Kompozitor, instrumentalist, glazbeni producent i umjetnički voditelj riječkog studija “Maraton” ljubav prema glazbi naslijedio je od svoje obitelji. Sa šest godina bio je na tečaju klasične gitare, a sa sedamnaest na Eurosongu. Sve to je Olja Dešić. Pitali smo ga kakve su posljedice pandemije koronavirusa u glazbenoj industriji…
“Kao i u drugim djelatnostima, koje u izvanrednim okolnostima kao što je COVID-19 epidemiološka situacija kod nas i u svijetu, i u glazbi možemo odijeliti privatni i javni sektor poslodavaca i zaposlenika. Iako svaka strana pokušava amplificirati svoj problem kroz svoje predstavnike (sindikati, udruge) kao važniji od onog drugog, te se tako istupa u medijima, zapravo je situacija vrlo jasna. Svi smo međuovisni i oba sektora moraju preživjeti. Ni jedna struktura ne smije ostati na cesti ili s ugroženom egzistencijom, a Vlada RH izravno je odgovorna za sudbinu svake osobe koja se dosad legalno bavila svojom djelatnošću, zapošljavajući sebe ili druge, kao i za sve osobe koje rade u bilo kojem sektoru u Hrvatskoj.
Za to postoje instrumenti dodatnog zaduživanja, krizni EU fondovi, sredstva alocirana iz državnih fondova, uštede i sl. Tu nisam stručnjak, ali nisam stručnjak ni za automobile, pa znam kako se voze i teško mi je ‘uvaliti’ ragu kad ga kupujem. To je bazična logika iz koje se jasno zaključuje: sad trebamo snažnu državu da stane iza svojih ljudi.”
A sad o glazbi koja nam treba biti lijek…
Reći ću vam jedno: među nama je velik postotak privatnika freelancera, ali i profesora i orkestralaca koji su “javni sektor”. U Yamaha Music School Rijeka svi su kolege, uključujući i mene, ostali bez svojih koncerata. Vjerojatno je svima jasno da slobodni umjetnik treba putovati i svirati te da je to njegov “core bussines”. Sve drugo: lekcije, studio i sl. samo su dodaci na prihod. Mi tučemo cestu, sviramo noću, ja sam s Nenom Belanom i Fiumensima na putu prosječno 130 dana u godini. Sad kad je, kao i u turističkom sektoru, pred nama trebao biti povećani prihod, jer su drugi dijelovi godine svi sporedni, sad taj prihod nestane.
I što sad? Jesmo li uštedjeli? Valjda, kako tko! Jesmo li ušli hrabro u investicije i kredite? Pa naravno, kao i svi drugi ljudi koji žele nešto stvoriti.
Kako i drugima, tako je i nama! Kao što ugostitelji ne primaju goste, glazbenici sad ne sviraju. Ni filharmonije, ni orkestri Opere, ni svadbari, ni pop, ni jazz, ni rock, ni DJ-i. Nitko ne radi. I cijela glazbi partnerska industrija stoji: klubovi, koncertne agencije… Glazbeni festivali se vjerojatno neće održati, a time će se smanjiti količina proizvedene glazbe u studijima, ali i videospotova. Koliko su samo opreme kupili zaljubljenici profesionalci! Koliko kamera, mikrofona, kompjutora, dronova od 30.000 eura će stajati u garažama umjesto da vraćaju kredite? Dvorane se neće puniti, organizatori neće riskirati, turizam je pukao, turističke zajednice i gradovi neće se usuditi trošiti na ljetne fešte. Hoteli će odustati od bendova. U nekom trenu, a to je naravno logičan rasplet ove situacije, svi će krenuti na posao.
Za nas umjetnike tu nastupa novi izazov sindroma “cvrčak i mrav” jer kultura je često stigmatizirana kao nerad, glumatanje i “nije nužna” djelatnost, pa kad u Vladi ministri budu dijelili pomoć sektorima, nadam se da će se sjetiti bar trenutaka kad su se ženili i po dobru se sjetiti benda koji im je tada svirao. 🙂
Glazba će se stvarati i prodavati online
Pred nama je neko novo digitalno doba i u tome vidim nadu. Glazba se može stvarati, podučavati, prodavati online. Malo kolega radi profesionalno online svoj posao i to je nešto što se pokazalo kao bonus – oni koji su na to spremni, brže će se oporaviti. Nije preko noći, ali eto, neke djelatnosti, kao što su škole, to mogu obaviti bez problema. U međuvremenu, dok sve to nekako ne dođe na svoje, podijelit ću svoju taktiku:
1. Sretan sam što sam neko duže vrijeme bio doma. Makar i u ovim uvjetima. Odgovaralo mi je. Imam struje, vode, hrane, što mi sad više od toga treba?
2. Radim puno sati dnevno od kuće. Nasreću, odavno sam spreman opremom i svojim duhom na online rad i imam doma opremu za vrijeme kad ne mogu u studio, završavam projekte koje ionako treba isporučiti.
3. Educiram se za jedan inozemni projekt koji je preda mnom i za koji vjerujem da će se dogoditi bez obzira na stanje! Ne popuštam u namjeri da obavim vrhunski posao za koji sam pozvan internacionalno kao kompozitor. Da naglasim: ni to nije sigurno, ali pravim se da jest.
4. Čitam nauk o instrumentaciji opet ispočetka, to je moj posao.
5. Uzdam se u dosadašnje poslodavce koji su me trebali za projekte te da će se, kad sve prođe, dogoditi pomak. To uključuje i članstvo u Belan i Fiumens te naš posao. Mi smo svašta prošli u 23 godine, tu se ničega ne bojim.
6. Imam odgovornost i motivaciju pomoći svojim kolegama koje vodim u svojoj glazbenoj školi, pomogao sam da se program preseli u online sučelje i svakodnevno se s njima trudio da pružimo neprekinutu uslugu svojim učenicima. Imamo ih 180! I svi su, zahvalan sam i sretan zbog toga, spremno nastavili i završili online školu.
7. Sve što sam mogao, napravio sam. Sve što ne mogu, prepustit ću svemiru.
Za mene umijeće nečinjenja počinje tek onda kad sam siguran da sam poduzeo sve što mogu.
Foto: Ana Toljanić
