, znanje i vrhunsku estetiku.
Kao dio tima Poliklinike Bagatin, koji je osvojio titulu najbolje estetske klinike na svijetu, svakodnevno radi posao u kojem su preciznost, odgovornost i povjerenje važniji od svega. No iza kirurške preciznosti krije se čovjek koji izuzetno drži do svoje obitelji, koji se odmori na dječjim treninzima, u večernjim razgovorima kod kuće i malim svakodnevnim stvarima koje vraćaju mir nakon intenzivnih dana u operacijskoj sali.
U sklopu serijala Iza bijele kute razgovaramo o nasljeđu, pritisku, perfekcionizmu, ljepoti, poduzetništvu i onome što ostaje kada se ugase svjetla operacijske sale.
Kad skinete “bijelu kutu” – tko je zapravo Dinko Bagatin? Što ostaje isto, a što se potpuno mijenja?
Kad izlazim iz Poliklinike, posao ne može nestati kao na prekidač. U glavi još prolazim obaveze, pacijente, planove za sljedeći dan. Ali onda nastupa onaj drugi dio mene – onaj privatni. Otac sam koji vodi sina na nogomet, kćer na gimnastiku i koji najviše uživa u svakodnevnim trenucima s obitelji.
Iskreno, upravo me ti trenuci najviše vraćaju sebi. Nogomet na igralištu, mali kućni razgovori, planiranje školskih i poslovnih obaveza… To su stvari koje me drže prizemljenim bez obzira na dinamiku posla.
Odrasli ste uz oca, prof. dr. sc. Marija Bagatina, a danas radite rame uz rame s bratom dr. Tomicom Bagatinom. Koliko je to nasljeđe blagoslov, a koliko Vas obavezuje?
Ono što smo naslijedili od oca nije samo prezime, nego odnos prema radu i ljudima. Naučio nas je da kirurgija nije samo zahvat, nego odgovornost prema čovjeku koji vam poklanja svoje povjerenje. Od njega smo naučili da se posao ne „odrađuje”, nego živi te da nema kompromisa kada su kvaliteta, edukacija i pacijenti u pitanju. I mislim da upravo to danas pokušavamo nastaviti – svaki na svoj način.
Duga tradicija, trojica kirurga i jedno prezime. Po čemu se u cijeloj priči ističete baš Vi?
Nositi poznato prezime uvijek sa sobom nosi i određena očekivanja. Ali s vremenom shvatite da jedino što dugoročno vrijedi jesu vlastiti rad i rezultati. Fokus sam stavio na to i shvatio da pacijenti vrlo brzo osjete tko ste kao liječnik i kao čovjek. Tu nema skrivanja iza prezimena. Povjerenje se gradi znanjem, odnosom i dosljednošću – svaki dan iznova.
Ljudi Vas vide kao liječnika koji mijenja živote. Doživljavate li to kao kompliment ili dodatni pritisak?
I jedno i drugo! Cilj svega što radimo jest poboljšati kvalitetu života ljudi koji nam dolaze. Nekad je to estetska promjena, nekad povratak samopouzdanja, a nekad osjećaj da se osoba ponovno dobro osjeća u vlastitoj koži. Upravo zato stalno učimo, educiramo se i pratimo svjetske trendove. Medicina je područje u kojem si ne možete dopustiti stagnaciju.
Liječnik ste, ali i privatnik koji vodi ozbiljan sustav. Gdje je veći pritisak – u operacijskoj sali ili iza poslovnih odluka?
Operacijska sala traži maksimalan fokus jer tamo nema prostora za pogrešku. Ali vođenje privatnog zdravstvenog sustava nosi jednu drugu vrstu odgovornosti – prema ljudima, timu i standardu koji želite održati. Na kraju dana, i medicina i poduzetništvo imaju nešto zajedničko: odluke često morate donijeti brzo, a ljudi oko vas vjeruju da znate što radite.
Što je za Vas luksuz i kako on izgleda?
Vrlo jednostavno – šetnja do kuće i vrijeme provedeno s obitelji. Mislim da ljudi danas često podcjenjuju koliko su mir i red zapravo luksuz. Meni su upravo ti mali jednostavni trenuci najvažniji u životu.
Postoji li trenutak izvan operacijske sale koji Vas je oblikovao jednako snažno kao medicina?
Definitivno obitelj! Brak, roditeljstvo, odgovornost prema djeci… To vas promijeni na način na koji vas nijedna diploma ni edukacija ne mogu promijeniti.
Postoji li neki Vaš angažman koji javnost ne poznaje, a vrijedno ga je podijeliti?
Humanitarni rad kroz Rotary klub. Mislim da čovjek, bez obzira na profesiju i uspjeh, mora ostati povezan sa zajednicom i imati svijest da može pomoći drugima.
Kako danas gledate na ljepotu kada niste u ulozi estetskog kirurga?
Mislim da je prirodnost ključ svega. Ljepota nikada ne bi smjela izbrisati osobnost čovjeka. Naš cilj nije stvarati savršenstvo, nego pomoći ljudima da budu zadovoljni sobom – na prirodan i skladan način.
Što Vas danas više pokreće – profesionalni izazovi ili osobni mir?
I dalje me jako motiviraju noviteti u medicini i kirurgiji, nove tehnike i mogućnosti da pacijentima pružimo još bolju uslugu. Ali s godinama sve više cijenim i osobni mir. Mislim da pravi uspjeh dolazi tek kad uspijete pronaći balans između ta dva svijeta.
Da danas možete nešto poručiti onom Dinku s početka fakulteta – što biste mu rekli?
Rekao bih mu: “Samo nastavi hrabro dalje! Sve će se posložiti i sve će jednom imati smisla!” Ne bih puno mijenjao. Mislim da čovjek mora proći i izazove i nesigurnosti da bi znao cijeniti ono što ima i što je izgradio.
