Glavni razlog zašto ljudi nemaju više suosjećanja prema sebi jest strah da će biti preblagi prema sebi. Brinu se da će bez samokritike koja ih tjera naprijed zanemariti posao, jesti tri zdjelice sladoleda dnevno i po cijele dane gledati Oprah Show. Drugim riječima, nije li suosjećanje prema sebi isto kao i ugađanje sebi?
Prije nego što odgovorite na to pitanje, razmislite je li samokritika zaista toliko dobar motivator kao što mislimo. Istraživanja pokazuju da su vrlo samokritične osobe sklonije anksioznosti i depresiji, što se s vremenom počinje odražavati i na njihovu motivaciju. Osim toga, procjena vlastitih sposobnosti i samoučinkovitosti vrlo samokritičnih osoba je niža, što neprestano potkopava njihove potencijale. Navika samokritike „hrani“ strah od neuspjeha, što znači da „samokritičari“ često i ne pokušavaju ostvariti neke svoje ciljeve jer im je mogućnost neuspjeha neprihvatljiva. I, što je još problematičnije, osobe sklone samokritici mnogo teže kod sebe jasno vide i identificiraju područja u kojima postoji prostor za napredak jer znaju da slijedi samokažnjavanje ukoliko sebi priznaju istinu. Mnogo je bolje zanijekati da postoji problem ili, još bolje, okriviti za njega nekog drugog.
No je li suosjećanje prema sebi bolji odgovor za naše nedostatke? Da.
Relativno se lako može predvidjeti kako bi suosjećajni i brižni roditelj mogao motivirati dijete koje se bori s poteškoćama. Iako su priručnici za roditelje u prošlosti često podržavali strog i kritički pristup „maknitešibui pokvarit ćete dijete“, desetljeća znanstvenih istraživanja pokazala su da je takva taktika kontraproduktivna. Hoće li zaista motivirati jednu tinejdžericu, koja se iz škole vrati sa slabom ocjenom iz matematike, ako ju roditelji iskritiziraju i kažu da je beznadežan slučaj? Zasigurno ne. To ju može samo deprimirati do točke da potpuno odustane od učenja matematike. Podrška i razumijevanje bili bi mnogo učinkovitiji jer joj mogu osigurati emocionalne resurse potrebne da se sabere i pokuša ponovo.
Treba imati na umu da brižan roditelj ne ignorira problem stavljajući ga pod tepih i zna postaviti zdrave granice jer želi da njegova djeca budu sretna. Neće zasigurno djetetu dozvoliti da jede samo slatkiše, a ne i povrće, no ključan je način na kojiće s njime o tome razgovarati. I dok suosjećajni pristup pruža djetetu maksimalnu podršku koja mu je potrebna za uspjeh, kritka može tu podršku uvelike umanjiti i potkopati.
Isti učinak ima brižan i suosjećajan pristup prema samome sebi. Suosjećanje ima za cilj ublažavanje patnje. Kada imamo suosjećanje prema sebi – osobito kada su patnju prouzročile neke naše loše navike i ponašanja – težimo iscijeliti našu bol. Želimo u svoj život unijeti promjene koje će umanjiti našu patnju. I dok motivacijska snaga samokritike proizlazi iz straha od samokažnjavanja, motivacijska snaga suosjećanja prema sebi temelji se na želji za vlastitom dobrobiti. Suosjećanje prema sebi prepoznaje da neuspjeh nije samo neizbježan, već i naš najbolji učitelj te ga treba istražiti, a ne izbjegavati po svaku cijenu. Osim toga, suosjećanje prema sebi pomaže nam da priznamo vlastite slabosti i shvatimo da je nesavršenost sastavni dio iskustva svakog čovjeka. Tek tada zaista možemo raditi na vlastitom razvoju – ne zato što smo sami sebi neprihvatljivi takvi kakvi jesmo – već zato što želimo napredovati i biti sretni.
Sve ovo nisu samo „lijepe ideje“. Postoji sve veći broj znanstvenih istraživanja koja potvrđuju motivacijsku snagu suosjećanja prema sebi. Istraživanja kažu da će ljudi, koji imaju suosjećanje prema sebi, češće sebi postaviti visoke standarde, ali neće biti toliko uznemireni ako ne ostvare neki od ciljeva. Umjesto toga, veća je vjerojatnost da će nakon neuspjeha sebi postaviti nove ciljeve te se neće prepustiti frustraciji i osjećaju razočaranja. Ljudi, koji imaju suosjećanje prema sebi, imaju u životu više intrizične motivacije – i trude se jer žele učiti i rasti, a ne zato što žele impresionirati sami sebe ili druge. Također, veća je vjerojatnost da će preuzeti odgovornost za svoje pogreške i prihvatiti ih emocionalno uravnoteženije. Osim toga, istraživanja pokazuju da suosjećanje prema sebi pomaže ljudima da lakše usvoje zdravije navike, pridržavaju se dijete, redovito vježbaju, odviknu se od pušenja i redovitije odlaze na zdravstvene kontrole.
Izvorni tekst pročitajte ovdje.
