Dr. sc. Igora Knezovića, dr. med., spec. oftalmologije i optometrije, upoznao sam stjecajem okolnosti. Kako godine prolaze, tako i naše zdravlje postaje pomalo “problematično”. Držeći se one poznate izreke “Bolje spriječiti nego liječiti”, otišao sam na pregled očiju. Profesionalno, ljubazno i bez većih poteškoća – operativni zahvati na očima bili su kod mene brzo i uspješno završeni. A onda sam došao na ideju da napravim intervju s dr. Knezovićem tako da čitatelji pročitaju njegovu priču i vide kako se gradi uspješno poslovanje u bilo kojoj niši.
O svojim počecima i ekspertizi dr. Knezović kaže…
Trenutačno radim kao oftalmolog u Poliklinici Knezović u Zagrebu. Kažem trenutačno, jer nikada ne znamo što nam život nosi i gdje će nas usmjeriti u bližoj ili daljoj budućnosti. Igrom slučaja sam oftalmolog, ali prvenstveno sam čovjek kojem je aspekt ljudskosti najvažniji, tako da pokušavam održati kontinuiranu crtu ljudskosti kroz svakodnevne odnose s okolinom. Dakle, Igor Knezović je običan čovjek s vrlinama, manama, željama i doživljajima.
Prije pokretanja Poliklinike Knezović, a tijekom studija, radio sam dosta toga. Bila su to teška vremena Domovinskog rata i neimaštine, tako da je bilo poslova od postavljanja rasvjete na Zagrebačkom velesajmu indijskim poduzetnicima koji su prodavali tepihe, preko prodaje traperica i televizora u studentskom domu, taksiranja, rada u mjenjačnici, sve do težih fizičkih poslova preko student-servisa – sjećam se istovara telefonskih centrala, čija je masa oko 500 kg i sl. Tako da samo studiranje i učenje i nije bilo preteško.
Istina, prava edukacija počela je tek nakon jasnog stručnog opredjeljenja i kroz proces rada. Budući da sam u kirurškoj struci, vještine je potrebno usvajati u centrima izvrsnosti po cijelom svijetu i nakon toga kontinuirano izvoditi takve zahvate kod kuće. Tako rutiniziramo svoje kirurške vještine, stvaramo trajne mentalne mape pokreta, postajemo majstori zanata, a paralelno učimo kolege i prenosimo znanje drugima. To je divan osjećaj!
Oftalmologija je Vaša prva ljubav, a ljubav je preduvjet da uspješno radite ono što volite. Zanimljivo je da ste na V. godini fakulteta saznali što želite biti...
Pa, nekako sam oduvijek znao da ću studirati medicinu. Razlog te želje ni dan-danas nije mi potpuno jasan. Moguće da sam podsvjesno nastavljao obiteljsku tradiciju, jer mi je otac liječnik kardiolog, ili je možda neka unutarnja filantropija predominirala u određivanju pravca profesionalne orijentacije. Drugi fakulteti me nisu zanimali, iako mi je npr. matematika jako dobro išla i imao sam jedini ocjenu pet u cijeloj svojoj gimnazijskoj generaciji (strog, ali i pravičan profesor).
Fakultet sam upisao veoma rano, imao sam samo 17 godina. Bio sam najmlađi student u generaciji, možda i pomalo nezreo za velike obveze koje idu uz tako odgovoran posao kao što je studij medicine.
Bile su to ratne godine, čudan spoj neizvjesnosti, skromnosti, odgovornosti i svakodnevnog ritma na fakultetu. Budi u vama impuls za preživljavanje koji se manifestira kroz rad, rad i samo rad. Često govorim svojim sinovima kako nikada nisam pao ispit na medicini (jednom sam samo odbio ocjenu 3 iz anatomije i izašao na drugi rok i dobio 5), i da to nije zato što sam pametniji ili bolji od ostalih, nego zato što sam učio svaki dan (osim poneke nedjelje). I to je istina. Svaki dan nakon predavanja učio sam 3 sata. Navečer bih uvijek išao na trening ili na neku zabavu u studentskom domu (bilo je toga dosta, ulazilo se bez najave). Dakle, imao sam slobodnu svaku večer i nikad nisam učio po noći (prejak obrambeni mehanizam – spavanje). Prema savjetu svog oca, dan prije ispita nisam učio kako bi se izbjegla konfuzija i mogući blok. Poanta cijele priče je u činjenici da je uspjeh u dobroj organizaciji i kontinuitetu. Da sam samo tri dana prestao učiti, ušao bih u zaostatke koji bi sve poremetili. Ovako sam uspio završiti šestogodišnji studij za 5 godina i 9 mjeseci te postati doktor medicine u 23. godini života.
Vezano za izbor specijalizacije, prvih pet godina studija nisam znao što bih izabrao i što mi se sviđa. Sve se promijenilo u nekoliko dana nakon što je moja majka operirala mrenu. Naime, ona je progledala, i to u jako kratkom vremenskom periodu. Osobno me oduševila ta učinkovitost i sjajan rezultat oftalmološke kirurgije, koji je bio “očitiji” od svih drugih dotad viđenih kroz stručnu praksu. I, odluka je pala – bit ću oftalmolog!
Pionir ste nekih intervencija u ustanovama u kojima ste bili zaposleni u Hrvatskoj. Kad ste i zašto odlučili pokrenuti svoj posao – Polikliniku Knezović?
Kao što sam već rekao, neke operativne zahvate koje sam naučio u inozemstvu, rutinizirao sam kroz svakodnevni rad u Hrvatskoj. Tu prvenstveno mislim na endoskopske/ultrazvučne operacije mrene i laserske operacije uklanjanja dioptrije i liječenje keratokonusa.
Želja za pokretanjem vlastite poliklinike datira već od kraja fakulteta. Ono što me u poslu motivira je mogućnost da radim što želim i za što smatram da je najbolje za pacijenta. Vrijedi i obrnuto. Nažalost (ili nasreću) rad u državnim bolnicama nije mi uvijek omogućavao dinamiku rada i nivo opremljenosti koju sam trebao te sam odlučio pojednostaviti i uzeti stvar u svoje ruke. Osnovati i opremiti zdravstvenu ustanovu u kojoj će sve ići bez nepotrebnih čekanja i hijerarhijskih usporavanja. Tako je sve počelo osnivanjem Očnog dijagnostičkog centra Binoculus 2007. godine. Nekoliko godina kasnije preimenovani smo u Knezović Vision Group, da bismo od 2016. godine nastavili s poslovanjem kao zdravstvena ustanova Poliklinika Knezović.
Iza Vas je više od 20.000 operacija. Osobno sam bio Vaš pacijent i uvjerio se kako ste jednostavan čovjek, imate odličan tim koji uživa u poslu, posebno su ljubazni. Kako odabirete osobe koje će biti u Vašem timu, što je posebno važno?
Ključ uspjeha su upravo ljudi. Čovjek sam ne može previše. Preduvjet dobrog timskog rada su motiv, pozitivan stav i dobri međuljudski odnosi. Često govorim da funkcioniramo kao obitelj i to stvarno mislim i tako se osjećam. Upravo radi toga, ulazak novog personala u Polikliniku Knezović je složen proces i sastoji se od više selekcijskih krugova, što naši zaposlenici jako dobro znaju. Osobno se trudim da se svi dobro osjećamo dok smo zajedno s jasnim ciljem – isporučiti pacijentu najbolju moguću uslugu. Također, znaju se i „smrtni grijesi“, koji ako se dogode, znače kraj međusobne suradnje. Jednako vrijedi za sve nas, uključujući i mene, koji sam prvi među jednakima. Dakle ako radniku kažem da ne smije govoriti neistinu ili ukrasti, jednako vrijedi i za mene – ne smijem lagati ili neisplaćivati plaću na vrijeme. Također, ne ulazimo u nepotrebne trivijalne neprofesionalne zavrzlame koje nas odvode od maksimalnog radnog učinka. Nemamo mi vremena za to. Vjerujem da svi to osjećamo i da upravo zato savršeno funkcioniramo u svakodnevnom radu.
Kako biste Vi opisali Polikliniku Knezović?
Poliklinika Knezović je prvenstveno medicinska ustanova gdje se svaki pacijent cijeni, poštuje i voli. Pristup je strogo individualiziran i ovdje niste samo broj, nego čovjek kojem se pristupa sa željom da mu se zaista pomogne. Prepoznatljivi smo baš po tome jer nismo industrija. Ljudi nam vjeruju i međusobno se poštujemo i uvažavamo. U pristupu smo konzervativni i ne radimo operacije ako iste nisu jasno indicirane i ako nismo sigurni da ćemo značajno pomoći pacijentu.
Najprepoznatljiviji smo u laserskoj kirurgiji oka, bilo da se radi o skidanju dioptrije ili kombiniranim laserskim zahvatima za liječenje keratokonusa, kao i u modernim operacijama mrene na mali rez.
Naša najnovija inovacija je laserska metoda za liječenje keratokonusa – DISC protokol (Decentreted Individualized Sphero Cylindrical Protocol).
Tijekom poslovanja osmislili smo nekoliko inovacija kojima smo osigurali dodatnu vrijednost pacijentima i činili operativne zahvate jednostavnijima i sigurnijima. Svjesni smo činjenice da se svaka akademska misao koja nije u skladu s ustajalim navikama ponekad oštro kritizira. Tako da smo povremene lokalne “dobronamjerne” komentare uvijek rado saslušali i iste baštinili kao izvor inspiracije i motivacije za daljnji rad.
Osnovna prednost ovog zahvata je, uz zaustavljanje progresije bolesti, značajno poboljšanje vida nakon zahvata. Pojedini pacijenti nakon zahvata nemaju potrebu za nošenjem naočala ili kontaktnih leća, što je do sada bilo teško zamislivo.
Prednost ove metode je i njezina poštednost za tkivo rožnice jer su laserske ablacije plitke i precizne. Rezultati su predvidljivi i sigurni, a samo zračenje prilikom cross linkinga prilagođeno je svakom pacijentu individualno.
Novi operativni pristup, kao i pripadajući softver NOVA Vision, prikazali smo na stručnim skupovima Hrvatskog oftalmološkog i optometrijskog društva s međunarodnim sudjelovanjem u Vodicama 2022. i Dubrovniku 2023. Metoda je prepoznata i od šire stručne zajednice, pa smo pozvani da održimo predavanje o DISC Protokolu na kongresu BHAAAS (Bosnian-Herzegovinian American Academy of Arts and Sciences) u Tuzli, u lipnju 2023. godine. Na kongresu je sudjelovalo više od 600 odabranih stručnjaka iz cijelog svijeta.
Što je možda i najvažnije, metoda je prošla i zahtjevnu međunarodnu recenziju te je publiciran rad pod nazivom “Decentered Individualized Sphero-Cylindrical (DISC) Ablation and Corneal Crosslinking in Patient with Progressive Keratoconus” u renomiranom stručnom časopisu. Rezultati ovog rada koji opisuju značajno poboljšanje vida i zaustavljanje bolesti kod pacijenta kojem druge operacije nisu mogle pomoći, objavljeni su u PubMedu, jednoj od najcitiranijih baza medicinskih podataka na svijetu.
Znamo da su ljudi posebno važni za dobar tim. Može li se dogoditi da u budućnosti nećemo imati dovoljno naših stručnih ljudi. Gdje su rješenja, što tada napraviti?
Budućnost krojimo u sadašnjosti. Životno je logično da ljudi, prvenstveno mlađe dobi s visokom stručnom spremom, odlaze u inozemstvo radi boljih uvjeta rada. Oni ne žele ići, ali nemaju alternativu. Bar ne prihvatljivu. Što možemo učiniti? U stvari rješenje je izuzetno jednostavno. Treba napraviti reda. Zapošljavati ljude kao što zapošljavamo u našoj poliklinici, dakle po kriteriju stručnosti. Ne može se događati da najbolji na natječajima ne dobiju radno mjesto. Adekvatno radno mjesto je pravo svakog pojedinca koji ispunjava stručne uvjete, nikako privilegij. Privilegij je za društvo da najbolji ostaju i bespotrebno ne emigriraju.
Nadalje, ljude treba poštovati i omogućiti im ono što trebaju. To se postiže kroz redovite razgovore i iskren i otvoren odnos. Poslodavac bi trebao voditi računa na mjesečnoj bazi da su kvalitetni ljudi koji pridonose zajednici u potpunosti zadovoljni. To se ponekad postiže i malim gestama, kao npr. osiguravanje toplog obroka, biranje djelatnika mjeseca uz simbolične nagrade, dogovor oko termina godišnjeg odmora, team-building aktivnosti, organiziranje zajedničkih domjenaka, edukacije i kongresi, uredno plaćanje prekovremenog rada i slično.
Temelj Vašeg uspjeha je ljubav prema poslu, strast, posvećivanje svakom pacijentu. Jednako važnima čine se i kvaliteta ljudi, visoko sofisticirana tehnologija, edukacije… Kako održavate kondiciju svega nebrojenog?
Kad nešto volite, kad radite srcem, bez kalkulacija – tada ništa nije teško i tada postižete sve! Jednostavno je tako. Dakle, kao i u svemu drugom, i u poslu je ključ uspjeha – ljubav. Samo ako dovoljno volite svoj posao, ljude, kolege, novo radno jutro, tek tada dajete svoj maksimum koji ponekad iznenadi i vas same do kojih razmjera dolazi. To je preduvjet. Nakon toga dolaze ideje i ljudi. Dobitna je kombinacija ako se okružite ljudima kojima ništa nije teško i koji dijele sličnu strast za poslom kao i vi. Tada nastaje eksplozija, sinergija nezamislivih razmjera u kojoj uživate svi zajedno. Upravo takav energetski serotonin osjećam svaki dan kada dolazim na posao i radi tog osjećaja vjerujem da sam na pravom putu. Citirat ću Stevea Jobsa – pogledam se svako jutro u ogledalo i uvijek si postavim isto pitanje: „Da je ovo zadnji dan u tvom životu, bi li ga jednako proveo kao danas? Ako je tri dana zaredom odgovor NE – nešto moraš mijenjati!“
Je li došlo vrijeme da se u ovaj posao uključe roboti i umjetna inteligencija? Vidite li budućnost medicine u sinergiji s AI-em?
Umjetna inteligencija danas postaje dominantan suvremeni fenomen, ne samo u medicini nego i u svakodnevnom životu. Sve što ne znamo, pitamo ChatGPT i saznamo „prave“ informacije u nekoliko minuta. Ovdje se radi o korisnom alatu i ako ga upotrebljavamo na ispravan način, može nam pomoći u procesu dobivanja pojedine informacije. Sustav ima određene prednosti naspram Googlea jer prati tijek komunikacije. Točnost koju u ovom trenutku možemo dobiti, vezano za uža područja medicinskih informacija (dijagnostike i terapije), nije na nivou kojem možemo u potpunosti vjerovati. Kao medicinari, nikada ne smijemo izgubiti oštricu kritičnosti i ne provjeravati informacije generirane ovim putem. Kako je riječ o rapidnom tehnološkom napretku, moguće je očekivati neočekivano u sljedećim godinama/mjesecima/tjednima. Međutim, dok je sistem kontrolabilan i upravljan sa strane centara kojima je cilj informiranje, a ne miniranje, možemo biti mirni. Bar do trenutka dok ne dođe do idiopatskog permutiranja, odnosno neke vrste razmnožavanja – ipak vjerujemo (i nadamo se) da to nije moguće.
Je li budućnost u javno – privatnom partnerstvu?
Svima nam je jasno da je, usprkos velikom naporu zdravstvenih djelatnika, javno zdravstvo preopterećeno i da teško može u svim svojim dijelovima pružiti adekvatnu zdravstvenu skrb bez dužih čekanja. S druge strane, pojedine privatne zdravstvene ustanove koje su sposobne kvalitetno zbrinuti pacijente, čekaju prazne i neiskorištene. To nije logično. Korektno bi bilo da svaka zdravstvena ustanova u RH, koja je dobila rješenje Ministarstva zdravstva za obavljanje registrirane zdravstvene djelatnosti, ima mogućnost liječiti pacijente koji je izaberu. Na taj način svi mi koji uredno plaćamo zdravstveno osiguranje, mogli bismo izabrati gdje ćemo se liječiti. Sasvim je svejedno je li to javna ili privatna ustanova, važno je da pacijent dobije kvalitetnu uslugu na vrijeme. Ovim modelom bismo rasteretili javne bolnice, skratili liste čekanja, dali posla privatnim zdravstvenim ustanovama i učinili sigurnijim radna mjesta njihovim djelatnicima, a što je najvažnije, ubrzali bismo i podigli kvalitetu usluge našim pacijentima. To je standardni obrazac funkcioniranja zdravstvenih sustava u većini europskih zemalja. Zove se javno – privatno partnerstvo.
Vidim da ste nedavno u Polikliniku doveli dr. Richarda Allena, okuloplastičnog kirurga, vrhunskog stručnjaka. Koliko je važno stručno usavršavanje za sve koji rade ovaj posao, posebno za mlade liječnike?
Kao što smo ranije rekli, pravo učenje počinje tek kada završimo fakultet i opredijelimo se za neku struku. Biti liječnik (a vjerujem da vrijedi i za druga zvanja), zapravo je aktivnost, a ne kategorija. Oftalmologija se toliko brzo razvija da većina onoga što je vrijedilo prije 20 godina danas više ne vrijedi ili je izmijenjeno do neprepoznatljivosti. Medicinska struka općenito postaje high-tech, što znači da ovisimo o naprednim tehnološkim uređajima i laserima. Danas je sve mjerljivo i vidljivo, nema puno nepoznanica, te su rezultati našeg rada provjerljivi i dostupni analizi. To je dobro jer smo precizniji u usluzi i adekvatniji u pomoći pacijentima.
Jednako su bitna i razmjena iskustava kroz osobni kontakt. Redovito posjećivanje svjetskih kongresa mora biti u bazalnom opusu modernog liječnika. Kako što mi idemo na edukaciju u različite centre izvrsnosti, tako i sami pokušavamo biti jedan od njih. To postižemo provodeći najmodernije dijagnostički i operativne zahvate te dovodeći vodeće ljude struke da prezentiraju svoje veliko znanje i iskustvo kroz predavanja, seminare ili radionice. Bez toga nije moguće biti u vrhu i ovakav obrazac ponašanja i redovitog usavršavanja čini nas liderima i inovatorima u svojoj specijalizaciji.
Želite živjeti punim plućima. Obožavate šetnje, volite životinje. Sport je sastavni dio Vašeg života. Uživate u poslu, novim iskustvima, jednostavnim stvarima. Što Vas posebno opušta poslije napornih operacija?
Nema formule. Pokušavam svaki trenutak shvatiti kao nagradu i priliku za opuštanje, bilo da se radi o poslu, izlasku, putovanju, razgovoru, sviranju nekog instrumenta i slično. Ne želim se umarati. Posao me odmara. Volim ga. Operacije također (ako ih je do 10 dnevno). Oftalmološke operacije su izrazito precizne i zahtijevaju kompletni tjelesni i mentalni zen. Kad operiramo, zjenica od 6 mm je preko cijelog vidnog polja na operativnom mikroskopu i svaki mikropokret je važan. Slika je toliko uvećana da morate paziti i na ritam disanja, kako bi ruka bila što mirnija. Svi ekstremiteti, dakle i ruke i noge, su na više desetaka različitih funkcija i u stvari funkcionirate kao nekakav multifunkcionalni robot. Još slušate zvuk uređaja i javljate sestri koje parametre u danom momentu treba promijeniti. Kad i to shvatite kao metodu odmora i relaksacije, onda možete reći da ste uspjeli i pobijedili umor. Naravno, sve ima svoje granice, ali dosta toga je u nama samima. Ako bih trebao reći što me posebno opušta, onda bi to bili trenuci provedeni s obitelji i dragim osobama kroz razgovore, aktivnosti, razmjenu informacija, smijeh… Čovjek ponekad naravno treba biti i sam, ali ipak mislim da naše primarno agregatno stanje nije samoća, nego interakcija i kontakt.
Život je svaki novi dan, život nema reprizu. U čemu bismo svi mi trebali uživati?
Uživati trebamo u svakodnevnim sitnicama iz razloga što tako uživamo često, svakodnevno. Živjeti za „savršene momente“ i uvijek nešto „iščekivati“ kontraproduktivno je i bespotrebno troši čovjeka. Takvi „viši ciljevi“ često se ne realiziraju prema planu, pa postaju izvor nezadovoljstva i depresije. Stresogen je i sam proces jer uvijek nečem težimo i nešto hoćemo, ali to nije sada. Pa još ako se nikad i ne dogodi. Gubimo trenutak, a ako pogledamo, cijeli život je trenutak. Nikada nismo u prošlosti niti u budućnosti. Uvijek smo sad i ovdje, u danome momentu. A mi bismo bili sretni nekad kasnije pa „žrtvujemo“ sada. Ne ide to tako!
Potrebno je buđenje dok još ima vremena. Poznato je da su najsretniji ljudi niže platne moći i da su pretjerani materijalizam i nepotrebno gomilanje u obrnuto proporcionalnom odnosu s količinom sreće i zadovoljstva. Jer događaji ne postoje, samo doživljaji! Dakle, savjetujem svima da probudite dijete u sebi, da se naučite čuditi, da se češće smijete i vozite bicikl, da si kupite plišanog mendu. Kad u tome počnete uživati, uspjeli ste i pobijedili ste, bit ćete sretniji! Zračit ćete aurom inteligentne dalekovidnosti. Rješenje je u nama samima.
Savjetujem svima da probudite dijete u sebi, da se naučite čuditi, da se češće smijete i vozite bicikl, da si kupite plišanog mendu.
