Čitam na portalu vijest “Riječanka je pokrenula lavinu pomoći umirovljenicima. Akciji se priključilo 60 volontera”. Moja Ania, naravno.
Ania Škrobonja inače je slikarica te vodi neprofitnu Udrugu SKANI kreativni centar 50+ koja broji 68 članova. S obzirom na to da su većinom u pitanju ljudi kritične skupine, u vrijeme pandemije obustavili su sve aktivnosti i posvetili se brizi o njihovim članovima. Iako je tužna jer joj nedostaju svi članovi, zajedničke aktivnosti i druženja, a priznaje i umorna jer je stalno na terenu gdje dostavlja namirnice i lijekove, uspjela sam ju uhvatiti za kratki razgovor jer je i ona moj istinski junak s početka priče koju vam želim predstaviti. Iako poznata po svojim slikama Anđeli ljubavi, sada nju nazivaju “anđelom bez krila”. Umjetnica, koja je među brojnim nagradama i ponosna vlasnica plakete Pittura per la pace (Slikarstvom za mir) za doprinos u kulturi i međunarodnim odnosima Italija/Hrvatska i koja ove godine obilježava trideset godina volonterskog rada.
Tko je Ania Škrobonja SKANI?
Riječanka zaljubljena i vezana uz svoj grad, koja je nakon života u Veneciji, Milanu, Rimu, Cambridgeu, Parizu, Floridi i Aljasci odlučila vratiti se u grad koji teče. Iako živi i radi u samom centru Rijeke, tijekom ljetnih mjeseci “bježi” u Kraj, malo mjesto blizu Mošćeničke Drage. Spavaonica joj je bivša predavaonica Viktora Cara Emina. Za sebe kaže:
“Kao dijete odrastala sam uz baku i djeda jer se pokazalo da bježim iz vrtića i da to za mene neće biti prostor u kojem se snalazim. To je bio razlog zbog kojeg imam neke starinske manire jer je baka Olga bila iz diplomatske obitelji, stroga, bečkog internatskog odgoja, a djed Anđelko srednjoškolski profesor koji je jedva dočekao imati posljednju učenicu u mirovini. Iz tog razloga škola je bila užasno dosadna. Oko mene su učili pisati slova, a ja sam znala sastaviti esej s vlastitim stavom pisan krasopisom. Učiteljica me šamarala i prva četiri razreda nagledala sam se kuta učionice.”
Puno si uložila u svoje obrazovanje. Slažeš li se da je edukacija najbolja investicija u životu? Kakav je bio tvoj obrazovni put?
Na to pitanje često odgovaram da je to na neki način poticaj drugima. Imam puno struka, toliko da mi je majka rekla ako upišem još jedan fax da mi više neće ni na promocije dolaziti. Kad je rekla da bi još došla samo na promociju ako ću biti doktor znanosti, istog sam trenutka upisala na Filozofskom fakultet u Sveučilišta u Zagrebu doktorski studij Književnost, izvedbene umjetnosti, film i kultura. Studiranje je jedan predivan svijet u kojem hranite svoju dušu. Tijekom obrazovanja moji kolege su bili sve mlađi i mlađi, a pritom sam se i ja osjećala kao da sam njihovih godina. Želim vam reći da je to najbolja investicija u face-lifting kojeg si možete priuštiti. Formalni studij nije jedini način da uložite u sebe jer sam kroz život srela ljude koji su i bez fakulteta sakupili znanja vrijedna divljenja.
Umjetnica si, slikarica, dobitnica brojnih nagrada. Kada si otkrila taj talent?
Kao slikarski talent otkrila me s 10 godina kustosica Muzeja moderne i suvremene umjetnosti Rijeka gospođa Nevenka Žiger, tako da ove godine mogu reći da slavim 40 godina stvaralaštva. Prošla sam kroz sve tehnike, izričaje i na kraju puta zaustavila se na akvarelu. Najtežoj tehnici koju sam dodatno razradila time što su čisti figurativni prikazi kolažirani da pritom nose u sebi zvuk vizualiziran rezom koji prati frekvenciju. Za tu sam tehniku 2002. dobila nagradu predsjednika Republike Italije na EuropArt u Rimu. Iste godine dodijeljena mi je i nagrada Capitolium za najbolju europsku slikaricu. Anegdota koja se tada dogodila razlog je mom umjetničkom imenu SKANI. Naime, kada se već dodijelila nagrada u kategoriji akvarel i kombinirana tehnika u koju sam pripadala, prestala sam pratiti daljnje dodjeljivanje trofeja i sanjarila kako bih jako voljela, već kad sam ovoga puta uspjela osobno i doći na dodjelu, otići s trofejom i osjećati se kao Goran Ivanišević. Kada su došli do pobjedničkog trofeja nisu znali izgovoriti ime, pa se ja nisam odazvala na Anđa Skrobonđa. Tako su Talijani odlučili dati mi pseudonim. Dva slova prezimena i tri imena i danas sam SKANI. Godine 2003. prof. Roberto Ascolese koji me promovira po Europi i organizira godišnje 25 izložbi, odlučuje da me treba prebaciti na još jednu tehniku i tako prolazim kroz ruke dvaju velikih talijanskih maestra Ezia Farinellija i Pietra Piccolia. Od svih nagrada koje sam primila uvijek se rado prisjetim one princeze fon Hohenstaufen jer se ta pergamena rijetko dodjeljuje.
Kako danas žive umjetnici, odnosno može li se živjeti od slikarstva?
Život umjetnika zavisi od radnih navika i sposobnosti da se prilagodi tržištu, što je nama umjetnicima najteži dio posla. Slikam svaki dan, a nerijetko i sanjam kako slikam. Kao i svi imam teme koje manje volim, ali naslikam jer u konačnici od toga i živim. Biram galeriste s kojima imam korektnu suradnju i zbog toga imam mir potreban za stvaralaštvo.
Kako je došlo do pokretanja Udruge SKANI 50+?
Volonterski sam održavala tečajeve slikanja članovima Matice umirovljenika. Toliko su im se svidjela naša druženja da su sami potaknuli osnivanje udruge. A i naslov moje doktorske disertacije je Kultura likovnog stvaralaštva u trećoj životnoj dobi. Istraživanje i metode mogu zahvaliti članovima Udruge SKANI kreativni centar 50+ jer kroz rad s njima razvijam metodologiju i gradim tezu. Razvila sam metode slikanja za ljude koji imaju ablaciju retine (gubitak vida), tremor, artritis itd. Do jučer sam se budila s osmjehom i trčala otvoriti školu da moji polaznici, kako ih zovem od milja curice i dečkine, dođu učiti slikati. Dani su mi bili ispunjeni smijehom, toplinom i mirisom uljanih boja. Kad nas je koronavirus u tome zaustavio, puno prije zvaničnih zabrana, sve sam ih stavila u izolaciju. Naime, radim s ljudima koji boluju od kroničnih bolesti zbog čega mogu nastradati. Kako je neprofitna udruga SKANI registrirana za pomoć i asistenciju osobama treće životne dobi, počela sam organizirati opskrbljivanje hranom, lijekovima i sitnim potrepštinama. Ubrzo se to počelo širiti na susjede, prijatelje, tko nema nikoga, a nije zdrav. S obzirom na to da sam se prije 30 godina, u vrijeme rata, po prvi puta počela baviti humanitarnim radom u riječkom Bedemu ljubavi, primijenila sam stečeno iskustvo u ovoj kriznoj situaciji. Spojila sam se s grupom ljudi koje je okupila Suzana Boršić i pokrile smo volonterima cijeli grad i okolicu. Prozvali su me “anđelom bez krila”, a ja samo želim da svi ostanemo na broju. Da mogu ponovno zagrliti svoje curice i dečke. S njima dijeliti miris uljanih boja.
Svi se nadamo da će nam se ubrzo vratiti naš život, ispunjen prijateljima i dragim ljudima. No budimo sretni da smo zdravi i da imamo voljene pored sebe. Neki, niti su dobra zdravlja niti imaju nekoga tko bi im mogao donijeti namirnice i lijekove. Srećom, postoje anđeli koji nas čuvaju. Poput moje Anie. Želim i njoj da se što prije vrati među svoje članove i u svoj Kraj gdje pronalazi svoj mir i inspiraciju.
