Mnogi ljudi smatraju da je natjecanje – unatoč tome što je toliko stresno – jedan od glavnih pokretača osobnog rasta pojedinca. Kažu da je ‘natjecateljska vatra’ ta koja je zaslužna za uspjeh u bilo kojem području djelatnosti – na vrh je moguće doći tek ako pobijedimo konkurenciju. No rijetko se govori o tome da postoji i drugačija perspektiva te da je moguće ostvarivati sjajne rezultate bez natjecanja u klasičnom smislu riječi. Sve više uspješnih ljudi shvaća da izvanjsko natjecanje ima negativan utjecaj na njihove performanse te da je natjecanje sa samim sobom mnogo produktivnije.
Utjecaj kompetitivnog stresa
Istraživači Ashley Merryman i Po Bronson – ujedno i autori zapažene knjige Top Dog: The Science of Winning and Losing – proveli su eksperiment u kojem su sudjelovala 124 studenta sa Sveučilišta Princeton. Prva skupina studenata trebala je uvodno reći nekoliko riječi o sebi – koju su srednju školu pohađali prije Princetona i koliko je njihovih srednjoškolskih kolega uspjelo upisati Princeton. “Namjera ovoga uvoda bila je da studenti osvijeste sreću zbog toga što su uspjeli zadovoljiti visoke kriterije koje zahtijeva Princeton i upisati se na njega”, navode Ashley Merryman i Po Bronson.
Ista skupina studenata trebala je potom riješiti test pod nazivom “Test intelektualnih sposobnosti”. Zašto baš ovakav naziv testa? “Željeli smo da on zvuči prijeteće i da ga se studenti boje budući da bi možda mogao pokazati kako im zapravo nedostaju istinske sposobnosti za pohađanje Princetona.”
Drugu skupinu studenata ispitivači su o njihovoj srednjoj školi pitali tek nakon što su studenti test koji je ovaj put preimenovan u “Test intelektualnih izazova”, s namjerom da zvuči manje prijeteće i stresno.
Rezultati su pokazali da su studenti iz prve skupine imali 72% točnih odgovora dok su oni iz druge skupine ispravno odgovorili na 90% pitanja. Blagi natjecateljski stres koji su izazvali istraživači, rezultirao je razlikom od 18% među grupama, objašnjavaju Ashley Merryman i Po Bronson.
Možemo li onda reći da je natjecanje loše za naše performanse? Ne baš sasvim.
Natjecanje sa samim sobom
Bit natjecanja je potraga za ostvarenjem vlastitog nerealiziranog potencijala. Nikada ne možemo pobijediti svoje buduće ‘ja’ jer je ono uvijek korak ispred nas. Ali možete težiti ostvarenju onoga što bi učinilo vaše idealno ‘ja’.
Kada se pokušate natjecati s drugima, igrate njihovu igru umjesto da kreirate vlastitu. Dopuštajući drugima da definiraju pokazatelje performansi, sebi stvarate dodatni stres. Usmjereni ste prema postignućima drugih ljudi, umjesto da pronađete vlastiti put.
Svatko od nas bi se, u konačnici, trebao natjecati sa samim sobom – sa svojim strahovima, neodlučnošću i prošlim uspjesima. To je ‘gorivo’ koje bi nas trebalo tjerati naprijed.
Put do zdravog natjecanja sa samim sobom
I natjecanje sa samim sobom može imati svoju lošu stranu ukoliko upadnete u začarani krug samoosuđivanja i prokrastinacije jer vam se čini da je nemoguće nadmašiti svoje prošle uspjehe.
- Postavite ambiciozne, uzbudljive ciljeve. Nikada nisam voljela tzv. ‘SMART’ ciljeve – akronim koji govori da ciljevi trebaju biti specifični, mjerljivi, ostvarivi, relevantni i vremenski određeni. Mislim da bi, umjesto toga, akronim za naše ciljeve trebao biti ‘PACT’ (engl. Purposeful, Actionable, Continuous, Trackable), tj. da bi oni prvenstveno trebali biti vođeni svrhom, učinkoviti, imati kontinuitet i mogućnost praćenja. Jedino kada iza našeg cilja stoji jaka svrha i kada svoj rad temeljimo na outputu koji možemo kontrolirati te jednostavnim, repetitivnim radnjama, možemo se na zdrav način natjecati sami sa sobom.
- Definirajte svoje vrijednosti. Samoautorstvo je vjerovanje da se u odlučivanju možemo osloniti na vlastite unutarnje vrijednosti. Ono je izuzetno važno za izbjegavanje vanjskog natjecanja. Kada se natječemo s drugim ljudima, dopuštamo im da njihove vrijednosti definiraju naše ciljeve i percepciju naših performansi. Snažno samoautorstvo omogućava nam da slijedimo vlastite vrijednosti i procijenjujemo svoje performanse na temelju osobnih parametara.
- Prihvatite razvojni mindset. “Ljudi koji posjeduju razvojni mindset, vjeruju da se njihove sposobnosti mogu razviti predanim i napornim radom, a intelekt i talent predstavljaju samo polaznu točku. Ova perspektiva daje mentalnu otpornost i ljubav prema učenju – osobine koje su izuzetno važne za svako veliko postignuće”, objašnjava psihologinja Carol Dweck. Kada na neuspjeh počnemo gledati kao na dio procesa, postaje nam lakše natjecati se sa svojim prošlim ‘ja’. Tek tada svaki neuspjeh možemo doživljavati kao vrijednu lekciju.
Teško je ne uspoređivati se s ljudima koji nam se čine uspješnijima pa stoga uvijek trebamo imati na umu da je natjecanje sa svojim prošlim ‘ja’, u konačnici, mnogo produktivnije i zdravije. Svoje prošlo ‘ja’ učinite suparnikom u natjecanju, a svoje buduće ‘ja’ junakom u kojega se ugledate.
Izvornu objavu pročitajte ovdje.
