Svako malo netko od mojih poznanika, većinom poduzetnika, prijavi u Facebook statusu lokaciju KBC Rebro. Uz to obično ide status: doktori kažu – morate usporiti. A ajde ti uspori kad moraš podmiriti more davanja i doprinosa i poreza, nositi se s kaosom stalnih promjena i sve to u ne baš cvjetajućem ambijentu lokalne ekonomije.
Pokretanje posla je kao pokretanje bicikla – moraš ga zajahati, postaviti noge na pedale i dovoljno brzo upotrijebiti silu koja će pokrenuti bicikl i omogućiti da se pobijede sile inercije i sile koje te hoće baciti da padneš na stranu i prestaneš biciklirati.
Naravno, nigdje u svijetu ne postoji ljudsko pravo na uspješnost biznisa. Poduzetništvo je teško, financijski, emotivno, mentalno i energetski. Svi mogu probati, ali uspjet će samo oni koji dovoljno brzo potjeraju bicikl, s dovoljno force pokrenu pedale i održe koncentraciju na stalnu dinamičku ravnotežu u kojoj se voze.
Tour de France biciklom koji vuče vagone HŽ-a pune ovećih susjeda
Međutim, u zemljama poput naše stvari su još teže. Kao da idete na Tour de France utrkivati se s drugim zemljama koje su na perolakim biciklima i u aerodinamičnim odijelima, a vi svojim biciklićem vučete vagon HŽ-a i u njemu vozite sve oveće susjede koje se k tomu još i naginju na jednu stranu bez najave usporavajući klipovima baš onda kad im se učini da vam predobro ide.
Svim ostalim sportašima je teško, trenirali su i daju se do zadnje kapi znoja. A mi? Mi se i ne mičemo s mjesta. Ili ako se mičemo, to nosi posljedicu u vidu kardiovaskularnih tegoba, burnouta ili drugih boleština.
Okrutni brojevi koji nam ne idu u prilog
Zato LinkedIn kaže da se u Frankfurtu – koji ima nešto više od 700.000 stanovnika, tjedno otvori više od 25.000 mjesta, a u Hrvatskoj na gotovo 4.000.000 – 339 radnih mjesta.
Lakše je otvoriti firmu ako ne moraš vući pun vagon teških susjeda koje ti bacaju klipove pod kotače.
Pitanje poduzetničke klime pitanje je udara na zdravlje i život ljudi
Jer i poduzetništvo ima neku svoju fiziku i prirodne zakone. Ljudi mogu koliko mogu. Preko toga mogu kratko, i to po cijenu zdravlja.
Što ja znam, meni je sve ovo vrlo ozbiljna tema i pitam se kako nismo u stanju obraniti svoju fizičku opstojnost, zdravlje i dobrobit… i pravo na rad bez besmislenih tereta koji uništavaju ljude, firme i prosperitet države u cijelosti.
Zar ne vidimo apsurd pokušaja da na Tour de Franceu svjetske konkurentnosti idete na starom BMX-u koji vuče par Uljanikovih brodova, par vagona HŽ-a i hrpu ekipice koja hoće da je vučete dok oni sjede u foteljama i drže se špagicama za vas?
Najviše mi je žao ljudi koji u cijelu tu konstrukciju vuku po cijenu svojeg zdravlja. Možeš ti neko vrijeme vući sa 200% snage i 20% sna, gurati da pobijediš inerciju i s nadom da će brzina i nizbrdica uspostaviti sretan razmjer između zarađenog i troškova biznisa… Ali, takvim nasiljem prema sebi uvijek platimo cijenu koja se zove bolest.
Tako da… ako mene pitate, neprijateljska atmosfera za poduzetnike nije politički, to je javnozdravstveni problem. Svi ovi povećani doprinosi neće biti dovoljni za liječenje generacije koja pokušava nemoguće, koja svojim tijelom i zdravljem vuče nemoguću konstrukciju.
Zato mislim da je hitno potrebno rasteretiti poduzetnike i omogućiti da imaju iste uvjete kao i ostali biciklisti iz poduzetničke metafore Tour de Francea.
