Darko Tomek zabočki je poduzetnik, inicijator i realizator projekta City Parka Zabok, koji je proteklih 30 godina neumorno radio da bi svojoj obitelji, ali i široj zajednici, pomogao da raste i razvija se, stvarajući nove poduzetničke pothvate, a o sebi kaže: “Kad nešto zamislim, ja to i ostvarim!”
Poduzetnička priča iz Zaboka, u kojoj su protagonisti Brigita i Darko Tomek, zapravo je školski primjer kako se upornošću, odricanjem i vjerom u sebe i svoje sposobnosti mogu postići zaista velike stvari. No potrebno je imati viziju.
Brigita Tomek za svoga supruga kaže: “On je baš pravi primjer vizionara. Dok smo davnih godina prolazili tadašnjom industrijskom cestom usred livada, Darko je vidio ovo što svi danas ovdje imamo. Novu poslovnu zonu, širenje grada Zaboka preko željezničke pruge. Centar koji danas uspješno raste, cvjeta i zapošljava na stotine ljudi.”
Dolaskom u Zabok, ostao sam impresioniran što je obitelj Tomek sve postigla. Darko Tomek pokazuje mi stare fotografije na kojima je stara tvornica ZIVT Zabok, koja se devedesetih zatvorila, ljudi ostali bez posla i zapravo je nitko nije htio spasiti. Ili se bar tako činilo. U svakom slučaju, Darko Tomek imao je jasnu viziju, koju je i ostvario.
Prisjećajući se tog vremena, priča nam: “Zagorska industrija vunenih tkanina, nekadašnja perjanica zagorske industrije, koja je zapošljavala i do 1500 ljudi, 1994. godine dospijeva u stečaj i 2003. godine završava u likvidaciji. Zemljišta oko ZIVT-a rasprodana su u vrijeme stečaja. Za devastirane, opustošene hale, bez stotine tkalačkih strojeva i ostale opreme, nije bilo zainteresiranih na javnim dražbama. Godine 2006., na četvrtoj, te 2007. na petoj javnoj dražbi kupujemo ZIVT u stečaju kao jedini ponuđač. Zgrade su nakon kupnje svrstane u arhitektonski i povijesno vrijedne kategorije, što je dodatno otežalo rekonstrukciju. Prema tom načelu interveniralo se na način da su prenamijenjene u urbane sadržaje. Takav primjer prenamjene je prvi realiziran u Hrvatskoj i osim što je oživio dio grada, očuvani su i simboli tvornice, poput tvorničkog dimnjaka, zgrade s lučnim konstrukcijama i zgrade sa shed-krovištem. Danas je to novi urbani poslovno-trgovački centar na 50.000 m2 zemljišta i 23.000 m2 objekata.”
Uvijek je zanimljivo čuti kako je netko nešto započeo. Jeste li Vi oduvijek znali da ćete stvarati, graditi i biti sam svoj šef?
Bez razmišljanja mogu vam odgovoriti da jesam. Rođen sam 1966. u Zaboku u skromnoj i poštenoj obitelji, uz oca koji radi, sestru i mamu domaćicu. Još s 15 godina, ja sam u glavi posložio da želim napraviti nešto više. Imao sam ambiciju da želim stvarati nešto veliko i da od toga dobro živi moja obitelj, ali i svi oko mene. Bio sam oduvijek izuzetno uporan i imao jasnu viziju. Upornost je karakteristika koja me najbolje opisuje. Završio sam strukovnu školu za vodoinstalatera, no uvijek sam bio znatiželjan naučiti nešto novo. S 22 godine odlazim raditi u Alžir, bio sam najmlađi na gradilištu i za mene je to bilo jako zahtjevno. Postavljali smo klima-uređaje kad u mojoj zemlji nitko još nije ni znao da to postoji. Na gradilištu me sve interesiralo, što radi zidar, što radi električar, ostali kooperanti, skupljao sam iskustva.
Nakon toga sam radio u autopraonici u Njemačkoj i ondje stekao vrijedna iskustva, uštedio novac. Nisam kupio ni motor ni auto, nego sam ulagao u posao. Kako sam uz oca zaposlenog u Poduzeću za ceste puno naučio o niskogradnji i asfaltu, otvorio sam svoj prvi obrt “Niskogradnja-asfalt Tomek” 1991. godine. Posao je jako dobro išao. Pratio sam dobro zbivanja oko sebe i u jednome trenutku odlučio sam sagraditi benzinsku pumpu. Kako su kreditni plasmani bili nepovoljni i nedostatni, uz kamatnu stopu 16%, ročnost 4 godine, snalazili smo se na način da smo iz Njemačke uvezli demontiranu benzinsku pumpu koja je bila u funkciji svega nekoliko godina. S nekoliko prijatelja demontirali smo sve što smo mogli s te pumpe i šleperima dostavili u Zabok. Supruga Brigita devet je godina uspješno vodila benzinsku pumpu “Tomek benz” s pratećim sadržajima bistroa i autopraonice, a ja sam razvijao svoje vizije dalje. Kad sam odlučio uložiti u napuštene prostore ZIVT-a i stvoriti današnji City Park Zabok, svi su mislili da sam lud. No trebalo je najprije prodati “Tomek benz”.
Darkova supruga Brigita je iz Slovenije. Godine 1994. udala se u Zagorje. Nije nikad zamišljala da će raditi ovo što danas radi. Diplomirala je informatiku i sebe je vidjela u nekoj IT tvrtki, u nekom mirnijem okruženju. Darku je još od obrta pomagala voditi knjige i u administrativnim poslovima. O svom suprugu i poduzetništvu kaže: “Između mene i Darka je razlika u tome što on brzo vidi potrebu, ideju i odmah kreće u realizaciju. Često ne samo za sebe, nego za širu zajednicu. Nadmašio je i one koji su mu rekli da neće uspjeti i da je to prevelik zalogaj. Kad mi je rekao da želi graditi pumpu, bila sam u šoku. Pumpa se poslije samo širila, uz kafić je došao bistro, pa gableci, autopraonica… Isto je bilo i s vizijom City Parka Zabok. Taman smo stekli neku financijsku stabilnost i onda sve iznova. Danas je iza nas mali grad koji ima ogromnu važnost za cijelu zajednicu, a uza svoje troje djece, ne bojim se za budućnost.”
Znači, novcem od prodaje benzinske natjecali ste se na dražbi za ZIVT. Kako je to izgledalo na dražbama?
Tako je, prodali smo benzinsku pumpu za 1.700.000,00 eura. Pojavili smo se na javnoj dražbi 2006. godine, na kojoj je odmah bilo očito da nas nitko nije očekivao. Bilo je prisutnih još natjecatelja, ali nitko osim nas nije uplatio jamčevinu na vrijeme.
Na prvoj dražbi kupili smo 32% te nekretnine, no moja vizija o ljepšem i naprednijem, posve novom dijelu Zaboka, nije me napuštala nikada, pa smo na sljedećoj dražbi kupili ostatak.
Za prodaju devastirane tvornice koju nitko nije želio kupiti, a to je bila već peta javna dražba, saznao sam samo 7 dana prije dražbe. Odluka je pala odmah nakon sto sam ušao u tvornički krug vidjeti stanje objekata koji su bili u ruševnom stanju. No presudile su lokacija i vizija koju sam tada imao. Rekao sam sebi, ovo će biti novi Zabok.
Poduzetnicima je uvijek važno to javno-privatno partnerstvo. Jeste li vi tada imali podršku grada i lokalne zajednice?
Bez prepoznavanja i shvaćanja ideje City Parka Zabok od lokalne zajednice, ne bi bilo ni promjene urbanističkog plana jedne nove zone Zaboka. Lokalnoj zajednici bilo je potrebno dokazati da nismo špekulanti koji će preprodati postojeće hale i doći do brze zarade. Rušenje hala da bi se stvorio vlastiti trg, nova infrastruktura, prometnice unutar centra, izgradnja autobusnog kolodvora koji grad dotad nije ni imao, planiranje podzemne garaže u to vrijeme, sve se to činilo nerealnim. No kako sam ja dosta tvrde glave i idem tom glavom kroza zid, nikad nisam odustajao. I dan-danas, kad nešto zamislim, ja to i ostvarim, bez obzira na sve poteškoće i financije.
Mi smo objekt bivše tvornice ZIVT pretvorili u poslovno-trgovački centar. U funkciji je 80 posto objekata. U centru imamo važne firme koje su kroz godine tražile nove poslovne prostore, projektantske kuće, medicinske ustanove, sportski centar, uslužne djelatnosti, banke, osiguranja, domaće i strane prehrambene i neprehrambene lance, ali, što je najzanimljivije, ovdje su i javna poduzeća. Danas su nam tu Gradska uprava grada Zaboka, Zavod za javno zdravstvo KZŽ-a, Komunalno Zabok d.o.o., Zagorski metalac d.o.o., Zagorski vodovod. U prizemlju imamo negdje oko 11.000 kvadrata raznih trgovina i više ni jedan kvadrat praznog prostora, a motivirali smo i druge velike tvrtke da grade oko nas i čine pravu modernu stambeno- poslovnu zonu koja se može mjeriti s bilo kojim velikim gradom. Dio poslovnih prostora smo prodali, dio iznajmljujemo. Radili smo po sistemu „kupi-napuni-prodaj“ kako bismo mogli ulagati dalje. Sva prihodovana sredstva uložena su u nove projekte. Većinu smo Brigita i ja izgradili kreditnim linijama i svojim vlastitim snagama i sredstvima.
Prošle su trideset i četiri godine otkako ste otvorili svoj prvi obrt. Stalno radite. No je li vam danas malo lakše?
Lakše je utoliko što smo nešto stekli, imamo ogromno iskustvo, znanje, rezultat vidite sami, a i djeca su odrasla. Mogli bismo reći da smo se oslobodili većeg tereta zaduženja, no puno je godina prošlo i trnovit je put iza nas.
Tko ne riskira – ne profitira! – stara je izreka. Vrijedi li ona i za Darka Tomeka?
Može se reći da sam sklon riziku, iako nikad do kraja! Uvijek sam ja ulagao do krajnjih granica. Bilo je dana kad nismo imali ništa na računu, a sutra je trebalo platiti ratu kredita 10.000 eura. Bilo je bezbroj neprospavanih noći. U jednom kriznom trenutku, u samim počecima, uletjela je kanadska tvrtka, htjela je kupiti dio kompleksa za 500.000 eura, ali ja nisam pristao, iako nisam znao kako ću spojiti kraj s krajem. Danas se na tom mjestu nalazi ZIVT-ov trg. Vjerovao sam u svoj uspjeh. I uvijek sam imao neki backup sa strane ako nešto pođe po zlu. Ako ništa, uvijek sam imao svoj obrt niskogradnje i svojih 10 prstiju s kojima sam mogao sve početi ispočetka.
Neki moji sugrađani vole reći kako sam imao sreće. Ja ne bih rekao da je to bila sreća jer ništa mi nije palo s neba. Svatko se mogao natjecati na dražbi. Imao sam viziju i vjeru u sebe, kao i vjeru da će sve biti dobro što sam zamislio. To me cijeli život nosilo, od djetinjstva. Izlagao sam se svakakvim stresovima i teškim situacijama, ali sam imao hrabrosti upustiti se u nešto. Zato negodujem kada čujem kako govore, Darko je imao sreće. Ne. Darko je imao viziju!
Na to bih dodao da se čovjek mora roditi s vizijom, da ona ne može samo tako nastati, ali paralelno s vizijom, moraš je moći realizirati. Ono što želiš i što nosiš u glavi, to treba izvesti i napraviti. Ja sam već 1996. godine na prašnjavoj cesti vidio sve ono što ostali vide tek danas. Rastom City Parka potaknuo sam i druge investitore da dođu u Zabok. Mi danas imamo poduzetnike iz Pregrade, Oroslavja, Stubice, Krapine i Zagreba koji ulažu u Zabok. Imam možda sreće što sam suprugu i obitelj uspio uvjeriti u svoju priču. 
Darko mi priča: “U poslu je posebno važna odgovornost za ono što radite. Oduvijek sam bio odgovoran, već kao mlad čovjek. Uvijek sam pazio na odabir kvalitetnih ljudi u poslu. Mogu s ponosom reći da sam zaista imao dobre kooperante na koje sam se svih ovih godina mogao osloniti, svi oni su dali svoj puni potencijal našem poslovanju.”
Uspjeh ima svoju cijenu, ne mislim na financijsku. Kako je izgledao vaš put u tom smislu?
Naravno da sve ima cijenu! Ja sam puno radio, Brigita je uz posao podnijela i najveći teret oko obitelji i odgoja djece. Nije imala ni pošteni porodiljski. Žao mi je što nisam mogao više vremena provoditi s djecom dok su odrastala. Bilo je tu i raznih blokada financiranja, prekinutih godišnjih odmora zbog krize u tvrtkama, raznih stresova, sve je to cijena uspjeha koju smo podnijeli, no bez upornosti i truda, nema ničega. Zaista ne vjerujem da veliki uspjeh dolazi bez žrtve i posvećenosti.
Imate još nekoliko tvrtki, čime se sve danas bavite i tko će to sve nastaviti?
Tvrtka Emark Zagorje bavi se ugostiteljstvom, 9-ero zaposlenih. Imamo malu građevinsku operativu s 4-ero zaposlenih i imamo ured s 5-ero ljudi, bavimo se investicijama u nekretnine. Obitelj je oduvijek uključena u sve moje poslove. Mislim da je tako kod svih poduzetnika. Supruga je podnijela velike žrtve za ovo što imamo danas, a moje dvije kćeri i sin uključit će se koliko tko bude htio i mogao. Eva ima 29 godina, Anja 27, a Mark 26. Školovali smo ih, dali smo im kruh u ruke i pustili ih da sami biraju čime će se baviti. Sin Mark završio je studij hotelijerstva i turizma, pa je već naveliko uključen u dio ugostiteljskog biznisa koji mu najbolje leži, a uključuje se pomalo i u posao s nekretninama. Kćeri su magistre ekonomije. Anja je udana u Zagrebu, ima svoj posao. Uskoro ćemo Brigita i ja postati baka i djed, čemu se jako veselimo. Eva se polako uključuje u našu poduzetničku priču. Sva djeca su nam vrijedna, realna i ponosimo se njima, oni su poduzetništvo živjeli odmalena i rasli s time, tako da nema straha za njih.
Svoju djecu molim samo jedno: Što možete odraditi danas, ne ostavljajte za sutra! – Slušaju li?! Slušaju, iako im se još uvijek katkad omakne.
Kako nalazite i zadržavate zaposlenike? Mladi današnjeg doba na posao gledaju bitno drukčije nego što se gledalo u naše vrijeme, možemo li na njih utjecati?
Točno, puno o tome razgovaram sa svojom djecom. Svijet se mijenja. Ove nove, tzv. „klik generacije“, ne daju se ni s čim opteretiti. Biraju lakši put. Ja sam kao mladić ustajao u 3.30 da bih stigao na vlak u 4.15 koji me vozio do Zagreba na posao. Vani je bilo minus 17, ali me to nije zadržalo u krevetu. Firma smo koja posluje 28 godina. Svoje radnike poštujemo, neki su s nama od samog početka poslovanja. Imamo zaposlenike svih generacija i stvarno smo zadovoljni.
Nove generacije nećemo moći promijeniti, digitalizacija je učinila svoje, ali je potrebno na njih utjecati pozitivnim primjerima, dobrom komunikacijom i stalnom edukacijom. Ja ne bih odustao od toga, bez obzira na sve izazove koje je donijelo novo doba.
Kakav je Darko Tomek privatno?
Vrlo sam brz u donošenju odluka, i privatno i poslovno. Uporan sam. Vrlo sam osjetljiv na nepravdu. Brzo prepoznajem potencijal nekoga. Veselim se tuđem uspjehu. Osoba sam koja ne odbija nikoga tko treba pomoć, svakog ću saslušati i pomoći ako ikako mogu. Neki kažu ovdje, kad trebaš pomoć, odi k Darku Tomeku, evo, može i supruga potvrditi. Još imam ideja, volim raditi, planiram realizirati još nekoliko projekata u iduće 3-4 godine i onda prepustiti posao novoj generaciji. Volim sport, putovanja i jako sam društvena osoba.
Ja sam zapravo jako zadovoljan što će ova vaša priča ostati zapisana u našem časopisu i trajat će još dugo. Jeste li vi zadovoljni svime što ste postigli?
Hvala vam! Ja ni u snu nisam sanjao da će se sve ovako odviti u mom životu. Brigita i ja dobili smo Plaketu Grada Zaboka za sveukupni doprinos zajednici. Ponosan sam na to, ali sam još više ponosan na rezultat koji svi možemo vidjeti kad stanemo na ovaj prekrasan trg, okrenemo se oko sebe i vidim obnovljene objekte koji su u funkciji. Svi u centru nešto rade. Tu danas radi 450 ljudi, a sve je proizašlo iz jedne moje vizije iz 2006. godine. Što se tiče mene, ja mogu sutra u mirovinu, ali ako Bog da zdravlja, još ću graditi, još imam projekata za ostvariti, nisam još završio.
