Mislim da imam sreće što radim ono što volim. Zapravo, imam sreće jer živim svoj posao. Otkad znam za sebe, uvijek sam govorila da ću raditi sa životinjama. Lidija Rosić, Osijek
Lidija Rosić, dipl. ing. agronomije stočarstva – zoologinja, vlasnica je i direktorica tvrtki Šapica d.o.o. i Šapica grooming iz Osijeka. Rođena je u Sisku 1967., gdje je živjela, školovala se i dobila prvi posao. Sa suprugom Zoranom, sinom Lukom i kćeri Doroteom danas živi i radi u Osijeku.
„Svoje rano djetinjstvo provela sam kod bake i djeda u malom selu u Slavoniji, Račinovcima, na tromeđi Hrvatske, Bosne i Srbije, jer su moji roditelji, kao i većina ljudi tih godina, odlazili u inozemstvo na rad. Upravo ta odluka mojih roditelja oblikovala me još u ranom djetinjstvu, odredivši što ću biti kad odrastem. Oduvijek sam željela živjeti okružena životinjama i pomagati im na sve načine. Kod bake i djeda bilo je puno životinja, nježnosti i ljubavi. Imali su sve životinje, učili me kako se prema životinjama treba ponašati, kako ih treba hraniti i njegovati. Učili su me da moram biti nježna i odgovorna prema životinjama. Svu mladunčad na tom imanju prvo bi djed pokazao meni i tražio bi da im ja dam imena. Bila sam sva važna što ih smijem hraniti i maziti. Imala sam stvarno djetinjstvo iz priče, a svi koji me poznaju, znaju za tu moju ljubav prema životinjama i mojim odlascima na selo. Svake praznike odlazila sam kod bake i djeda i to je bilo nešto što nisam mogla dočekati. Djed i baka uvijek su mi ostavljali sve mačiće i štence da imam društvo kada dođem, a ja sam uživala. Satima sam znala provoditi vrijeme s njima, kupala ih, češljala, stavljala im mašnice, a oni su bili „strpljivi sa mnom“.
Sisak – Osijek – Njemačka – lokacije su koje navodite u svojoj biografiji…
Rođena sam u Sisku, za koji me vežu prekrasne uspomene iz djetinjstva i mladosti. Ondje sam bila uključena u ples, zbor, folklor, klizanje, a poslije i rukomet. Odmah nakon srednje škole i prakse od dvije godine, dobila sam posao u Veterinarskoj stanici Sisak. Nakon nekoliko godina ponudili su mi stipendiju, pristala sam i poslali su me na Poljoprivredni fakultet u Osijek. Kao apsolventica, 1991. godine, odlazim u Njemačku, gdje radim na raznim poslovima uz učenje njemačkog jezika. Godine 1992. počinjem raditi u farmaciji, u laboratoriju kćeri firme Caremark Baxter, gdje mi priznaju apsolventski staž, te nakon polaganja mikrobiologije, u sklopu programa firme, radim na funkciji poslovođe proizvodnog parenteralnog infuzijskog programa za teške pacijente oboljele od karcinoma, AIDS-a te raznih bolesti probavnog sustava. U međuvremenu, radim dodatni posao u dvije veterinarske ambulante u Münchenu, gdje se upoznajem s raznim novim metodama skrbi o ljubimcima, uključujući i njegu ljubimaca, i gdje se ponovno vraćam ideji o budućem poslu.
Godine 2005. pokrenuli ste Šapicu, svoju tvrtku kojoj ove godine čestitamo 20. rođendan. Šapica je donijela potpuno nov odnos prema kućnim ljubimcima. O čemu je riječ?
Kad sam se vratila u Osijek, ostala sam s djecom dok ne krenu u školu, a u međuvremenu sam diplomirala na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku. Godine 2005. odlučila sam otvoriti svoju trgovinu, salon i školu groominga u Osijeku, koji je bio prvi legalno otvoren salon za kućne ljubimce u Osijeku. Groomer je osoba koja se brine o zdravlju i njezi kućnih ljubimaca. Bila sam presretna što napokon radim ono što volim. Imala sam svoju viziju kako to treba izgledati i što želim napraviti. Pošto smo bili specifična niša, zaintrigirali smo sve medije i tada su snimljene medijske reportaže koje su našu priču približile široj javnosti, što je svakako bio dodatni vjetar u leđa.
Godine 2007. dobila sam prvu nagradu Centra za poduzetništvo za najbolju poduzetničku priču, koja nam je omogućila daljnju prezentaciju poslovanja, pa smo 2008. odlučili napraviti prvu autorsku dizajnersku modnu reviju za pse, s našim psećim manekenima, kojih je tada bilo 20 i koji su nosili moju kolekciju odjeće za pse. Na kraju su izašli u dresu hrvatske reprezentacije, prvi put napravljenom za pse. Sve je to bilo zanimljivo i novo, no najzanimljivije je što sam donijela prekretnicu u razmišljanju ljudi o kućnim ljubimcima i o odnosu prema njima. Danas svi znaju da se tu radi prvenstveno o živim bićima koje smo odabrali da žive s nama u ljubavi i da tu ništa nije nametnuto.
Kako opisujete sebe kao poduzetnicu i koje su faze u poslovanju bile ključne za razvoj i opstanak Šapice?
Bila sam prva na tržištu s novim uslugama i proizvodima te filozofijom brenda, no da nisam neprestano ulagala u razne edukacije i novitete, ne bih opstala. Edukacija je u početku bilo bezbroj. Stalno sam pratila kretanja na tržištu, potrebe vlasnika, a da ne kažem koliko je u posljednjih 20 godina napredovala tehnologija proizvodnje hrane za pse, kozmetika za kućne ljubimce i općenito odnos prema njima. Jedna od ključnih stvari bila je pronaći adekvatne djelatnike za ovako odgovoran i ozbiljan posao. Imali smo u međuvremenu gospodarsku krizu, pa korona-krizu… sve je to malo usporilo razvoj, ali upornost i želja za opstankom bile su jače od svih nedaća. Glavna prekretnica bila je prije 15 godina kad sam odlučila da se želim baviti samo zdravom prehranom ljubimaca, bez konzervansa i aditiva. Prestali smo prodavati komercijalne marke i okrenuli smo se zdravlju, kao i novim proizvođačima zdrave hrane za ljubimce. Zdrava prehrana je jako bitna za kompletno zdravlje ljubimaca, kao i redovita njega.
Vidjela sam u svojim istraživanjima koliko benefita nosi primjena prirodne prehrane. Jako puno kupaca naviklo je kupovati komercijalne marke hrane i nisu bili svjesni koliko štete time čine svojim ljubimcima. Takva hrana bila je puna konzervansa i aditiva te je predstavljala rizik za zdravlje. Više nisam htjela takvu hranu prodavati na svojim policama. U početku je bilo negodovanja, ali zahvaljujući našim edukacijama, klijenti su ubrzo shvatili sve prednosti zdrave hrane. To je bio stvarno velik rizik, no uspjeli smo i vlasnici su sretni, kao i njihovi ljubimci.
Prekretnica je bila i 2023. godine, kada ste se preselili u novi prostor. Kreirali ste ga po svojoj volji, ali nije bilo lako i preko noći. Ipak ste u njega preselili za jedan vikend. Koja vas je to energija, motivacija… gurala?
Bili smo 12 godina u istom prostoru, a onda smo se zbog uličnih radova, koji su trebali trajati 2 mjeseca, a produžili se gotovo na dvije godine, bili prisiljeni promijeniti prostor. Nakon 6 godina u drugom prostoru, ipak smo se odlučili vratiti na staru adresu, renovirali smo zgradu i otvorenje imali točno na 18. rođendan. Preseljenje u novi-stari prostor odrađeno je tijekom jednog vikenda. Obnovljen prostor i pozitivna energija mojih zaposlenika ubrzala je sve radove i još jedanput dokazala da imam predivnu, motiviranu ekipu u Šapici. Poslije toga smo napravili veliki rođendanski party za 18. rođendan. Došlo nam je puno klijenata, naših polaznika tečaja, naših poslovnih partnera, koji su s vremenom, tijekom godina i godina suradnje s nama postali dijelom naše obitelji. Zbližavanje s klijentima za mene je nešto prekrasno.
Danas je Šapica brend koji uključuje salon, trgovinu, savjetovalište, školu za grooming, web shop, a mene se posebno dojmio prostor koji sliči na ljekarnu. Jedna ste od prve četiri tvrtke u svijetu koje nude sve ove sadržaje na jednome mjestu. Kako stižete odraditi sve što se od vas traži?
Šapica je doslovno uslužni centar za kućne ljubimce, kako nam i ime govori, a bavimo se: zdravom prehranom, nutricionističkim savjetovanjem, kupanjem, šišanjem kućnih ljubimaca, radimo medicinska kupanja, kupanja za pse s kožnim problemima, aromaterapije, masaže – tens i ultrazvuk, infracrvene masaže, hidromasaže, čistimo zube ultrazvučno, tu su škola groominga, opremanje salona, savjetovanje i web trgovina. Moji zaposlenici su mladi ljudi koji vole svoj posao i žele još puno toga naučiti i pridonijeti našoj zajednici, pomoći vlasnicima i njihovim ljubimcima. Trenutačno nas je petero, a mislim da ćemo morati širiti tim jer imamo sve više posla.
Tvrdite da za ovaj posao treba imati puno ljubavi i nježnosti, a to se ne može glumiti. Je li to razlog što malo ljudi opstaje u ovoj niši?
O da! Bez ljubavi ne ide ništa, tako ni ovaj posao. Na ovakvom poslu moraš biti smiren, pun pozitivne energije, pas vas mora osjećati, vidjeti da mu ne želite ništa loše. Tada možete napraviti s njima što god želite. Jako je bitna psihologija pasa i ovo je sve zapravo znanost, nije tek igra sa životinjama. Ja se divim ljudima koji kreću u posao sa životinjama, a da nisu prošli određenu edukaciju o psihologiji pasa i mačaka. Posao može biti i opasan ako se ne držite pravila. Možda je to razlog zašto mnogi često odustaju.
U ovom poslu stručnost i odgovornost moraju biti na prvome mjestu. Posao se mora obavljati odgovorno, moramo iskreno savjetovati ljude, odnosno vlasnike ljubimaca, olakšati im suživot jer su tek tada svi zadovoljni. Minimalno tri do četiri puta godišnje odlazim na razne seminare, najviše u EU, gdje dobijem nove informacije, konzultiram se s kolegama, prenosim i svoja saznanja o nekim proizvodima i tretmanima koji su se pokazali uspješnima. Trudim se raditi na najvišem nivou i pratiti nove trendove jer me to motivira da budem uvijek bolja, kreativnija, inovativnija.
Vezujete se za svoje četveronožne klijente. Ovo je posao s puno emocija. Kako to izgleda?
Kada dolazite na posao, vi se već unaprijed radujete susretu s četveronožnim klijentima, ali i njihovim vlasnicima, tim nekim našim malim razgovorima, dijeljenju svojih priča. Najveće zadovoljstvo mi je kad uspijemo pomoći nekom psiću ili maci i vidimo napredak za nekoliko dana. Ljudi nas oduševljeno nazovu i zahvaljuju, no ima dana i kada plačemo ako ljubimci uginu. Mi smo kao tim uživljeni u ovaj posao i od pasa dobivamo ogromnu količinu ljubavi natrag. Njihove vlasnike mi najbolje razumijemo jer i sami imamo svoje ljubimce.
Kod nas se, naime, većinom radi o psima. Psi su bića s emocijama i njih boli svako odvajanje od vlasnika. Mi ih nježno mazimo i pričamo s njima. Najčešće se tijekom kupanja počnu opuštati uz toplu vodu i masažu, malo aromaterapije i imamo zadovoljnog psa. Psi prate svaki naš pokret i ako nemamo naglih kretnji i postupamo prema njemu nježno uz lijepe riječi, on se prepušta. Mnogi točno znaju redoslijed kada što radimo i koliko to traje, prate naše pokrete ruku na početku i na kraju. Nakon tretmana naučili smo ih na poslastice kao nagrade i ako to zaboravimo, većina traži poslasticu prije nego što ide kući. Ne žele izaći van dok je ne dobiju.😊 Psi su jako pametni i sve prepoznaju. Ako ja nisam u salonu, oni dođu do mene u ured da ih pomazim. Moje je mišljenje da je život sa psima određena terapija i pomaže brojnim vlasnicima kod brojnih bolesti. Oni su toliko pozitivna bića da mogu svakoga razveseliti.
Prepoznaju li psi dobre i loše ljude, kako se često govori?
Psi su bića koja putem njuha osjete je li čovjek ljut, negativan, neprijateljski nastrojen, pa djeluju na negativne ljude negativno, ponekad i agresivno, jer se boje za sebe, a pogotovo ako je vlasnik uz njih, tada čuvaju vlasnika. Pas će rijetko sam od sebe krenuti na nekog čovjeka i napasti ga. Tu mora doći do nekakvog izazivanja, bilo pokretom, gestom, udarcem… Ako pas napada bez razloga, u tom slučaju pas ima zdravstvenih problema i treba odmah kontaktirati veterinara.
U vašem poslu oduvijek je sudjelovala cijela obitelj, no tko bi mogao u budućnosti voditi tvrtku?
Moja djeca su doslovno odrasla u Šapici tijekom proteklih 20 godina tako da znaju sve o firmi. Luka je stalno zaposlen u Šapici kao voditelj prodaje u trgovini i na webu, dok Dorotea radi u marketingu jedne talijanske firme. Najvjerojatnije će Luka preuzeti poslovanje Šapice u budućnosti. Ja sam jako zadovoljna mama i jako sam ponosna na svoju djecu jer mi je to također potvrda za dobro odrađen posao. Odgojila sam dobre, pristojne i samostalne mlade ljude.
Planovi za budućnost Šapice su veliki. Namjeravamo zaposliti još ljudi, imamo neke najave za edukacije: Bologna, Bugarska, Bukurešt, a dalje kako se uspijem organizirati. Imamo još planova o suradnji s nekim firmama i školama. Ove godine nam je svečano, jubilarno izdanje. Nije bilo lako u proteklih 20 godina spojiti sve poslovne i obiteljske ciljeve, ali uz potporu supruga Zorana, sve sam poteškoće uspjela prevladati, jer on mi je velika podrška i vjeruje u moju ideju. Ove godine planiramo veliku feštu kojom ćemo obilježiti 20. rođendan firme.
Neprestano ste okruženi mladim ljudima. Kako se oni odnose prema životinjama i prema poslu općenito?
Mladi ljudi imaju danas više mogućnosti nego mi nekad u njihovim godinama. Kao vlasnici ljubimaca, mladi su dobri, brižni, emotivni, hoće poslušati savjet. Osobno nemam problem s mladima, mislim da su jako pozitivni. Nekad ih malo treba usmjeriti, no svakako ih treba poštovati bez obzira na godine. Na poslu imam mladi tim i o većini stvari razgovaramo prije nego što donesem konačno rješenje. Rado prihvaćam njihove ideje jer oni često neke stvari vide drugačije nego mi.
