Mjesecima tražite pravu osobu, rezultati trpe, a sa svih strana slušate da „kvalitetnih ljudi na tržištu nema“. Postajete nestrpljivi. I onda dolazi kandidat iz poznate kompanije. Samouvjeren je, komunikativan i podsjeća vas na odličnog bivšeg zaposlenika. „Napokon netko dobar.“ Na jedno pitanje odgovara slabo. Niste ga dobro ni postavili. Na drugo briljira. Znali ste da je dobar. Na kraju razgovora ima odličan zaključak. Ostale kandidate slušate s pola uha i uspoređujete s njim. Uvjereni ste da ste odlučili racionalno. Možda jeste. A možda je vaš mozak odlučio prije vas.
Ono što često čujemo počinjemo doživljavati istinitim, a naše stanje utječe na pažnju i procjenu. Veću težinu dajemo onome što dolazi prvo, a bolje pamtimo posljednje. Ono što nalikuje poznatom obrascu lakše procjenjujemo kroz njegove karakteristike. Nekoliko dobrih osobina proširujemo na cijelu osobu, a stvoren dojam lakše potvrđujemo nego preispitujemo.
Kandidata ste zaposlili. Donio je važnog klijenta i ostvario ciljeve, ali suradnja s timom ne ide. Kad ponovno zakasni s rokom, pomislite: „Možda ipak nije taj. Znao sam.“ Uvjereni ste i da zna da niste zadovoljni, iako mu to niste jasno rekli. Kolega primjećuje da su se odnosi u prodaji pogoršali otkad je došao. HR ističe da je ostvario većinu ciljeva i doveo važnog klijenta, dok tim upozorava na probijanje rokova i probleme u vođenju. Nakon probnog roka zadržavate ga uz coaching. Sada vam se čini da ste još na intervjuu vidjeli uz potencijal i potrebu za podrškom. A kada birate coacha, prvi vam pada na pamet onaj čije objave često viđate.
Dobra odluka nije ona bez mentalnih prečaca, nego ona u kojoj prepoznajemo kada brzina našeg mozga prestaje biti prednost i postaje rizik.
Negativnom dajemo veću težinu od pozitivnog. Tuđe pogreške lakše pripisujemo osobinama nego okolnostima, a uspjeh vlastitoj odluci. Očekujemo da drugi razumiju i ono što nismo jasno izgovorili. Istodobne događaje povezujemo kao uzrok i posljedicu. Iste činjenice procjenjujemo drukčije ovisno o tome kako su predstavljene. Kada znamo ishod, vjerujemo da smo ga mogli predvidjeti, a ono čega se najlakše sjetimo uzimamo kao relevantan izbor.
Sve su to mentalni prečaci, heuristike kojima kompleksnu stvarnost činimo upravljivom. Mozak ne može svaku situaciju detaljno analizirati pa nam heuristike omogućuju dovoljno dobre odluke, dovoljno brzo. Problem nastaje kada brzu procjenu zamijenimo za činjenicu.
Iskustvo pomaže jer ne rješavamo svaki problem od početka, ali mozgu daje i više materijala za stvaranje obrazaca. Intuicija zato može biti vrijedna, ali nije isto što i dokaz. Za lidere je to posebno važno jer njihove odluke i interpretacije često oblikuju način na koji cijela organizacija razumije stvarnost. Tako se krug zatvara: prečaci utječu na odluku, odluka stvara iskustvo, a iskustvo postaje materijal za buduće prečace.
Heuristike ne možemo isključiti, a kvalitetno odlučivanje ne znači beskonačno analizirati. Znači prepoznati ih i usporiti kada je važno: odvojiti opažanje od zaključka, tražiti dokaze, provjeriti kontekst, potražiti ono što proturječi našem mišljenju i uključiti drugu perspektivu.
