Početkom travnja 1995. godine, usred bijela dana, robustan sredovječni muškarac upustio se u pljačku dviju banaka u Pittsburghu. U svom pohodu nije bio zamaskiran niti prerušen, a prije izlaska iz svake banke nadzornim kamerama uputio je osmijeh. Kad je nešto kasnije te večeri policija pokucala na vrata i uhitila McArthura Wheelera, on nije mogao skriti svoje iznenađenje. Snimke nadzornih kamera bile su više nego dovoljne da otkriju identitet pljačkaša, odnosno potvrde da se radi upravo o njemu. Međutim, Wheeler je, potpuno šokiran, uvjeravao policajce da to nije moguće jer je “nosio sok”. Naime, on je u svoj pljačkaški pohod krenuo licem premazanim limunovim sokom, vjerujući da će tako biti nevidljiv, jer se taj sok može koristiti kao nevidljiva tinta.
Ovaj neobičan slučaj samo je jedan od ekstremnih primjera kognitivne pristranosti, poznatije kao Dunning-Krugerov efekt. Radi se o sklonosti ljudi ograničenih sposobnosti i/ili znanja u određenom području da precjenjuju te iste sposobnosti i znanja u odnosu na neki objektivan kriterij, druge ljude ili opću populaciju.
Blaženo neznanje
Psiholozi David Dunning i Justin Kruger sa Sveučilišta Cornell proveli su 1999. seriju od četiri eksperimenta, kojima su i znanstveno željeli ispitati postojanje ovog fenomena. Njihove polazne hipoteze bile su da će nesposobni i nestručni pojedinci biti skloni precjenjivati vlastite sposobnosti i znanja te da neće biti u stanju uočiti razliku u sposobnostima i znanjima između sebe i drugih koji ta znanja i sposobnosti posjeduju. Također, ti isti pojedinci neće biti u stanju realno sagledati koliko su njihove sposobnosti nerazvijene ili znanje nedostatno, no ako ih se dodatno obuči, bit će u stanju uvidjeti svoje prethodno neznanje ili nesposobnost. Ispitanici, studenti Sveučilišta Cornell, prvo su rješavali testove iz različitih područja (engleska gramatika, logičko rasuđivanje i smisao za humor), a potom su nekoliko tjedana poslije studenti, čiji su rezultati na testovima bili u 25 % najboljih i oni čiji su rezultati bili u 25 % najlošijih, trebali procijeniti svoj učinak na testovima u odnosu na druge ispitanike.
Na temelju prikupljenih podataka, Dunning i Kruger potvrdili su polazne pretpostavke da će oni koji postižu najlošije rezultate biti skloni precjenjivati svoj učinak na testovima te neće biti u stanju uočiti razliku u postignuću između sebe i uspješnijih kolega. Zapanjuje podatak da su se, primjerice, ispitanici čiji je rezultat na testovima spadao u 12 % najlošijih, smjestili na 62 % po uspješnosti kod samoprocjene. Drugim riječima, u stvarnosti je samo 11 % rezultata bilo lošije od njihova, a oni su procijenili da ih je 61 % lošijih. Činjenicu da oni koji ne znaju, uz to, i nisu toga svjesni, nazvali su “dvostrukim teretom” jer su eksperimenti potvrdili da ispitanici koji su postigli najlošije rezultate ujedno nemaju ni razvijenu tzv. metakogniciju, kako se u kognitivnoj psihologiji naziva “znanje o vlastitom znanju” ili “spoznaja o mogućnostima vlastite spoznaje”.
U skladu s time, potvrdili su i pretpostavku da je nužno unaprijediti znanja i sposobnosti onih koji ih ne posjeduju ne bi li oni postali svjesni svojih prethodnih deficita. Tako je dodatna edukacija ispitanika pridonijela ne samo postizanju boljeg rezultata na testu, već i većoj objektivnosti njihove procjene vlastitog postignuća. Spoznaje do kojih su empirijski došli Dunning i Kruger objavili su te iste 1999. g. u znanstvenom članku pod naslovom “Nevješti i nesvjesni toga: Kako poteškoće u prepoznavanju vlastite nesposobnosti vode do napuhane samoprocjene” ili, u originalu, “Unskilled and Unaware of It: How Difficulties in Recognizing One’s Own Incompetence Lead to Inflated Self-Assessments” (Journal of Personality and Social Psychology, br. 77 (6), str. 1121–1134).
Ovu iluziju superiornosti, prisutnu kod pojedinaca s manjkom sposobnosti, znanja i vještina u nekom području prepoznali su još davno prije mnogi veliki umovi, pa su tako poznate izjave npr. Konfucija “Znanje je poznavati granice svoga neznanja”; Jean-Jacquesa Rousseaua “Što čovjek manje zna, to mu se njegovo znanje čini većim”; Charlesa Darwina “Samopouzdanje češće proizlazi iz neznanja nego iz znanja”; Bertranda Russella “Problem sa svijetom je u tome što su glupi potpuno sigurni, a inteligentni puni sumnji” ili Alberta Einsteina “Razlika između genijalnosti i gluposti jest u tome što genijalnost ima granice”. Psihologijski dvojac s Cornella za svoj je objavljeni rad 2000. godine dobio satiričnu nagradu Ig Nobel, koja se dodjeljuje svake godine na Sveučilištu Harvard (uoči dodjele prave Nobelove nagrade) znanstvenim postignućima kojima se “ljudi prvo smiju, a onda se nad njima zamisle”.
I najbolji griješe
Istraživanje Dunninga i Krugera otkrilo je još jednu zanimljivu pojavu, a ta je da su i oni najsposobniji i najstručniji u nekom području također podložni biti pristrani u samoprocjeni na način da se do neke mjere podcjenjuju. Njihovo podcjenjivanje vlastitih sposobnosti i znanja znatno je manje od precjenjivanja zabilježenog kod njihovih neuspješnih kolega, no ipak je prisutno. Čini se da s većom kompetencijom opada (lažno) samopouzdanje, a raste skromnost jer Dunning i Kruger ove nalaze interpretiraju na način da precjenjivanje kod pojedinaca s očitim nedostatkom sposobnosti i znanja proizlazi iz pogrešne percepcije vlastitih kompetencija, a podcjenjivanje kod kompetentnih pojedinaca počiva na pogrešnoj percepciji tuđih kompetencija, odnosno oni pretpostavljaju da i drugi posjeduju jednaka znanja i sposobnosti kao i oni.
Brojne druge studije koje su se također bavile samoprocjenom vlastitih sposobnosti, znanja i vještina potvrdile su Dunning-Krugerov efekt, odnosno spomenutu iluziju superiornosti, i to kod oba spola podjednako. Ova kognitivna pristranost uočena je u samoprocjeni vlastitih kognitivnih sposobnosti (inteligencije), stručnosti i učinkovitosti u poslu, kod kušanja vina i baratanja vatrenim oružjem kod lovaca, kao i u slučaju vještina upravljanja automobilom i vođenja ljudi.
Prevencija iluzije superiornosti
Dunning-Krugerov efekt smanjuje se s porastom sposobnosti, znanja i vještina pojedinca u nekom području, a time i opasnost da ćemo zbog njihova deficita sebe pogrešno procjenjivati kompetentnijima nego što stvarno jesmo. Izostanak objektivne samoprocjene zbog nedostatka znanja, kao i svijesti o tome, manji je problem od onoga da zbog tog istog manjka znanja češće griješimo i donosimo loše odluke u poslu i životu općenito. Ukoliko doista želimo biti superiorni u nečemu, a ne u iluziji da to jesmo, ključno je stalno biti otvoren i spreman za učenje, pogotovo kad se susrećemo s nekim novim zadatkom, poslom ili područjem djelovanja.
Dakle, ponavljati i produbljivati gradivo koje želimo svladati, uvježbavati i brusiti vještine. Pritom je poželjno imati pri ruci mentora koji je provjereni autoritet u području u kojem stječemo nova znanja i vještine. Također, kad su pred nama novi zadaci ili projekti, onda je veća vjerojatnost uspjeha ako su oni što specifičniji i konkretnije definirani. Lakše ćemo pratiti svoj napredak ako postavimo neke objektivne kriterije i željene ishode nego ako svoju procjenu baziramo na tome mislimo li da posjedujemo neke opće sposobnosti za uspješno izvršenje zadatka ili se pokušavamo uspoređivati s kolegama, jer tad otvaramo prostor za aktivaciju Dunning-Krugerovog efekta. I ništa manje važno od svega prethodno navedenog jest kontinuirano tražiti povratnu informaciju u svrhu procjene svog napretka, razmotriti je čak i ako nam je nije ugodno čuti te razmisliti kako je možemo iskoristiti da budemo još bolji.
