Učiniti danas ili ostaviti za sutra? Hamletovsko je to pitanje koje poput Damoklova mača visi iznad naših glava ako imamo i trunku odgovornosti. Problem je to i autora ovoga teksta, koji je stvari navikao obavljati na način da ih uvijek ostavlja za posljednji trenutak. Čak i one koje su naizgled bezazlene i koje se mogu obaviti bez dodatne kapi znoja ili bilo kakva intelektualnog napora. Imam vremena!
No pješčani sat zadanih rokova uvijek nemilosrdno teče negdje u podsvijesti i s vremena na vrijeme bljesne u svijesti kao bolan podsjetnik kako naša vlastita lijenost pretvara život u bijeg od odgovornosti. Problem je u tome što svi imamo dušu i ona želi živjeti slobodna, bez ljudskih ograničenja i zadaća koje su u konačnici potpuno nevažne u višim konstelacijama svemira. I to je potpuno u redu, to nam govori kako smo slobodna bića koja ovaj planet posjećuju samo načas kako bi se kasnije vratila u vječnost. Međutim, sad smo ovdje, tu smo, na svome radnome mjestu od kojeg moramo i živjeti.
Upravo je ova suprotnost između onoga što doista jesmo i uloge koje smo preuzeli u ovom životu najveći problem s kojim se moramo boriti svakodnevno, i to ne samo na radnome mjestu, već i u životu uopće. I zato obaviti posao na vrijeme, biti točan i profesionalan, poštovati rokove i biti uspješan – nije nimalo lako. Zapravo je živjeti sada najvažnija poslovna vještina koju moramo svladati još danas. Bez krivnje i zabrinutosti što će se dogoditi za pet minuta, sat vremena, sutra, za pet godina. Živjeti i raditi u sadašnjem trenutku, bez lijenosti, opterećenja što će se dogoditi ako ne uspijemo i bez stresa.
U vremenu konstantne utrke, gdje se trendovi, zadaće i poslovi mijenjaju kao na Fordovoj pokretnoj traci, negdje tamo kada se proizvodio prvi serijski automobil, još je teže biti pribran, koncentriran i usmjeren na sada. Jer, doista, prošlost ne možemo vratiti, ponoviti, a sutra je samo iluzija sazdana u našem umu i obično se sastoji od bezbroj scenarija koji su u većini slučajeva negativni.
A podrška okoline temeljena je na konstantnim upitima: kada će biti gotovo?
Koji recept sami sebi moramo propisati kako bismo bili uspješni na poslu koji obavljamo? Naravno, on ne postoji. No postoji svjesnost i narodna izreka: „Tko rano rani, dvije sreće grabi.“
Što to znači? Ako posao koji je pred nama ne odlažemo, već svladamo inicijalnu lijenost, učinit ćemo i sutra malo sigurnijim. Svi se sjećamo trenutaka kada smo obavili neku vrlo važnu zadaću i odahnuli. Tada nam taj sutra nije izgledao tako nesigurno i zastrašujuće. Do novog problema. I tako ukrug!
Kako bismo izbjegli ovu zamku koju nije nimalo lako izbjeći, moramo svladati vještinu življenja u sadašnjem trenutku. Odbaciti rokove i krivnju, odbaciti pritiske i prošle neuspjehe te se posvetiti onomu što je trenutno pred nama.
Zapravo, ništa drugo i ne postoji osim sadašnjeg trenutka. A vrijeme? Kako je to genijalno rekao Albert Einstein: „Vrijeme je relativan pojam!“ Zapravo, i ne postoji, osim u našim glavama. Postoji jedino i vječno sada. Koliko nam traje vrijeme kada radimo nešto što volimo i kada radimo nešto što mrzimo iz dna duše? Protječe li jednako? U prvom slučaju proleti, dok u drugom okiva naš um vječnošću.
Pouka? Radimo posao koji volimo, a onaj koji ne volimo naučimo zavoljeti. Prevarimo sami sebe, shvatimo problem kao prepreku iz koje ćemo izaći mudriji i vještiji. Nema dosadnog posla i nedostižnog roka. Samo naša borba protiv straha što će biti sutra. I ne brinite se, sutra ne postoji, postoji samo sada!
