Stalno smo dostupni. Razmjenjujemo ogromnu količinu informacija. Pa ipak, sve češće u radu čujem usamljenost i potrebu da nas se čuje, vidi i da smo stvarno povezani, posebno u radnom kontekstu. Ovaj paradoks povezan je s kvalitetom svijesti u komunikaciji.
U svijetu u kojem kontinuirano komuniciramo, sve manje smo u kontaktu jedni s drugima. Jer kontakt je trenutak u kojem osjećamo duboku i iskrenu povezanost u svojoj interakciji s okolinom oko neke potrebe. On regulira živčani sustav, stvara osjećaj sigurnosti i pomaže nam integrirati iskustvo.
Ipak, svi mi redovito narušavamo kontakt. Prekidaju ga obrambeni mehanizmi, automatizmi, stres, stare relacijske sheme, kultura brzine i učinkovitosti, komunikacija vođena isključivo funkcijom i dr.
Zato će organizacije budućnosti, u ovom sve glasnijem svijetu, biti one koje ne mijenjaju količinu ili sadržaj komunikacije, nego kvalitetu kontakta u njima.
Primjerice, zaposlenik dolazi voditelju požaliti se oko obima posla. Voditelj može odgovoriti humorom, racionalizirati, generalizirati, automatski odgovoriti bez stvarnog istraživanja konteksta, odmah krenuti u rješavanje problema ili vraćanje odgovornosti zaposleniku, ili ostati potpuno racionalan i fokusiran samo na zadatak, no zanemariti emociju i stanje sugovornika. Može čak osjećati krivnju i „spasiti“ zaposlenika potpunim preuzimanjem odgovornosti. Možda će naglasiti implicitna pravila organizacije koja ne propituje i zanemariti individualnost situacije. A nekada će više biti fokusiran na „ispravnost“ svoje reakcije kao voditelja li kako održati autoritet. U svim tim situacijama komunikacija se tehnički događa, ali kontakt izostaje jer druga osoba nije stvarno doživljena. Opetovani nedostatak kontakta, uz učestalost komunikacije recept je nezadovoljstva i vrlo vjerojatno će rezultirati padom angažiranost i učinkovitosti, ako ne i napuštanjem organizacije.
Kontakt je prirodan, ali nije automatski. Upravo suprotno, automatizam mu šteti jer je kontakt jedinstven za trenutak, kontekst i sudionike. On traži osjetilnu izoštrenost, odnosno sposobnost registriranja što se događa u nama, drugoj osobi i odnosu, svjesnu namjeru prema drugoj osobi, fleksibilnost i spremnost preuzimanja odgovornosti. U tome pomažu tehnike aktivnog slušanja i perceptivne pozicije.
Aktivno slušanje nije samo podržavajuća neverbalna komunikacija, parafraziranje, reflektiranje i postavljanje pitanja jer bez iskrene pažnje na sugovornika i sposobnosti supresije sebe, lako se razlikuje istinska prisutnost i suha tehnika. Vještina izlaska iz vlastite percepcije, ciljeva, iskustva, očekivanja te promatranje druge osobe kroz njezinu sliku događaja i onoga što se događa između ljudi, dodatno podržava kontakt. Svim ovim, kontakt se čini energetski, psihološki, vremenski i emocionalno zahtjevan. No, upravo nedostatak kontakta vodi k više nesporazuma, emocionalnog umora, pasivnosti, potrebe za kontrolom ili ponavljanja istih razgovora te dugoročno zahtjeva još više resursa za nošenje sa situacijom.
Kvalitetan kontakt nije samo rezultat svijesti, nego i jedan od glavnih načina njezina širenja. On mijenja razinu svijesti s koje djelujemo i samim time povećava odgovornost za poduzete akcije i posljedice. Stoga, ne moramo pokušavati povećati odgovornost kroz procedure, podatke, praćenje i kontrolu. Ljudi prirodno preuzimaju više odgovornosti tamo gdje osjećaju odnos, sigurnost i psihološku prisutnost.
