Vratimo li se koji korak u vremenu, recimo stoljeće unatrag, našli bismo se u vremenu u kojem, da ste žena, ne biste imali pravo glasa. Zamislimo da ste bili prosječna žena u nekom malom mjestu, kakav bi bio vaš život?
Živjeli biste vjerojatno u priličnom siromaštvu, udali se brzo da osnujete svoje domaćinstvo i u njemu biste, zajedno s mužem, radili od jutra do mraka da biste preživjeli.
Za par godina naišli bi ratovi, prvi, i nakon nekoliko godina drugi. Muž bi otišao braniti vaš dom i vraćao se doma sve nesposobniji za normalan suživot i rad, a na vama bi bila ne tri, nego sva četiri kuta kuće, uključujući i krov.
Preko navedenog krova gazile bi različite vojske, a jedna od njih bi možda unovačila i vas.
Tada biste se prvi put našle u situaciji u kojoj je svejedno kojeg ste spola, bili biste važni jer ste još jedan čovjek koji pridonosi pobjedi.
Neke žene su zaista završile u ratu, a neke druge u tvornicama, u kojima za vrijeme rata nije imato tko raditi – sjetite se “Rosie the Riveter”, bivše kućanice koja se tijekom rata transformirala u majstoricu zakivanja.
Osim službene verzije povijesti, postoji i ona koja se rjeđe priča, povijest između naša 4 zida, koja kazuje o tome koliko su baba i dida bili povezani i kako su se u raznim nedaćama brinuli o svojoj obitelji, ali i jedno o drugom.
U životu koji se sastojao od teškog rada i težačenja, svatko je bio važan. Bez žena obitelj ne bi bila zbrinuta, a bez muškaraca obitelj ne bi bila sigurna. Hranu i ljubav, svatko na svoj način, na stol su stavljali oboje.
Uspjeh je plod zajedništva
Kako god nama njihov život izgledao, oni su bili na svoj način ravnopravni tim koji je osigurao i naš dolazak na ovaj svijet. Zajedno, oni su uspjeli!
Promjena u vašoj percepciji uloge žene mogla bi nastati u trenutku kada biste, izašavši iz kruga svojeg malog mjesta doznali da negdje drugdje postoje žene iz školovanih i imućnih obitelji koje su postale poznate zbog svojeg, najčešće umjetničkog i književnog rada, te da se negdje događa neki drugačiji život u kojem žene rade, zarađuju, čak i žive same.
Saznali biste i da su, dok ste vi živjeli u svome malom mjestu, u isto vrijeme, na vašem govornom području, postojale jedna Ivana Brlić Mažuranić ili Marija Jurić Zagorka, i tu i tamo i poneka liječnica i znanstvenica.
Pa kako su one to uspjele, pitali biste se – i shvatili da su se mogle baviti svojim poslovima zato što su imale podršku i svojih obitelji, ali i drugih žena i muškaraca.
Istaknuti muškarci podupirali su žene u njihovim karijerama. Na primjer, Zagorka je posao u novinama dobila na inicijativu biskupa Josipa Jurja Štrosmajera, a Ivanu Brlić Mažuranić su njezini muški kolege književnici i poznati akademici nekoliko puta predlagali za Nobelovu nagradu za književnost.
No pogled u širu povijesnu sliku pokazao bi vam da je u njihovo vrijeme postojala hrpa drugih talentiranih djevojčica, ali i dječaka, koji nisu dobili priliku, jednostavno zato što im je njihove obitelji nisu mogle stvoriti. Bili su ravnopravni u nemogućnosti.
Da ste bili žena 1945. godine, na našem području biste i službeno dobili pravo glasa. Usput, u Švicarskoj biste, na primjer, na pravo glasa čekali do 1972.
Napokon bi vam se, i to posve besplatno, otvorili fakulteti i škole. Studirale biste, zapošljavale biste se, radile, i napokon imale svoje vlastite prihode.
Uz to biste, s puno manje prisile nego prije, pronalazile partnera s kojim biste zasnovale obitelj te biste se zajedno s njim našle u potpuno novom izazovu harmoniziranja radnih i obiteljskih obaveza.
Muškarci su se trebali snaći u situaciji da otpuste ulogu glavnog hranitelja obitelji i usput ostanu muškarci i partneri u odnosu s vama, ali i da budu dostupni očevi svojoj djeci. A vi ste istovremeno postajale i majke i supruge i stručnjakinje s uspješnom karijerom.
Što znači i kako izgleda ta ravnopravnost?
Život vam više ne bi bio težak kao što je bio u malome mjestu s početka priče, ali bi se pojavilo pitanje kako uklopiti vrijednosti koje ste naslijedili tradicijom i odgojem s novim ulogama i mogućnostima koje su se otvorile. Ovo pitanje je jednako zateklo i žene i muškarce, jer je na prvu izgledalo da su nam se neke uloge malo pomiješale. Nove prilike donijele su i nova pitanja: jedno od njih je i pitanje što znači i kako izgleda ta ravnopravnost.
Ravnopravnost nije samo jednakost, jer svatko do mjesta izjednačavanja prilika treba prijeći svoj, drugačiji put.
Učeći o tome kako su tu dilemu riješili drugdje, saznale biste više o pravima koja su kroz povijest imale žene i onima koja su imali muškarci, kao i o načinima kako te činjenice još uvijek djeluje na sve nas.
Naučile biste cijeniti svoje pravo glasa, jer ono znači i pravo na vlastiti bankovni račun, a time i na slobodu izbora.
Saznale biste da na drugim mjestima svijeta postoje ljudi druge boje kože čiji je put do ravnopravnosti, posebno za žene, bio i još uvijek jest i dulji i trnovitiji od našega.
Nakon upijanja tih svih prilično bolnih povijesnih priča, zapitali biste se – pa ima li uopće šanse za nas, možemo li mi biti ravnopravni? I gotovo da biste odustali od vjerovanja da je to moguće kad biste se sjetili bake s početka priče koja je svojim cjelodnevnim radom u polju osigurala vašu budućnost u uredu.
Trajne vrijednosti: poštovanje, povjerenje i zajedništvo
Kroz misli o njoj sjetili biste se vrijednosti koje su oduvijek u srži čovječanstva, iako povijest malo o njima piše – sjetile biste se poštovanja, povjerenja i zajedništva.
Shvatile biste da su se te vrijednosti možda prije drugačije živjele, ali da su bile jednako vrijedne i potrebne kao što su sada.
I da su baš one dio tradicije koji možemo ponijeti iz naših obitelji, neovisno o tome otkuda dolazimo i na tome graditi svoje odnose i u privatnom, ali i u poslovnom životu.
Poštovanje, povjerenje i osjećaj zajedništva s drugom osobom koja se trudi dati sve od sebe na zajedničkom cilju osnova je svih dobrih odnosa i ravnopravnosti.
Past će vam sada na pamet i različiti ljudi, na primjer profesori i profesorice, stariji kolege, šefovi, koji su vas podržali zato što je vaš rad bio dobar, kao i koji su vam otvarali vrata za napredovanje zato što su prepoznali vrijednost onoga što radite.
Svaki način kojim se poštovanje, povjerenje i podržavanje izvrsnosti provodi u praksi jednako je dobar.
Nekim ženama je osnažujuće da se povezuju i razmjenjuju iskustvo s drugim ženama, kako bi jedna drugu podržavale u karijerama i osobnom razvoju.
Drugima pak je ugodnije raditi i međusobno se podržavati u raznovrsnijem društvu. U različitim istraživanjima pokazalo se da je ključ otpornosti, uspješnosti i inovativnosti timova upravo raznovrsnost te da je za organizacije najbolje kad su u njenom vodstvu jednako zastupljeni svi članovi populacije kojoj stvara vrijednost.
Uz mnoge odlične inicijative koje iniciraju prilagođavanje radnih sredina i ženama i muškarcima, meni je posebno drag i važan događaj promjene imena internacionalne organizacije PWN Professional Women Network, koju je, kao pripadajuću svjetskoj PWN mreži 2016. osnovala grupa stručnjakinja i stručnjaka, vođena Marijanom Šarolić Robić, Hajdi Ćenan, Dijanom Sušac, Nadjom Schaps Horvat i Katarinom Sabol.
PWN Zagreb ➡ PWMN Zagreb
Profesionalna mreža žena, internacionalna neprofitna organizacija posvećena gender – ballanced leadershipu u poslovnom okružju, okuplja od samog početka i žene i muškarce.
Želeći pokazati kako uistinu u praksi provode ono o čemu govore, voditelji PWN-a su prije dvije godine u krovnoj PWN organizaciji lokalno napravili promjenu imena, od PWN Zagreb Professional Women Network u PWMN Croatia Proffesional Women and Men Croatia.
Osim namjere da ime odražava stvarno stanje članstva organizacije i da transparentno provede svoje riječi u djelo, ova inicijativa naslanja se na rezultate istraživanja koji govore o tome da je uspješnost projekata kojima se podržava raznovrsnost i uključivost nekoliko puta veća kad su u njih uključeni profesionalci oba spola, nego kad su uključene samo žene.
U ovom trenutku je PWMN i dalje jedini ogranak krovne organizacije koji je i nazivom obuhvatio i muškarce i žene, te se nadamo da će inspirirati i druge organizacije da dobrom praksom pokažu da jedni bez drugih ne možemo, i da za su nam za osnaživanje liderske pozicije žena potrebne podrške i žena i muškaraca.
Žene i muškarci nisu biološki jednaki, ali želje, sposobnosti i znanja kojima možemo pridonijeti uspjehu organizacije nisu određena spolom. To što smo istovremeno i različiti i jednakovrijedni je dobro za organizacije, jer su u svakom pogledu poželjnije one čiji sastav odražava stvarnu populaciju za koju stvara vrijednost.
Današnji svijet se uvelike razlikuje od onog malog mjesta u kojem smo počeli ovu priču i svakim danom je sve kompleksniji, što zbog ogromne količine informacija, što zbog brze promjene prilika i novih tehnologija koje nam na dnevnoj bazi mijenjaju načine kako radimo.
Istovremeno je i fantastično i zahtjevno sudjelovati u građenju novoga svijeta. Da bismo ga stvorili boljim, potrebni smo svi i samo ga zajedničkim snagama možemo najbolje izgraditi.
