U posljednje vrijeme teško je pronaći osobu koja nije čula lijepu priču o Nanobitu, a konkretna vrijednost ove uspješne hrvatske tvrtke odavno je prerasla i granice i ustaljeni mindset Lijepe Naše. Prije 12 godina, dakle, u jeku velike krize 2008., tvrtku Nanobit u Zagrebu osnovali su Alan Sumina i Zoran Vučinić, a danas zapošljava 125 ljudi koji kreiraju igre, dosad preuzete više od 145 milijuna puta, koje na mjesečnoj razini igra više od 10 milijuna aktivnih igrača sa svih kontinenata.
Nedavno je u medijima odjeknula vijest kako je švedska Stillfront grupa kupila Nanobit. Kupnja će se, naime, provesti u dvije tranše: Stillfront će najprije kupiti 78% udjela za 100 milijuna dolara, a nakon dvije godine, kupit će ostatak udjela u Nanobitu po cijeni koja će ovisiti o kretanju dobiti prije kamata, poreza i amortizacije (EBITDA) Nanobita u financijskim godinama 2021. i 2022. Ukupan iznos koji će Stillfront platiti na kraju transakcije bit će do 148 milijuna dolara, prilagođeno za stanje gotovine. Osnivači su izjavili kako će im ovaj potez pomoći da dobiju dodatni zamah koji će omogućiti nastavak rasta, razvoj novih ambicioznih planova i projekata te da sjedište Nanobita ostaje i dalje u Zagrebu.
Čestitajući našim najjačim “gamerima” na uspjehu, pitali smo jednog od najupućenijih u ovu priču, Alana Suminu, što i kako dalje?
Ostajemo u Hrvatskoj, tvrtka se nastavlja voditi i razvijati kao i prije. Neće biti nikakvih velikih operativnih promjena za zaposlenike. Jedino sad iznad sebe imamo određenu razinu odgovornosti po pitanju izvještavanja, s obzirom na to da je grupacija izlistana na Nasdaq burzi. Mi nastavljamo i širimo svoje poslovanje sa svim planiranim aktivnostima pokrenutim i prije same akvizicije. Evo, i trenutno imamo otvorenih oko 20-ak novih radnih mjesta i radimo na razvoju dviju novih igara.
Ljudi se često u cijeloj priči fokusiraju na novac pitajući se, što Vam prolazi kroz glavu dok potpisujete milijunski ugovor, no Vama ovo nije prvo iskustvo milijunaša, zar ne?
Prva aplikacija, koju smo napravili 2009. godine, bila je Tap&Track, aplikacija za praćenje kalorija. Na njoj smo radili šest mjeseci i zaradili prvih milijun dolara. Gledajte, često to ponavljam, mi smo se za ovaj posao odlučili ponajprije zato što ga volimo. U razvoju svakog posla ističemo strast kao jako bitnu, a kao presudno ono da radiš posao koji voliš. Naravno da je važno i dobro to znati i unovčiti, naravno da je novac važan, ali nam nikad nije bio, niti je sada, glavni motiv u poslovanju.
Znamo da ste i ranije imali ponuda za kupnju Nanobita, zašto ste se odlučili baš za Stillfront?
Istina! Imali smo ponuda, ali nismo htjeli prodavati Nanobit jer nam ili nije odgovarala cijena koju bi potencijalni kupac nudio ili sam kupac i njegova poslovna filozofija. Jednostavno nismo bili match. Stillfront je izašao s financijski dobrom ponudom, uz to su jedni od vodećih u našoj branši, super smo kliknuli u procesu samih pregovora, pa smo se u konačnici i odlučili prihvatiti ponudu. Također, bilo nam je jako bitno da i dalje nastavimo poslovati samostalno i nastavimo razvijati kompaniju, što su nam oni i omogućili. Dodatni razlog tajminga prodaje jest i konsolidacija svjetske gaming industrije koja se ubrzano događa i bitno je biti u sastavu jake kompanije. Ostati sam i boriti se protiv svih nije opcija, kao što je i situacija da mi akviziramo tvrtke neostvariva zbog nedostatka kapitala, kojeg u Hrvatskoj jednostavno nema.
Akvizicija Nanobita snažno je odjeknula u hrvatskoj poduzetničkoj zajednici. Jeste li iznenađeni različitim komentarima?
Komentari su danas uobičajeni, nisam iznenađen. Poruka je da Nanobit može poslužiti kao primjer kako se i u Hrvatskoj može uspjeti. Možda zvuči pomalo patetično, no, nažalost, “mindset” u nas još uvijek nije razvijen do te mjere da su ljudi uvjereni da sami, bez pomoći države i veza, mogu uspjeti te da se rizik itekako isplati. Uz to, ono što jednako tako trebamo preokrenuti u glavama jest da neuspjeh nije tragedija, nego samo faza koja se mora što brže i bezbolnije proći. Mi smo imali puno neuspjeha, padova, ozbiljnih kriza. Bilo je to 2011., pa 2014. i najozbiljnija kriza 2017., kad u jednom periodu nismo bili sigurni kako ćemo isplatiti plaće. No vratili smo se, osmislili novi projekt, zapeli, izgurali ga i oporavili. I svaki naš oporavak uvijek je značio ne jednu stepenicu više, nego bar tri odjedanput. Nitko nije imun na neuspjeh, svima se događa, uistinu je sve stvar percepcije, tj. mindseta. Jako puno na budućnost utječe gledamo li na pogreške kao na potpuni poraz ili tek fazu prema novom i većem uspjehu.
Je li po Vama sazrelo vrijeme za neko novo, svjesno poduzetništvo, u nas i kako bi se država trebala uključiti u te trendove?
Država nam ne treba puno pomagati, samo nas treba pustiti da radimo. Smatram da je upravo zato IT sektor uspješan, zato što ne ovisi o poticajima i državnim poslovima. I ako pogledamo neke druge industrije, možda su najuspješnije one u koje se politika nije puno petljala. Politika je tu da nam stvori okvir, koji podrazumijeva s jedne strane i pravnu državu i efikasno pravosuđe, a i opet naravno širi konsenzus oko toga što nam je bitno. Je li nama poduzetništvo bitno? Konačno bismo se morali oko toga odlučiti. Hrvatska je predivna zemlja za život i vjerujem da bi uz malo volje mogla postati zemljom u koju dolaze prave investicije, u kojoj se zapošljava i ostaje, iz koje ljudi ne moraju pobjeći u inozemstvo da bi bili uspješni.
Biste li u jednoj rečenici mogli opisati svoju životnu filozofiju?
Mogu u tri rečenice. Da nismo otpočetka radili s ljubavlju, ne bi bilo ni današnjeg uspjeha. Velika je sreća kad se ono što voliš raditi poklopi s onim što je aktualno na tržištu i kada tvoj rad mnogi žele nagraditi. Ipak, nitko ne ulaže novac zbog vaše prošlosti, nego ulaže zato što vjeruje da je pred vama uspješna budućnost.
