Jedna od najvećih grešaka koje poduzetnici rade nije loša prodaja, loš marketing ili loš proizvod, nego to što sve drže u svojim rukama. Pogotovo u početku, to možda i ima smisla. Ali, isto tako, ovo je jedan od najbržih puteva da postaneš usko grlo vlastitog biznisa.
Jedna od najskupljih iluzija u poslu je ona da ćemo rasti tako da sve važne stvari i dalje ostanu u našim rukama, pod našom kontrolom i, po mogućnosti, napravljene točno onako kako bismo ih mi sami napravili.
Zvuči poznato, zar ne? Posebno poduzetnicima!
Jer kad gradiš nešto svoje, teško puštaš iz ruku. U svakom zadatku vidiš i svoj standard, svoj potpis, svoj trud i svoju malu unutarnju dramu koja ti šapće da nitko to ne može odraditi tako dobro kao ti.
I budimo pošteni, nekad taj glas i nije potpuno u krivu.
Ali problem nastaje onoga trenutka kad iz te misli počneš voditi posao. Tada delegiranje više nije alat za rast, nego stalni izvor frustracije. Tada svakog čovjeka kojem nešto povjeriš mjeriš prema sebi, svom iskustvu, svom tempu i svojim neizgovorenim očekivanjima, a to je već u startu nepoštena utakmica. Jer ti ne delegiraš samo zadatak, nego često nesvjesno očekuješ da si delegirao i svoje godine iskustva, i kontekst i intuiciju i sve pogreške koje si već odradio pa danas znaš što treba, a što ne treba.
80% je novih 100%
Ja sam s vremenom došao do jedne jednostavne logike, koja mi je jako pomogla. Ako ćemo pretpostaviti da bih ja nešto napravio na svojih idealnih 100%, onda je moj prag zadovoljstva kod delegiranja otprilike 80%. I ne, to nije spuštanje kriterija niti odustajanje od kvalitete. To je prihvaćanje realnosti da netko tko nešto radi prvi ili drugi put ne može imati istu sigurnost, isti osjećaj za nijanse i istu brzinu kao netko tko je to već prošao deset, dvadeset ili pedeset puta.
Zapravo, kada netko prvi put napravi 80%, to je u biti odličan rezultat. Sjeti se samo sebe kad si prvi put vodio sastanak, zaposlio čovjeka, pregovarao s kupcem, složio ponudu ili donio neku ozbiljniju poslovnu odluku. Vjerojatno to nije bilo ni blizu savršenstva, ali je bilo dovoljno dobro da iz tog iskustva naraste nešto puno bolje. E, upravo to je poanta delegiranja. Ne da odmah dobiješ svoju kopiju, nego da razviješ ljude koji će s vremenom možda postati bolji od tebe u nekim stvarima.
Tu, naravno, nastupa ego. Taj tihi cimer koji u poslovnim temama zna biti glasniji nego što bismo htjeli priznati. Jer nije uvijek lako gledati kako netko drugi radi drukčije od tebe, a pogotovo nije lako kada to njegovo drukčije na kraju ispadne brže, pametnije ili jednostavno bolje. Ali upravo su ti trenuci često najbolji dokaz da si napravio dobru stvar.
Privatna vojska klonova
Ako sve mora ići isključivo tvojim putem, onda ne gradiš tim, nego malu privatnu vojsku klonova. A klonovi rijetko donose iskorak. Donose poslušnost, ali ne nužno napredak.
Naravno da delegiranje ne funkcionira samo zato što si nekome posao prebacio sa svojih leđa. Da bi funkcioniralo, moraš biti jasan oko cilja, očekivanog rezultata i granica unutar kojih osoba može donositi odluke. Moraš biti dostupan kao podrška, ali ne i kao inspektor koji se javlja svakih sedam minuta. Moraš vjerovati, ali i pratiti. Moraš dati prostor, ali i povratnu informaciju. Ukratko, moraš voditi, a ne gušiti.
I da, radio sam i sam sve moguće greške. Nisam bio dovoljno jasan. Nisam objasnio što zapravo znači dobar rezultat. Nekad sam se previše miješao, nekad prerano odustao, a nekad na kraju sve opet napravio sam, kao pravi majstor samosabotaže. Ali baš su me te greške naučile da delegiranje nije test tuđe sposobnosti, nego test moje zrelosti kao lidera.
Jer dokle god od ljudi tražiš savršenstvo odmah, nećeš dobiti ni slobodu, ni rast, ni organizaciju koja može bez tebe disati punim plućima. Dobit ćeš samo još više posla, još više nervoze i još jači osjećaj da sve opet na kraju moraš sam.
A to, priznat ćeš, baš i nije razlog zbog kojeg većina ljudi ulazi u poduzetništvo.
